detalj slike: KRK Art dizajn

Koruška cesta

U otvoru mliječnog jutra

neopozivo su nestali jablanovi.

Mrmljanje starica u rukavicama

nadglasalo je šum

štršavih, mršavih grana.

Stope, zacrtane u pijesku,

vode na cestu,

vode prema gradu.

Naborane kuće, osivjele, izrasle su

u premali kaputić.

Oko memljivih uglova Koruške,

kao sirota križana smrt,

bauljaju sram i žalost.

Sluzavi platneni krovovi

viju se sve do nepokretnih ljudi

koji u crnim cipelama ostavljaju

ugarke malih crnih silueta.

Zaustavlja li se praznina sjećanja

sa šeširom na glavi?

Starice za tren zastaju,

zure za sretnom riječju.

Trpaju je u džep,

obrasta ga bršljan.

Reci mi, pjesniče –

to je tvoj grad?

Vječna pjesma

Duge sam zime

provjetravala sunce

koje je kroz blijedi velur

poigravalo u moj vrbov grad.

Žalosna vrba nije mogla igrati.

Rodila je rosne izmaglice.

Svake sam noći sanjala

da će tvoja melodija

uglazbiti moju pjesmu.

Ali moje su se suze slile

s ljiljanima u proljeće.

Proljetni ukras za našu hladoću

bilo je jadno cvijeće.

I jutro bi se voljelo privinuti,

ljubavnicima kosu razbarušiti,

Omirisati kožu, gristi usne.

Tražeći u jutru topao dlan,

mali se prsti bude

u nov bestežinski dan.

Kada preoremo

polja ljubavi

znamo šutjeti

više nego duga,

daleka zima

kada se ponavlja nijemi

korak za korakom, kroz studen.

Tebi, zelena Venero

Tebi, zelena Venero,

kradem krajičke,

i tebi, zlatno sunce,

bakrene svetke.

Tebi, platinasti slapu,

smaragdne udisaje

da ljubavi pletem.

Gdje moja ljubav spava

Mašta bježi

preko ptičjih grana.

Pitam se

gdje moja ljubav spava.

U daire udarene

freske, postaje toplo.

Tamo gdje ja ne spavam,

moja ljubav spava,

u pjesmu boje pijeska

suza se iskrada.

Sa slovenskog prepevao na srpski Željko Perović

PODELITE OVAJ TEKST NA: