detalj slike: KRK Art dizajn

DOK KORAČAM

Noć se spušta nad usamljeni kamen. Sablasnu tišinu prekidaju zvijeri čiji je natalitet nadjačao preostalo brojčano stanje onih što nisu mogli ostaviti pustoš i onih u kojima je pustoš sve veća i svakim danom nesretnija.

Slutim već odavno da željene promjene neće doći na red. Nestalo je ono što je nekada bilo stvarno iz svih godišnjih doba. Kao list nošen vjetrom jedan dio života je završen. Čini mi se da je ova mrtvaja postala jedina svijetla tačka za koju se čvrsto držimo vjerujući da još uvijek nije kasno. Mladost ispunjena neizvjesnim sutra ostarila je već pri rođenju. Kao da smo bili predodređeni za sjede u kosi prije nego što bi došao red na njih. Umnožavale su se i plele sve više i dublje. Baš kada je radost trebalo dijeliti na svakom koraku, želja da ne postojiš nadjačala je sve. Dani ispunjeni očajem, na izgled bezizlaznim, dočekivali su noći kroz koje je tuga šumila kao pobjesnjela rijeka noseći sate na put bez povrataka. O jadni čovječe, kakve muke moraš da podnosiš da bi ti život istekao kao pješčani sat.

I noćas zavija samoća sjedinjujući se sa zvukom zvijeri. Sve više su bliže i smjelije u svojim napadima. Strah od sebe nemoćnog kopa jamu u koju toneš ne shvatajući da ako ti ne promijeniš svoje danas niko drugi neće. Koga je briga za tobom takvim? Ko će se smilovati tvojoj apatiji i ko će ti pružiti ruku koju ne tražiš, a treba ti? Niko neće ni suzu pustiti nad nemoći i ne znanju kako da se izboriš sa vjetrovima okrenutim prema tebi. Rastrgan između hoću i neću, mogu i ne mogu, predaješ bitku koju nisi ni otpočeo, a kamoli se za nju borio. Tako se malo družiš sa ljudima želeći izbjeći njihove poglede. Čitaš sažaljenje u drugim očima bez i malo samilosti za tvoju stranu istine. Čudno je to ogorčenje za osuđivanje tuđeg života kome ne znaš ni smjer ni pravac, a još je čudnije pravo koje sebi daješ stvarajući predrasude o nekome o kome ne znaš ništa.

Mjesec se budi iz svoje sjene, a ti više ne možeš da probudiš ni sadašnjost. Odavno spavaš nekim snom, ne razumiješ ga ili ga ne želiš razumjeti. Na leđa stavljaš samar neisplaćenog bola i ostaješ dužnik sebi dok god postojiš. Nacrtaj osmijeh za druge i prekri istinu sa njim da niko ne zna, jer ionako nema ko da povjeruje u nju. Već odavno kao da si prihvatio nametnutu sudbinu. Obgrlila te sa svih strana pa ne znaš kako da se suprotstaviš nevidljivom protivniku. Toj crnoj ratnici koja te je okovala u lance i katance. Toj kraljici robuješ kao pokorna sluškinja nemajući dozvolu ni glavu da podigneš, a kamoli da joj uputiš pogled protesta. I mislim, zašto nas Bog toliko iskušava dovodeći nas na zajedničku tačku, a onda nas dijeli kao da mu nismo svi isti. Od svih živih bića izgleda da je samo čovjeku dato da mrzi i sebe i druge. Da, ne treba skrivati tu očiglednu činjenicu, sebe kad ne uspije i druge kad uspiju. A toliko je prilika, toliko puteva, zašto se svako ne drži svoje staze nego uvijek zalazi na tuđu želeći je kao svoju.

Niko ne zna kako je svu noć slušati pjesme misli koje ti ne daju da se pomakneš s mjesta, a moraš učiniti korak, makar i pogrešan. Zatvaraš kapke, san ne dolazi. Jesen već odmiče donoseći zimu u kratkim danima i dugim noćima bez i malo buđenja za tvoje bolje dane. Osjećaš li strah? „Nisam mrtav“ govoriš. Nisi izgleda ni živ u bezdanu juče i sutra. Kao da me nema. Kao da ne postojim. Često sjediš sam sa svojom sjenom i tražiš odgovore. Ni jedan nije dovoljno prihvatljiv, nijedan nije onaj potrebni i nijedan nije stvoren za tebe. Lutajući od ponora do ponora, od procjena želja koje se nikada nisu ostvarile upadaš u ambis života i on te guta kao noć dan i sve što imaš je nedosanjani san, planina bola srušena na tebe. Biti prisiljen tumarati životom, kojim prolaziš kao kiša kroz oluju, bila je rana ostavljena da leži nepokrivena. Ljudima postaneš čudan u toj nepripadnosti i predugom traženju onih pravih.

Koliko se samo puta vraćaš kući rastresen, razdražen i razočaran tuđim mislima, uvrijeđen pogledima i uskraćenim razgovorima, ukradenim riječima neophodnim da zakrpiš otvore na  uplakanoj duši. Zapravo ne tiču te se sve te oči koje te gledaju gadljivo, ali ostavljaju trag na tvom tijelu. „Bježi“, govoriš, u svoj svijet, u svoja četiri zida obojena u ljubičasto. A u sobi grobna tišina i zlokobni sat koji odnosi godine u nepovrat. Kako je teško priznati sebi da si daleko od onog dječijeg sna, od one volje što ti je bila vodilja, od strasti da ispišeš stranice svoje životne priče. I na kraju svake misli uvijek stoji i čeka isto pitanje: „ da li je moglo drugačije?“

Znaš, možda ćeš ostati nezapažen, možda si samo kap u moru, možda niko neće razumjeti i niko neće shvatiti tvoju unutrašnjost koja vapi za razumijevanjem. Većina te nemilosrdno gazi, a ti ne pronalaziš pripadnost ni sličnost. Ipak, ponos ne daš niti svoj dio svemira u kome nemaš ništa osim lutanja i iskušenja. Ostaje trag nepokolebljive činjenice da nisi ni prvi  ni zadnji u tom vrtlogu prolaznosti.

Iako si se umorio, ostario prije vremena, zaustavio korak koji je želio ići još dalje i dalje, tamo negdje gdje ćeš naći odsjaj zvijezda u očima, ipak stojiš zagrljen drhtajem želja i gledaš u jesen ne znajući da li je zadnja ili će ti još neka raširiti ruke.

Kako je lijepo imati nekog svog i nekome biti sve.

PODELITE OVAJ TEKST NA: