detalj slike: KRK Art dizajn

Razgovor s pjesnikom Radmilo V. Radovanovićem-Divinski Orfej za Književnu radionicu Kordun

Radmilo V. Radovanović, rođen je 28.8.1957. godine u Divinu kod Bileće. Školovao se u Trebinju i Mostaru. Za svoj književni rad dobio je više značajnih nagrada i priznanja. Između ostalih: Pečat varoši sremskokarlovačke, Godišnju nagradu podružnice Banja Luka, nagradu Večernjih novosti i Sfariosa „Milan Lalić“, nagrada Slovo Podgrmeča, nagrada Sarajevskih dana poezije-Pjesnik svjedok vremena, nagrada Opštine Mrkonjić Grad....

Zastupljen je u mnogobrojnim zbornicima, časopisima i antologijama. Član je Udruženja književnika Srpske i Udruženja književnika Srbije. Prevođen je na16 stranih jezika. Živi u Mrkonjić Gradu. Do sad je objavio 26 pjesničkih knjiga, od kojih je jedna izbor Divinske svjetlosti objavljenu u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2007. kod najpoznatijih izdavača bivše države od prve objavljene knjige Suze 1976. pa do ove posljednje Divinski Orfej2022.godine.

O Radovanovićevom stvaralaštvu pisali su najpoznatiji pisci i kritičari. 

Радмило В. Радовановић - пјесник

Književna radionica "Kordun" Vest Čester - Mrkonjić Grad 16.12.2022.

Vaše pesničko iskustvo izgradilo je pravu lepezu poezije koja može da obuhvati čitav svijet, o opet toliko je velika da može stati u svačije srce. Šta u Vama gradi poeziju?

Hvala. Postavili ste divno pitanje. Moje pjesničko iskustvo proizašlo iz mog srca iz moje duše iz mog malog mozga. Moj ritam, a bez njega nema pjesme.On je najbitniji jezik po svojoj sklonosti, teži da bude ritam. Riječi se spontano vraćaju poeziji. Moja pjesma, pojavljuje se kao krug ili lopta: nešto što se zatvara samo u sebe, samodovoljan svijet u kome je kraj takođe i početak koji se vraća, ponavlja i ponovo stvara. Moje riječi o ljubavi, životu i smrti kao kod Oktavia Paza ili Dučića ulaze i dopiru do svačijih uši i srca. Moju poeziju gradi trenutak bljeska, ali i paralize, ali i dijabetes koga nosim četiri decenije. Tako da se stih pretvara u zvučnu mjeru.

Živjeti s poezijom je zanimljivo, a živjeti od poezije je nemoguće? Pjesnici se ipak ne odriču te duhovne hrane, igrom reči i iskazivanjem emocija što su sve postižete u odnosu na druge koji nemaju taj talenat?

Ja živim svoju poeziju i ja sam čitav pretvoren u nju. U njoj postoji plima i oseka slika, akcenata, mita i pauza, što je očigledan znak da je to ono iskonsko. Iskonska poezija. U svojim posljednjim knjigama ja se služim slobodnim stihom jer je on ritmička cjelina. To jedinstvo stiha čini slika, a ne neka spoljna mjera. Slobodan stih se izgovara u jednom dahu. Zato u mojim stihovima ja ne koristim znake interpukcije. Tačka i zarez su suvišni: moja pjesma je ritmička plima i oseka riječi. Ja živim svaki svoj stih.

Дио пјесничког опуса Радмила В. Радовановића

Sve Vaše knjige su privukle pažnju, zašto je Divinski Orfej posebna?

Divinski Orfej to sam ja. Divin je moje mjesto rođenja u kom sam najmanje živio a kojeg sam uveo u književnost i proslavio njegov kamen i krš. I tu se ja po malo prikradam svojoj antičkoj tematici, da bi, kako zbirka odmiče, činio sve radikalnijihercegovačko-grčki koloplet u poeziji. Taj radikalizam ogleda se u dugotrajnom i nepresušnom vatrometu mojih emocija ili bolje reci, mojih emotivnih stanja, jer iz velikog ljubavnog zanosa ja padam u melanholični patos svoje neispunjene ljubavi i života uopšte, u bezdan svojih crnih slutnji da bi se opet, poput feniksa uzdigao i izdigao u emotivnom naboju koji i dalje iskri, kao da nikada prestati neće.

Jedan naš poznati kritičar je rekao: U sjajnoj Radovanovićevoj knjizi Divinski Orfej dovoljno je bilo pročitati samo jednu pjesmu-Suza, posvećenu njegovom unuku Filipu koji je preminuo u četvrtoj godini života u Bolonji. To je antologijska pjesma kao da je nekad ispisivao Branko Miljković“. Radovanović je ispjevao Orfejski.

Zato je Divinski Orfej moja mislim najbolja knjiga. Ona je ove godine 2022. Nagrađena od Ministarstva prosvjete i kulture sa 1400km za štampu i objavljena je u luksuznoj opremi. Štampu je radio Art-print iz Banja Luke koji je ujedno bio saizdavač knjige zajedno sa Klubom umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada. Mislim daće se o Divinskom Orfeju još dosta pisati jer su već izašla dva izdanja..

Kada pjesnik posrne i kada mu bol razdire srce i dušu, u čemu je utjeha?

Tada pjesma osvjetljava moju i našu sudbinu, jer u njenom krilu riječ postaje nešto isključivo nešto moje, nešto naše, ne prestajući da zbog toga pripada i svijetu, odnosno ostajući i dalje riječ. Ta pjesnička riječ koliko god bila lična i trenutna-šifra je jednog trenutka stvaranja. Svaka riječ, svaka pjesma govori nešto različito i jedinstveno i pruža veliku utjehu u onom u čem autor živi i preživljava bilo to radost ili tuga. Svako od nas stvara sopstveni svijet.

Kakvo bogatstvo pjesnik može da stekne i može li se ono prenijeti na potomke?

Pjesničko stvaranje je uživanje sopstvene slobode, naše odlučnosti da postojimo. Inspiracija je „drugi glas“, „drugost“, jesu u suštini, vremenost koja se neprestano ispoljava.Ovako nešto smo čitali u Dučićevim Jutrima s Leotara.Bodler tvrdi da je i mašta najuzvišenija i najfilozovskija od svih naših vrlina, on govori istinu koja bi se, drugim riječima, mi možemo ići dalje od nas samih, u susret nama samima.Zato je sve usmjereno prema čovjeku. I usmjereno je prema njegovom potomstvu.

Vaša pjesnička poruka

Zbog Vas sam samo ponekad slika, zbog Vas sam drugačiji, zbog Vas postojim. Treba se hitnuti ka postojanju, a iznad svega treba se sjećati svega i ponovo biti Ja. Vratiti se biću. Vratiti se riječi. Biti samo svoj. Jedan i jedinstven.

PODELITE OVAJ TEKST NA: