detalj slike: KRK Art dizajn

Knjiga PERJASICA MALA DRŽAVICA - Rade Pavić, istoriografija i monografija Perjasice, u ovom prilogu donosimo drugi nastavak poglavlja Perjasica u drugom svjetskom ratu. Svakog četvrtka slijedi novi nastavak dok ne završimo sa kompletnim sadržajem. 

PRIPREME ZA USTANAK

 Nikola D. Cimeša

U bivšoj perjasičkoj općini od 1939. godine djelovale su dvije ćelije KP – „perjasička“ i „polojska“. Prva je „pokrivala“ sjeverni, a druga južni dio općinskog područja. Njihovo djelovanje narod po prvi put zapaža na općinskim izborima 1940. godine, kada su agitirale za listu opozicije, a protiv režimskih stranaka. Kandidat je bio Đuro Vuletić Škuljalo, koji je i odnio pobjedu na ovim izborima (Đuro je bio kandidat za člana KP od 1938. godine). U toku 1940. a naročito od početka 1941. godine, pa sve do kapitulacije vlade i vojske bivše Jugoslavije, po našim selima širilo se upozorenje od fašističke opasnosti i apeliralo da zemlju treba braniti pod svaku cijenu. To su širili članovi i kandidati KP iz ovih dviju ćelija, jer je to bila direktiva i politika centralnog komiteta KPJ. Imalo je to svoj odraz u raspoloženju naših seljaka da brane zemlju. Utjecalo je to na odaziv naših regruta i rezervista, odnosno na predaju mobilizirane zaprežne stoke u času opće mobilizacije.

Spoznaja izdaje i djelovanje pete kolone, što su posebno osjetili mnogi preko Mačekove zaštite, brzo rasulo vojske, bijeg vlade i propast države imali su demoralizatorski odraz kod naroda pa i članova i kandidata KP u perjasičkim selima. Na seljake srpske narodnosti potresno je djelovao ustaški zločin u Hrvatskom Blagaju, izvršen nad Srbima početkom maja 1941. godine (ni puni mjesec dana nakon proglašenja tzv. NDH). Pogotovo što su u ovom masakru stradala 24 seljaka iz južnih perjasičkih sela, među kojima i član KP „polojske“ ćelije Todor Čika.

Ustaše iz Blagaja i njihov tabornik Ivan Šajfar javno su prijetili kako će vrlo brzo krenuti u perjasička sela, pa je narod zahvatio strah i panika (imali smo dva slučaja samovješanja). Tih su dana ljudi bježali jedan od drugog, pa čak i sami od sebe, uvlačeći se u grmlje.

Tada su se – u tom početnom metežu i besciljnom bježanju svake noći – angažirali i članovi i kandidati ovih dviju ćelija KP. Prvo, na čemu su se angažirali, bilo je organiziranje seljaka (u rubnim selima prema Blagaju i Pavlovcu) u noćna patroliranja i dnevna osmatranja sa okolnih brda (kasnije se isto to činilo u selima prema Siči i Mateškom Selu). Sva ostala unutrašnja sela bila su povezana sa ovim rubnim selima kuririma. Učinjeno je to da bi se izbjeglo iznenađenje od ustaša (slično kao što je bilo početkom maja u veljunskim selima).

Postupno se vraćalo i samopouzdanje. Neki seljaci počeli su iznositi svoje do tada dobro skriveno oružje (lovačke puške i kubure, pištolje, a dvojica i karabine). Potom su se ljudi dali na posao pa je te, 1941. godine oskudna zemlja bila obrađena kao nikada ranije. Za vrijeme vršidbe žita u ljeto 1941. godine uz vršalicu su bili ustaški povjerenici, a na brijegu iznad sela naši osmatrači. I kada su jedne noći žandari iz Perjasice, sa onih 13 civila, otišli prema Bukovcu, nisu imali priliku vidjeti ni jednog muškarca od 15–70 godine. Vršalice su stajale.Tokom organiziranog patroliranja i osmatranja svaka partijska ćelija došla je do saznanja tko sve raspolaže oružjem i tko je od tih ljudi spreman poći u borbu. Tako su polovinom avgusta 1941. obje ćelije formirale i ustaničke odrede koji su na dati znak trebali krenuti u borbu.

Ustanak

Ustanak je otpočeo noću 30/31. avgusta 1941. godine. Krenuo je samo odred kojeg je formirala ćelija u Perjasici. Idućeg dana (1. septembra) nama su se priključila dvojica drugova iz sela Bukovac (koje je pokrivala „polojska“ ćelija KP). Do 22. septembra našem PO „Perjasica“ priključilo se još oko 14 ustanika. U pripremama za ustanak zapaženo su bili angažirani: Ljubo Vujčić,^[1] Milutin Karas[2] i Jovo Lavrnja.^[3] Evo što je o prvim danima ustanka u Perjasici rekao 8. decembra 1982. godine, u Domu JNA u Zagrebu, Ignjatije Perić Gnjaco:

„Kao komandir 1. voda „Debela kosa“ i zamjenik drugu Ćanici vraćao sam se sa vodom iz okolice Primišlja, 27. avgusta 1941. godine. Sa nama se vraćao i Ćanica, kao komandir PO-a. Ustavio nas je u Donjem Poloju, gdje se po njegovom naređenju (dan ranije) na 27. 8. trebao okupiti do tada pripremljeni ustanički odred. Našli smo na okupu oko 40 seljaka. Ćanica im je govorio o razvoju ustanka na Kordunu do tih dana. Upozorio na opasnost koja im prijeti od ustaša iz Blagaja i sugerirao, da odmah krenu na ustanak. Ćutali su. Ćanica je ponovo pričao o našim akcijama i isticao kako je borba jedino rješenje za spas ne samo sebe i svoje porodice već i za spas zemlje od okupacije. Tada se javilo nekoliko prisutnih i kategorički se suprotstavilo kretanju na ustanak. Vidjevši da sa njima nema šta razgovarati, Ćanica je naredio pokret prema Gornjem Skradu.

Drugi dan na poziv Ćanice došao je u Gornji Skrad Ljubo Vujičić iz Perjasice (za kojeg se znalo, da je tamo sekretar ćelije). Upoznao nas je sa brojčanim stanjem i naoružanjem žandara u Perjasici. Nije imao ništa protiv napada na iste, ali je rekao, da oni u Perjasici nisu još obavili sve pripreme za ustanak i da treba malo počekati. Tako se završio razgovor sa njime i on se vratio u Perjasicu. Stekao se dojam da Ćanica odustaje od napada. Međutim u sam sumrak on je saopštio meni i drugu Milutinu Košariću (komesaru odreda) da misli kako naš odred treba napasti te žandare. Iste večeri prešli smo rijeku Koranu i cijeli slijedeći dan boravili u jednom grmu, kraj neke kuće. Taj nam je seljak donesao kuhani krompir za ručak.

Bilo je to 30. avgusta 1941. Poslije podne Ćanica je poslao ovog seljaka (bio je to Miloš Petrović, op. N. C.) po Ljubu Vujčića i on je opet došao. Tada mu je Ćanica saopštio da naš PO „Debela kosa“ idućeg dana napada žandare u Perjasici. Od njega je tražio samo trojicu pouzdanih vodiča. Dogovorili su se gdje ova trojica i u koliko sati iduće noći da dođu. Moglo je biti oko četiri sata poslije podne kada je Ljubo otišao od nas.

Na 31. avgusta u 2 sata na dogovorenom mjestu (kod Borika iza kuće Mojsije Cimeše, zvano Raja, u zaselku Rastovac, kraj sela Perjasica – opaska N. C.) mi smo našli grupu od preko 25 ustanika, koje je tada postrojio meni do tada nepoznati Milutin Karas, po čemu se moglo zaključiti da im je već bio postavljen za komandira. Nekoliko ih je imalo karabine, možda duplo više lovačke puške, a ostali rogulje. Bilo je par sa sjekirama i pilom. Oni su ubrzo iza našeg stizanja otišli rušiti telefonske stupove.

Kada smo krenuli u napad na žandare zaista smo dobili trojicu vodiča, dok su ostali išli na povećem odstojanju iza nas. Sjećam se da je meni i mojem vodu bio vodič Milutin Karas“.

Ovom su izjavom otklonjene neke nedoumice oko polojskog pripremnog odreda za ustanak.

Međutim, ostalo je neobjašnjeno pitanje je li među onima koji su 27. avgusta u Donjem Poloju kategorički odbili da se u južnim selima prema Blagaju krene na ustanak bio i Dragić Dejanović Carević.^[4] Ako jest, onda je to dokaz da je on, a ne tamošnja partijska ćelija, imao situaciju u svojim rukama. To će on još jednom dokazati.

Iz izjave druga Gnjace Perića vidimo da je Ljubi Vujčiću, kao sekretaru ćelije u Perjasici, ostalo na raspolaganju samo 10 sati vremena da pokrene ustanički odred. Međutim, te je noći partijska ćelija u Perjasici pokrenula dva puta više ljudi nego ih je u stroju dočekao PO „Debela kosa“. Prekopana je cesta u pravcu Generalskog Stola (kod Mandike) te porušen most na potoku Ponorac, ispred sela Ponorca. Nakon svanjivanja 31. avgusta, iz oba ova pravca do škole u Perjasici (kasnije do ruba Perjasičke dubrave) uspostavljena je bežična veza (čovjek do čovjeka, s brijega na brijeg – u pošumljenom terenu na 100–200 metara).

Evo kako se Miloš Petrović iz Štirkovca sjeća tih događaja: „U noći 30. 8. 1941. probudio me Ignjatije Karas, Milutinov brat riječima, Milošu! Milošu! Ustani! Kad sam ustao, on mi je saopštio da se u mome grabiku nalaze partizani, pa ako imam nešto da ponesem da se pokriju i da razgovaram sa Ćanicom. Kad sam došao, Ćanica me pitao da li imam veći kotao pa da skuvam krompira u ljuski za ručak. Kad sam donio krompir iz sela, od Milutina Karasa donijeli su nekoliko kruvova i tako su podijelili i ručali.“

Zbog prekopavanja ceste kod Mandike žandari su 2. 9. 1941. zapalili kuće Milovana Kukulja i Mihajla Markovića. Zbog porušenog mosta domobrani su 31. 8. 1941. pohapsili u Ponorcu šestoricu^[5] seljaka, odveli ih u Karlovac i predali ustašama, koji su ih par dana kasnije likvidirali. Osim toga, zapalili su sve od kuće do kokošinjca. Nakon susreta dvaju odreda iz PO „Perjasica“ otišla je grupa ustanika na rušenje telefonskih stupova prema Poloju. Trojica su određena za vodiče PO „Debela kosa“. Iz Gnjacine izjave se vidi da je prvom vodu vodič bio Milutin Karas. Drugi vodič je bio Mile Cimeša.^[6] Kada je PO „Debela kosa“ pošao u napad na žandare, ostali ustanici iz Perjasice kretali su se sa Ljubom Vujčićem za njim. Oni će do škole stići tek nakon završene akcije.

Borba sa žandarima nije dugo trajala. Devetorica su se predala, od kojih je jedan bio teško ranjen. Narednik Asić nalazio se u svojem stanu preko ceste (bio je to školski stan), a dvojica ostalih žandara, koji su te noći bili u patroli, nestali su prije napada.

Pored 12 žandara, u ovoj žandarmerijskoj stanici povremeno je boravilo i 13 civila – Hrvata iz sela bliže Bariloviću i Dugoj Resi. Tada njih nije bilo. Njihovih 13 karabina sa municijom stajalo je na tavanu stanice u rezervi. Međutim, nakon što se i posljednji oružnik predao, na tavanu nije bilo ni karabina ni municije. Nestao je i onaj sanduk bombi kao i oko 40 maltene novih lovačkih pušaka. Kasnije se doznalo da je narednik Asić obaviješten od Nikole Cimeše Čubre da će te noći uslijediti napad, pa je sve oružje i municija preneseno u školski podrum i tu ostalo, kamuflirano starim stolovima i stolicama, do povratka žandara u Perjasicu 2. 9. 1941. Izdaju o napadu PO „Debela kosa“ na žandare u Perjasici počinio je Nikola Cimeša Čubra^[7] iz Štirkovca, 30. 8. 1941. Imao je vojni pištolj i uniformu. Otišao je radije naredniku Asiću i obavijestio ga o pripremama za napad, negoli da nas pomogne. O toj njegovoj izdaji doznalo se u PO „Perjasica“ desetak dana kasnije. Međutim, on je već bio kod ustaša u Karlovcu. Tada se doznalo i to gdje je bilo skriveno oružje i municija. Ali bilo je kasno, jer je sve to ponovo bilo u rukama žandara.

Tek nakon oslobođenja, iz prepiske velikog župana u Ogulinu, saznalo se da je Asić još noću na 30. avgusta telefonom obavijestio velikog župana o napadu koji će uslijediti idućeg jutra. (Komande naša oba odreda bile su toga jutra uvjerene da su ona dvojica pobjeglih žandara to učinili. Samo se postavljalo pitanje kuda je nestalo oružje i municija sa onog tavana.)

Čim su čuli pucnjavu kod žandarmerijske stanice, seljaci su znali da su ustanici napali žandare. Mnogi su odmah krenuli na mjesto zbivanja, pa se tako do devet sati (31. avgusta) kod škole i žandarmerijske stanice okupilo nekoliko stotina seljaka, pretežno mladića, što je djelovalo kao nekadašnja regrutacija.

Sve do blizu podne kod škole je vladalo pravo narodno veselje. Svojom mladenačkom snagom, vedrinom i raspjevanošću, potom dobrom odjevenošću i dobrim naoružanjem (tada je karabin za goloruki narod značio dobro naoružanje) borci PO „Debela kosa“ stvorili su takvo raspoloženje kod naroda da se zaboravilo na sve okolnosti pod kojima se to odvijalo.

Prije ustanka u Perjasici, noću 30/31. avgusta 1941. godine, oružje su posjedovali: Mile Cimeša Kolar – karabin, Đuro Đikandić – karabin, Rade Velimirović Kosterac – karabin, Dušan Vranješ – lovačku dvocijevku, Milutin Gaćeša – lovačku dvocijevku, Mile Vranješ – lovačku dvocijevku, Nikola Oreščanin Buđoni – lovačku dvocijevku, Mile Cimeša Vuštar – lovačku jednocijevku, Mile Karas, pekar – lovačku dvocijevku, Mile Opačić Dugaja – lovačku dvocijevku, Nikola Zirić – lovačku jednocijevku, Milutin Karas – kuburu, Jovo Lavrnja – pištolj, Jovo Zirić – kuburu i Branko Karas – kuburu. Ostali su nosili željezne rogulje, kako je to zapazio i Ignjatije Perić Gnjaco.

Nakon razoružanja žandara Ljubo Vujčić uzeo je u općini karabin sa municijom, kojim su čuvari čuvali općinsku zgradu, a Mile Šarac dobio je karabin od Nikole Cimeše, zvanog Zec, kojeg je ovaj donio iz vojske i sakrio, ali pošto je bio već u godinama nije mogao stupiti u odred.

Potkraj toga dana na proplanku ispod perjasičke Gradine Ćanica Opačić je predao Milutinu Karasu četiri karabina, koje je njegov odred toga jutra oteo žandarima. Tako je PO „Perjasica“, 31. 8. 1941. godine, raspolagao sa devet karabina i sa oko 15 lovačkih pušaka (u toku dana stiglo je još par ustanika sa lovačkim puškama).

Kada je PO „Perjasica“ postrojavan kod škole, popunjen je sa još desetak mladića i nekoliko starijih ljudi, pa je tako u stroju moglo biti blizu četrdeset boraca.

Onih koji su željeli ući u odred i poći u borbu, ali nisu bili primljeni jer nas je ionako mnogo bilo bez oružja, bilo je tih dana podosta. Stoga se odmah iza napada na žandarmerijsku stanicu u Perjasici po selima pristupilo osnivanju rezervnih odreda što je većina dobrovoljaca i prihvatila.

Prije podne odredi su napustili Perjasicu i prebacili se na rub Perjasičke dubrave, na proplanak zvani Zumravice, nedaleko zaselka Perinovići, gdje nam je ubrzo donesen ručak. Tu smo ostali do iza 16 sati. U tom pravcu krenuli smo radi toga što se PO „Debela kosa“ toga dana trebao vratiti u pravcu Gornjeg Skrada.

Kada je iza 16 sati, putem one organizirane bežične veze, javljeno da iz pravca Barilovića i Siče, kroz selo Ponorac, do porušenog mosta stiže kamion pun nekakve vojske, data je uzbuna i odredi su postrojeni. Više od pola sata stajali smo u stroju čekajući dalji razvoj situacije na tom pravcu. Osmatrači su nastavili da javljaju o kretanju neprijateljskih vojnika, koji su prešli potok i krenuli s obje strane ceste u streljačkom stroju do Lipovšćačkog brda, gdje su zauzeli položaj. Bilo ih je tridesetak i bili su tada udaljeni od Zumravica, odnosno našeg položaja oko jedan i po kilometar. Sve vrijeme nalazili su se iza prevoja pa ih nismo vidjeli, kao ni oni nas.Da se u tom času nije čuo kratak rafal iz puškomitraljeza, nama sa istočne strane, sigurno bi PO „Debela kosa“ produžio u Gornji Skrad. Međutim, pošto su neki drugovi tvrdili da se pucanje čulo sa pravca Gornjeg, a ne Donjeg Skrada, odlučeno je da oba naša odreda odmah krenu na Perjasičku kosu ispod kote zvane Gradina. Išli smo sa lijeve strane sela Perjasica i izbili na cestu Perjasica–Poloj (iza izvora Mikulovac) i malo kasnije ušli u tamošnju borovu šumicu. Da smo nastavili pravo prema Gradini, prošli bismo s njene desne strane. Međutim, bila je vrućina i svako od nas je želio da se malo odmori. Oko nas je svuda bila tišina. Za nama sa Zumravica nisu krenula ona dvojica na konjima, što je značilo da neprijatelj nije krenuo sa Lipovšćačkog brda. Iz pravca Generalskog Stola nikakvih obavještenja o neprijatelju nije bilo. U tom boriku odmarali smo dvadesetak minuta a potom krenuli dalje.

Jedna grupa boraca pošla je na lijevi rub te šumice i tek što se pomolila, na njih je sa susjednog brijega, zvanog Lubrdenik, osut plotun iz pušaka i puškomitraljeza. Taj nas je plotun, sa razdaljine najviše do 300 metara zračne linije, ozbiljno iznenadio. Mi novajlije poskočismo. Ali presjekao nas je Ćaničin oštar glas: „Lezi, zauzimaj zaklon!“. Hladnokrvnost i mirnoća njegovih boraca odmah nas je smirila. Brzo je utvrđeno da nitko od drugova nije ni ranjen. Neprijatelja na onom susjednom brdu nismo vidjeli. Odmah su upućene izvidnice da utvrde kakva je situacija pred nama. I pošto su one javile da neprijatelja nema, krenuli smo brzo naprijed.

Obezbijedili smo se s boka, a potom i zaštitnicom. Za sat vremena stigli smo u Perjasičku kosu, ispod kote Gradina. Iz razgovora, koje su tada vodile naše dvije komande, mi borci smo razabrali da je netko trebao te noći prekopati cestu prema Primišlju i organizirati javljanje sa te strane. Međutim nikada nismo doznali o kome se radilo.

Iz prepiske velikog župana u Ogulinu, koja nam je došla do ruku nakon oslobođenja, saznali smo da je 31. 8. 1941. iz Barilovića u pomoć žandarima u Perjasicu krenulo tridesetak domobrana sa jednim časnikom, ali su se morali vratiti, „jer su ih napali četnici“; zatim da je iz Primišlja krenulo oko 25 žandara i domobrana, koje je vodio poručnik Stipac, te da im se kod sela Bukovac pokvario kamion pa su do Perjasice nastavili pješice i stigli pred Perjasicu oko 16 sati, gdje ih je „dočekala velika skupina četnika i otvorila plotun po njima“ te su se pod vatrom izvlačili prema Poloju i Primišlju.[8]

U sumrak PO „Debela kosa“ krenuo je ovom planinom u pravcu Gornjeg Poloja, a potom preko Orijevca, Koranskog Sela i Korane u Skrad. Idući dan već je vodio borbu sa ustašama u Debeloj kosi.

Svoju prvu partizansku noć PO „Perjasica“ proveo je na proplanku ispod Gradine. Malo je tko tu noć uspio da zaspe. Svakoga od nas je mučila velika neizvjesnost koja nas čeka kao slabo naoružane ustanike. Pogotovo su u teškom položaju bili oni koji su kod kuće ostavili žene sa malom i nejakom djecom. Ali svatko od nas je svjesno krenuo u borbu protiv okupatora i njegovih slugu. I svakomu je bilo jasno da je svojim opredjeljenjem za borbu stavio sam sebi omču oko vrata. I ne samo sebi!

Naredna dva dana odred je proveo na rubu šume, kod Velikog Tavanca. Do nas je stiglo dvadesetak mladića iz Svojiča i Gaćeškog Sela, ali i bez kakvog oružja, pa su vraćeni kućama. Primljena su samo dvojica drugova iz Bukovca, koji su tražili naš odred još noću 31. 8./1. 9. 1941. jer su imali nešto od oružja. Primljena su i dvojica seljaka iz Svojiča, koji su imali lovačke puške. Jedan od njih bio je Petar Piljuga o kojem će još biti govora. U dva navrata dobili smo hranu iz Točka, odnosno Potplaninskog Sela. Na Tavancu je krajem 2. septembra obavljena neke vrste smotra odreda. U odnosu na 31. avgusta bilo nas je više. Više je bilo i lovačkih pušaka. Sa Perjasicom nismo imali veze od 31. avgusta, odnosno od povlačenja. Uvjereni da su one dvije skupine neprijateljskih vojnika ušle u Perjasicu strepili smo što se tamo događa. Za nama otuda nitko nije stigao.

Drugog septembra iz pravca Primišlja–Poloja i Gornje Visočke – stiglo je u Perjasicu u strijelcima oko 60 žandara i domobrana. Opet ih je vodio poručnik Stipac. Narod Gornjeg Poloja, Miloševca i Točka, vidjevši među njima i blagajske ustaše, napuštao je sela i bježao na Perjasičku kosu. Iza 16 sati, s pravca Mateškog Sela, također u strijelcima, prema Perjasici je nastupalo oko četrdeset žandara. Vraćao se i Asić sa svojima, ojačan sa još tridesetak oružnika. Na Mandinei, gdje je bila prekopana cesta, zapalili su domove i gospodarske zgrade Milovana Kukulja i Mihajla Markovića. Do kraja dana, tj. do stizanja u Perjasicu, oni su zapalili gospodarske zgrade osmorice ustanika ili naših roditelja. Ova paljevina unijela je nemir i strah kod seljaka Gaćeškog Sela, Svojiča i Potplaninskog Sela pa su i oni te večeri sa stokom pobjegli u šumu.

Iduća tri dana na ovoj do tada „velikoj“ planini nama je postajalo sve tješnje. Odred se našao u nezavidnom položaju. Na nagovor Jove Lavrnje pokušali smo se najprije „odlijepiti“ od naroda u zbjegu. Ali, to nam nije pošlo za rukom. Kuda smo god krenuli naišli smo na seljake, opterećene mahom alarmantnim vijestima o „stezanju obruča oko šume, o ulasku ustaša u civilu u šumu“ i slično, što se kasnije pokazalo izmišljenim, ili su, pak, neke pojedinosti krivo protumačene. Tako su, na primjer, dvije grupice mladića iz udaljenijih sela tragale za odredom, da mu se priključe, a seljaci su u njima „vidjeli ustaše“. Panika je zahvatila i Jovu Lavrnju kojega je podržao komesar odreda Ljubo Vujčić, koji je predložio da se odred rasturi, borci posakrivaju po žbunju i izvlače kako znaju i umiju „da nas ne bi ustaše našle na okupu“. Prijedlogu Jove Lavrnje suprotstavio se komandir odreda Milutin Karas. Saopštio je članovima Partije i kandidatima teške posljedice koje bi nastale ako bi se usvojio prijedlog Jove Lavrnje: „To da se naš odred rasturi, ja kao komandir ne dozvoljavam! Radije ću voditi odred na rub šume, pa makar i na puščane cijevi ustaša, nego dopustiti da se odred rasturi!“.

U tom momentu u riječ mu je upao sekretar ćelije Ljubo Vujčić, ali ga je Milutin omeo pitanjem upućenim svim komunistima: „Tko se, drugovi, slaže sa mnom, neka podigne ruku?“. Svi do posljednjeg borca podigoše ruke. Lavrnja i Vujčić ostadoše usamljeni. Tada se i Vujčić složio sa stavom druga Karasa.

U trenutku kada je vidio kako ga svi drugovi podržavaju, Milutin je skočio, kao oprugom izbačen, sa zemlje i viknuo: „Za mnom, drugovi moji!“. Tada i ostali poskočiše. Lice mu je bilo crveno kao da će toga časa krv poteći iz njega. Vidjelo se da je zadovoljan. Morao je i biti jer je dobio podršku partijske organizacije u odredu. Kada nas je postrojio, i nama je saopštio, da kao komandir radije vodi odred na ustaške puščane cijevi (na rub šume) nego da upropastimo ustanak rasturanjem odreda. Svi to dočekasmo i popratismo burnim odobravanjem.

Imao je razloga da bude još sretniji. Cijeli odred bio je uz njega. Sve su to čuli i seljaci što su stajali podalje od nas. Svojim ušima nisu mogli da vjeruju što su čuli: da naš odred toga časa kreće na rub šume, a tamo su po njihovom uvjerenju bile ustaše.

U pokretu odred se prestrojio u streljački stroj s većim rastojanjem. Naprije je išla prethodnica, sastavljena od najhrabrijih. Nastupalo se oprezno. Tek što pređosmo par stotina metara, primijetismo kako se iza nas također formirao streljački stroj naših seljaka – roguljaša. Bilo ih je čak više nego nas u odredu. U takvom poretku, nakon sat i po vremena, prišli smo rubu šume, prema prevoju Gornji Poloj–Mala Kosa i konstatirali da tamo nema ustaša. Nije ih ni bilo. Naime, oni žandari i domobrani iz Primišlja vraćali su se iz Perjasice 3. septembra poslije podne u strijelcima do kraja sela Miloševca. Tada su seljaci napustili rub šume i dalje osmatranje kretanja neprijatelja. Nitko nije znao da su ti žandari nakon Miloševca, u koloni po jedan, prošli kroz Gornji Poloj (a odatle i kroz selo Mala Kosa) prema Primišlju. Kada su bili na ovom prevoju (gdje smo mi izbili 5. septembra) vidjeli su ih i drugi seljaci. Za njih to su bile druge ustaše iz ovog pravca. Eto kako je došlo do predodžbe seljaka da je sva šuma „blokirana“.

Tek što smo ustanovili da šuma nije blokirana od ustaša, nestade seljaka koji su se kretali za nama.

Cijeli je zbjeg bio obaviješten da šuma nije blokirana. Narod Gornjeg Poloja, Miloševca i Točka naprosto se sjurio sa stokom niz padinu ove planine prema svojim domovima. Te su večeri kod svojih kuća bili i oni najudaljeniji – iz Gaćeškog Sela.

Idućih nekoliko dana odred je manevrirao, ali se držao bliže planini. Večerali bismo u Svojiču, a prenoćili u selu Mrežnica, ili obrnuto; doručkovali u Gornjem Poloju, a večerali u Gaćeškom Selu da bismo na spavanje pošli u selo Točak.

Mnogo nas je to zamaralo, ali tako se tada moralo činiti.

Tokom sljedećih nekoliko dana doznali smo i o svim zbivanjima u Perjasici nakon našeg povlačenja. Žandara je bilo oko četrdeset. Smjestili su se u školi, oko koje su na uglovima iskopali rovove i manje bunkere. Narednik Asić primirivao je narod. Sugerirao je očevima i majkama da povuku svoje sinove iz „četnika“.

Oko 20 sati 8. septembra komandir odreda poslao je druga Đuru Milinkovića^[9] u selo Gornji Poloj, do Đure Vuletića Škuljale, kandidata Partije, sa nekom usmenom porukom. Đuri je naređeno da odmah krene u selo Točak, jer ćemo već u 22 sata krenuti dalje – u Gaćeško Selo. Međutim, Đuro se nije vratio do 22 sata. Ostao je spavati na sjeniku Đure Vuletića, gdje su ga idućeg jutra na spavanju uhvatili žandari iz Perjasice. Hapšenje Đure Milinkovića bilo je veliko upozorenje za komandu našeg odreda, ali i za nas borce.

Već idućeg dana komandir odreda iz temelja mijenja dotadašnju taktiku (stalan pokret – ovdje večeraj, tamo spavaj). Iza toga inicijativa će biti u njegovim rukama. On će biti taj koji će žandarima nametati i nametnuti razmišljanje o nama. Od tada će oni više strahovati od nas nego mi od njih. Učinjeno je to tako što su naše patrole prilazile sve bliže i bliže selu Perjasica, pa čak i samoj školi. Tada je komandir znao kazati: „Oni moraju osjetiti da smo mi nadomak njima. Samo im se pokažimo s nekoliko pravaca. Neka nas vide i osjete!“

U nekoliko navrata pokrenuto je stotinjak pripadnika rezervnog odreda u selima: Svojič, Gaćeško i Potplaninsko. Svrstali bi se sa nama u kolonu po jedan. Desetak ih je nosilo cjepanice na ramenu, umotane u ćebe, što je izdaleka djelovao kao puškomitraljez. Na brdu, gdje je perjasičko groblje zvano Kaštalište, u takvoj koloni bismo se kretali iz pravca sjevera ka jugu, do borove šumice gdje je 31. avgusta neprijatelj udario plotun po nama, a onda bismo (što prije iza brda) ponovo došli do groblja i opet u koloni po jedan nastavili marš prema jugu. Žandari bi nas brojili i nabrojili nekoliko stotina. To bi onda javili u Ogulin svojoj komandi. Sve je to sistematski potkopavalo moral žandara da bi na kraju sami napustili Perjasicu, noću 21/22. septembra 1941. godine. Vratili su se tek 7. novembra te godine.

I dok je naš odred manevrirao oko žandara u Perjasici, ustaše iz Pavlovca sve žešće i češće su pucali na sve živo što se kretalo sa lijeve strane rijeke Korane – u selima Kuzma, Klanac, Donji Poloj i Bukovac. Zbog toga je tih dana mnogo seljaka iz ovih sela dolazilo do komande našeg odreda i tražilo da odred dođe u njihova sela radi zaštite od ustaša iz Blagaja i Pavlovca. Međutim, po ocjeni druga Milutina Karasa tada je bilo važnije uznemiravati žandare u Perjasici. To, pak, nije značilo da odred ne bi pošao u ova sela da su ustaše iz Blagaja i Pavlovca krenule preko Korane na našu stranu.

Nekako od polovine septembra uz komandira i komesara PO „Perjasica“ nekoliko dana se stalno nalazio i drug Mojsije Opačić Mojo^[10] iz Kuzme. Među nama borcima tada se pričalo kako Mojo traži da se iz PO „Perjasica izdvoje borci rodom iz južnih sela radi formiranja posebnog odreda i da će to već idućih dana uslijediti. Slučaj je htio da je to formiranje obavljeno odmah poslije bijega žandara iz Perjasice.

Formiranje PO „Kuzma – Poloj“

Dana 22. septembra 1941. godine kod perjasičkog groblja (Kaštalište) formiran je PO „Kuzma – Poloj“. Učinjeno je to tako da su iz PO „Perjasica“ izdvojeni borci rodom iz naših južnih sela. Moglo ih je biti 15­–17 (zajedno sa komandirom i komesarom). Za komandira je postavljen Dragić Dejanović Carević, a za komesara Mojsija Opačić Mojo. Nikada nije objašnjeno zašto tada, prilikom formiranja PO „Kuzma–Poloj“, nisu u isti odred bili uključeni članovi i kandidati KP iz „polojske“ partijske ćelije. Tako se dogodilo da je u tom odredu jedini od članova KP bio Mojsija Opačić Mojo.

Umjesto manevriranja odredom u pravcu Pavlovca i Blagaja (imao je priliku da vidi kako to čini Milutin Karas) komandir PO „Kuzma – Poloj“ držao je odred podalje od ustaša. Podijelio ga je na sebi povjerljive i odane i one koji to nisu. Sa prvima je odmah krenuo u pljačku po selima, što je obavljao noću da bi se opljačkanim novcem i dukatima po danu kockao. Ostali dio odreda raspoređivao je u patrole, ali ne prema Pavlovcu i Blagaju, već prema unutrašnjosti općine. Njima je obezbjeđivao svoj „štab“. Bio je to u stvari pljačkaški štab.

Komesar odreda Mojsija Opačić Mojo postao je nemoćan. Činio je sve da ubijedi Carevića kako je to što čini nespojivo sa partizanima, ali ga ovaj nije slušao.

Nekako početkom oktobra Milutin Karas i Izidor Štrok odlučili su da umjesto Moje komesar u PO „Kuzma – Poloj“ bude Slavko Markon. Ujedno, da se tamo pošalje i Mile Opačić Dugaja, koji je do tada bio sekretar ćelije KP u selima Orijevac – Zinajevac. Mile je odmah otišao. Svrha toga bila je da se formira partijska ćelija KP i u tom odredu. Međutim, za dolazak Slavka Markona u odred Carević nije htio ni da čuje. Tvrdio je kako je on „upućen među nas Srbe kao Pavelićev i ustaški agent“. Tih je dana iz sela do Karasa stiglo i više grupa seljaka, koji su se žalili na postupke Carevića i njegove petorke. Neki od njih su govorili, da sada više strahuju od Carevića i njegovih ortaka nego od ustaša.

Nakon što su od seljaka čuli da su noću Carević i njegova pljačkaška grupa ubili dvoje seljaka – Danicu Opačić iz Kuzme i Nikolu Lovrića iz Donjeg Poloja – odred „Kuzma – Poloj“ napustilo je oko sedam boraca. Oni su došli do komande PO „Perjasica“ i ispričali što se sve zbivalo, pa i o ovim ubistvima. Izjavili su da se više ne žele vraćati u PO „Kuzma – Poloj“.

Međutim, pošto se radilo o polovini toga odreda, a Mile Opačić Dugaja donio je i karabin Dragića Dejanovića Carevića, postojala je mogućnost da se Carević sa ostalom petoricom povuče u šume gdje bi, potom, postali notorni razbojnici.

Zbog toga su svi ovi drugovi iste noći morali biti u selu gdje je zanoćio njihov odred.

Ponovo je o svemu bio obaviješten Štab II rejona iz kojeg je stiglo naređenje da se odmah rasformira PO „Kuzma – Poloj“, a vinovnici ubistava, pljačkanja i teroriziranja naroda strogo kazne.

Naredba je provedena u život 13. oktobra 1941. godine. Toga dana u selu Zinajevac rasformiran je PO „Kuzma – Poloj“. Uhapšena su sva šestorica učesnika u ubistvu, pljački i ostalom. Devet boraca vraćeno je u sastav svojeg matičnog PO „Perjasica“, a Mojsija Opačić Mojo vratio se u svoje selo i nastavio sa političkom aktivnošću. Kući je otišao Rade Smrzlić[11] iz Donje Visočke.

Petorica uhapšenih odmah su pod pratnjom sprovedena u Perjasicu gdje je započelo saslušanje. Dragića Dejanovića Carevića patrola je otpratila u Donji Poloj, radi otkrivanja skrovišta opljačkane robe. Veoma su se iznenadili kada su vidjeli koliko je toga bilo u skrovištu. Međutim, Carević je iskoristio nebudnost svojih pratilaca i vezanih ruku uspio im je te noći pobjeći. Narednog dana, 14. oktobra 1941. godine, nakon saslušanja uhapšenih, formiran je partizanski revolucionarni sud. Jer, ono što je učinio Dragić Dejanović Carević, sa ostalom petoricom saučesnika, nije bilo spojivo sa ciljevima partizanske borbe.

Partizani nisu dozvoljavali zločine i pljačku nad narodom. Protiv tog zla su i krenuli u borbu. Svih šest (pa i Carević koji je bio u bijegu) osuđeni su na kaznu smrti strijeljanjem.

Nad petoricom[12] kazna je izvršena toga dana (sticajem okolnosti baš na mjestu gdje je formiran PO „Kuzma–Poloj“) kod perjasičkog groblja Kaštalište.

Narod perjasičkih sela, a naročito južnog dijela, pozdravio je ovu presudu partizanskog suda, što je bilo i razumljivo. Međutim, našlo se i ljudi koji su smatrali kako je kazna bila prestroga i prebrzo izvršena. Bilo je i takvih koji su vjerovali kako Dragić Dejanović Carević nikada neće pasti u ruke partizanima (kao prepredeni „žaca“), štaviše, neki su očekivali da će Carević ubrzo oko sebe okupiti poveću grupu seljaka i potom se osvećivati nama partizanima. I da će ga u tome zdušno pomagati rođaci strijeljanih. Međutim, ta proročanstva se nisu obistinila.[13]

Partizanski odred „Perjasica“ sišao je 22. septembra od Kaštelišta u selo Perjasicu, prošao kroz nju sa pjesmom i uputio se prema Lubrdeniku, gdje su se odredi rastali. PO „Kuzma – Poloj“ otišao je na južni prostor, a PO „Perjasica“ u Donju Perjasicu, Kestenak iPonorac. Narednog dana, zajedno sa šezdesetak pripadnika rezervnog odreda iz ovih sela, manevrirali smo na sjevernoj strani brda Kestenak da bi nas i one ustaše iz rovova iznad Siče mogli nabrojiti nekoliko stotina, kao žandari u Perjasici. I brojili su i javljali u Karlovac. Bila je to naša dobra propaganda koja je na neprijatelja djelovala kao razorna bomba. U selu Ponorac dočekao nas je ručak i večera. U tom selu smo ostali i na spavanju.

Dolazak Hrvata u naš odred

Iza večere u selu Ponorac, 23. septembra 1941. godine, vratio se naš kurir iz Šljivnjaka, gdje je bio Štab II rajona. S njime je stigao i dobro razvijen mlad čovjek. I bez da ga je kurir najavio komandiru i komesaru, ušao je s njime u kuću gdje su obojica zanoćila. Bio je to Slavko Markon^[14] koji je kao Hrvat prvi stigao u sastav PO „Perjasica“.

Kao i uvijek ranije borci su od kurira doznavali mnogo toga što im komandiri i komesari nikada nisu kazali. Tek pošto se naš kurir vratio od komandira i komesara, brzo smo doznali da se radi o Hrvatu iz Zagreba koji je izvršio diverziju prije nego je pobjegao u partizane, da su s njime došli i ostali koji su učestvovali u toj diverziji, da u Zagrebu djeluje više udarnih grupa koje ubijaju njemačke i ustaške oficire i da narod Zagreba ne voli okupatore ni ustašku tvorevinu NDH. Nema šta, bilo je to ohrabrujuće saznanje koje ćemo mi borci svaki na svoj način te večeri prepričavati tim našim seljacima u Ponorcu.

Iduće večeri našao sam se na večeri kod Vuka Velimirovića, zajedno sa Slavkom Markonom. Tu smo ostali i na spavanju. Za nas borce biti s njime zajedno na večeri i spavanju bila je posebna čast. Pomalo smo se zbog toga pravili i važni. Tek što večerasmo, u sobu uđe i podosta djevojaka, mlađih žena, te poneki muškarac. Svi su došli da vide toga „druga Hrvata“. Ono što se tu zbilo, svakomu od nas se urezalo duboko u sjećanje. Jedna mlađa žena glasno je komentirala: „Jadna mu majka, kuda je došao tako mlad i lijep među nas Srbe, koje je Pavelić osudio na propast“. Na to će druga od žena: „Ajde, luda ženo, zar ti nisi čula kako je ovaj minirao Pavelića u Zagrebu?“.

Od vrata prema našem stolu, između tih djevojaka i žena, probijao se pogrbljeni starac i glasno upitao: „Gdje je taj što je minirao Pavelića u Zagrebu?“. Prisutni su mu pokazali Slavka Markona koji je sjedio za stolom. Starac je prišao bliže i dobro zagledao Slavka, a potom ga privio k sebi i poljubio. U isti trenutak stari je zaplakao i plačući otišao iz sobe.

Ovaj prizor dirnuo je sve prisutne. Mi tada još nismo bili svjesni težine i vrijednosti ovog spontanog poriva naših seljaka. To se ispoljava samo u zanosu sreće. To mogu shvatiti samo oni koji su imali prilike da u životu dožive strahote rata. Pogotovo ako se rat izrodi u bratoubilački. Naime, strah od ustaša – koljača potenciran je bojazni da se cijeli hrvatski narod, zbog ustanka Srba (koje su ustaše nazvale četnicima kako bi u očima hrvatskog naroda bili što omraženiji) još čvršće veže uz Pavelića i ustaše. Stoga je i razumljivo što smo one davne noći, 24/25. septembra 1941. godine, plakali od radosti što je u naš odred stigao prvi Hrvat i predočio nam što se zbiva u gradovima. Spoznali smo kako će to ponovo biti zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda, kao i bezbroj puta do tada. Naša su dva naroda od pamtivijeka zajednički patila, krvarila i borila se na ovim prostorima protiv zavojevača. Hitler nam je želio nametnuti bratoubilački rat do međusobnog uništenja.

Početkom oktobra 1941. godine u naš odred stiže za komesara Hrvat – Izidor Štrok,[15] koji je kao dobrovoljac prošao građanski rat u Španiji. Imao je veliko iskustvo u partizanskom ratovanju i borbi radničke klase.

Kada smo noću 5/6. oktobra razoružali domobransku posadu na željezničkoj stanici u Donjim Dubravama, domobranima se obratio Slavko Markon rekavši pored ostaloga: „Mi nismo četnici već narodna vojska, partizani. Srbi i Hrvati, koji se borimo protiv okupatora naše zemlje i svih koji njemu služe. Za oslobođenje ove naše lijepe Hrvatske. Ja sam Hrvat iz Zagreba, koji je izvršio diverziju na zagrebačkoj pošti. Ovi pored mene su Srbi.“

Ove njegove riječi dirnule su svakoga od nas boraca. Djelovale su poticajno i ohrabrujuće. Ulijevale su duh povjerenja i zračak nadanja u sigurniji ishod naše borbe.

Napad odreda na željezničku stanicu u Donjim Dubravama

Pripreme su započete u Ponorcu i vršene su do polaska u akciju, 5. oktobra popodne. Odred je podijeljen u tri grupe. Prvu, od desetak boraca, kao udarnu desetinu pripremao je Ignjatije Karas Gnjaco,[16] drugu Slavko Markon, a treću Mišan Tomaš.[17] Prva i druga grupa bile su u napadu, a treća na obezbjeđenju iz pravca Generalskog Stola i Gornjih Dubrava. Brzina kojom je udarna grupa jurnula na željezničku stanicu s čela – upravo na vrata i prozore – odigrala je presudnu ulogu u ovoj akciji. Međutim, potrebno je napomenuti da je grupa koju je vodio Slavko Markon, likvidacijom stražara, u tomu mnogo pomogla.

Bila je to prva borbena akcija našeg odreda i prvo vatreno krštenje nas boraca. Polučeni uspjeh u ovoj akciji naveo nas je na zaključak da smo „prijemni ispit“ dobro položili. Posada je brojila 23 domobrana, od kojih je onaj na straži pružio otpor čak i kad su svi drugi bili podigli ruke u znak predaje. Pao je pogođen posljednjim metkom karabina Rade Velimirovića Kosterca.

Zaplijenjeno im je sve oružje[18] i municija, odjeća i obuća, kao i posteljina.

Od časa okruženja ove posade do trenutka našeg povlačenja nije bilo prošlo više od tridesetak minuta. Moralo se brzo obaviti posao, jer vojni vlakovi nisu imali vozni red, pa je tako jedan projurio samo par minuta prije plotuna udarne desetine.

Brzo smo se povlačili. Dok se većina boraca udaljavala od stanice, zarobljenim domobranima kratko se obratio Slavko Markon. Tek toliko da spoznaju tko smo i što smo, protiv koga i zašto se borimo. Dok se Slavko udaljavao od njih, oni su ukočeno ostali stajati na istom mjestu. Trebalo ih je razumjeti, imali su drugačije mišljenje o nama ustanicima.

Naš odred nije tokom tog napada kontaktirao sa narodom u Donjim Dubravama. To su trebali učiniti drugovi iz ovih sela, koji su prije našeg napada bili pripadnici partizanske grupe u Donjim i Gornjim Dubravama. Ali ni oni to nisu učinili. Tako narod nije bio upozoren da se idućih dana sklanja pred neprijateljskom vojskom, a pogotovo pred ustašama. Zato se i dogodilo da su ustaše već 7. oktobra 1941. u Donjim Dubravama pohvatali 33 čovjeka, otjerali ih u Karlovac i likvidirali. Šteta, velika šteta, zbog gubitka dobrih i poštenih ljudi. Bili bi to, kao i oni što ostadoše, hrabri borci NOV.

Odred se ubrzano povlačio. Trebalo se prije svanjivanja prebaciti preko rijeke Mrežnice, na prostor Perjasice. To nam je i uspjelo. Raspoloženje boraca bilo je odlično, a kako ne bi bilo. Od neprijatelja smo oteli duplo više karabina nego ih je do tada u odredu bilo. O municiji da i ne govorimo. Doručak nas je čekao u selu Svojič, kod Šaraca na Kolečaju. Tu smo zatekli mnogo seljaka.

Došli ljudi da vide nas i oteto oružje. Bili su obaviješteni prije nego što smo mi stigli ovamo. Raspjevala se naša omladina i mi s njome. Toga 6. oktobra 1941. orila su se brda od naše pjesme kao i 31. avgusta u Perjasici, nakon razoružanja žandara.

Poslije doručka komandir odreda izvršio je podjelu otetih karabina i municije. Udarna desetina je dobila karabine i kompletne domobranske uniforme. Poslije udarne desetine karabine su dobili i borci koji su do tada ispoljili posebnu hrabrost i discipliniranost, bez obzira da li su služili kadrovski rok. Tako se i dogodilo da dotadanji roguljaš dobije karabin, a poneki koji je do tada nosio lovačku pušku i dalje ostade naoružan istom. Karabini su za nas 6. oktobra 1941. godine bili veliki ratni plijen i veliki kapital. Čitavo bogatstvo. Ponekom od nas, koji smo dobili karabine, od sreće potekoše suze. Značilo je to za nas mnogo.

Oko 10 sati narod se počeo razilaziti sa brijega, a mi borci odmarati po voćaru (šljiviku) domaćina. Poneko se uvukao i u sjenik. Nešto iza 11 sati data je uzbuna. Vidimo: narod bježi sa stokom iz pravca Gaćeškog Sela.

U isto vrijeme primijetismo kako kroz šumu, iz pravca Mateškog Sela, u streljačkom poretku nastupa neprijateljska vojska. Bila je to jedna domobranska satnija koja je te noći upućena iz Karlovca da na rijeci Mrežnici presretne naš odred pri povratku iz akcije u Donjim Dubravama i likvidira ga. Radi toga su i nastupali desnim obroncima rijeke Mrežnice. Međutim, pošto nas u kanjonu nije bilo, do ruba Perjasičke kose (sjeverna strana Malog Tavanca) zapovjednik domobrana je odlučio da se u koloni krene prema Svojiču.

Dok su oni polako nastupali uz Mrežnicu, ispitujući teren i očekujući nas u kanjonu rijeke, naš se odred povukao sa Kolečaja na istočne padine Malog Tavanca i tu postavio zasjedu. Kada je začelje domobranske kolone stiglo pred desno krilo našeg odreda, stali su, a potom se prestrojili u strijelce i brzo krenuli prema našem položaju. Komesar odreda Izidor Štrok nalazio se na našem lijevom krilu. Popeo se na jedno drvo i dobro ocijenio namjere domobrana. Odmah je odlučio da im se polovinom odreda zađe iza leđa. Ali, bio je suviše daleko kada su dvojica domobrana sa puškomitraljezom izbila pred našu zasjedu. Dva naša borca ispalila su na njih samo nekoliko metaka. Jedan je bio teže, a drugi lakše ranjen. Toga trenutka zapovjednik domobrana naredio je povlačenje.

Nekako u isti čas, iza jednog brda iz pravca Potplaninskog Sela, Koranskog Sela, Orijevca, Miloševca i drugih sela jurnuli su pripadnici rezervnog odreda.

Brzo su se izmiješali s nama i tada smo krenuli za domobranima. Ali su domobrani na Kolečaju postavili tri puškomitraljeza kojima su štitili svoje povlačenje i zaustavili naše gonjenje. Nakon toga domobrani su zapalili kuću Đure Sedlara. Njega živoga bacili su u vatru, a njegovu ženu Katu ubili u šljiviku. Malo podalje, na seoskom putu, ubili su Stanu Đikandić, staricu od 76 godina. Borci, koji su naišli ovim pravcem, bili su potreseni prizorom. Petar Piljuga Pero^[19] je iz kaputa izvadio kutiju sa šibicama vičući: „I mi ćemo paliti sve do Karlovca!“ Nešto kasnije on se ponovo oglasio i podviknuo: „Naprijed drugovi! Gonimo bandu! Živio kralj Petar!“

Ovakvo reagiranje Petra Piljuge nikoga od nas nije obradovalo. Iznenadilo nas je jer smo ga od ranije poznavali kao čovjeka koji se nikada nije ispoljavao kao podanik kralja i monarhije. Ovo je bio izrekao u afektu, potresen zločinom koga su izvršili domobrani.

U borbi sa domobranima nismo imali gubitaka. Oni su imali dvojicu ranjenih. Izgubili su puškomitraljez „Brno“, pun ranac okvira sa municijom i jedan karabin. Bio je ovo drugi oteti puškomitraljez na Kordunu do 6. oktobra 1941. godine. Neobično smo se radovali i u njemu gledali izbavitelja od svih nevolja. „Sreća je da ga nismo trebali upotrijebiti“, sjeća se Markon. Bilo mu je oštećeno ležište metka još dok se nalazio kod domobrana.

Polaganje partizanske zakletve

Partizansku zakletvu odred „Perjasica“ položio je 9. ili 10. oktobra 1941. u Potplaninskom Selu. Nakon što nas je postrojio, poravnao i komandovao „Mirno!“ na desno krilo stroja ušao je komandir, a iza njega i komesar. I oni su zauzeli stav „mirno“. Djelovao je taj stroj svečano i jedinstveno. I bili smo jedinstveni i složni.Pred stroj je izašao drug Adolf Steinberger Drago.^[20] Polako je čitao partizansku zakletvu, a mi smo za njim ponavljali. Složno, glasno i sa ponosom. Polaganje partizanske zakletve svakoga od nas boraca posebno se dojmilo. Zaklinjali smo se svojem narodu i zemlji da ćemo se boriti sve dok i posljednji fašistički gad ne napusti našu zemlju. Dok posljednji izdajica ne bude likvidiran. Dok zemlja ne bude oslobođena...Svaki od nas je tada osjetio kako se u njemu nešto prelama i slama, kako postaje netko i nešto preuzimajući na sebe veliku obavezu i odgovornost. Zakletvu smo shvatili kao nešto veliko, plemenito, značajno i časno. I ne zaboravimo da je to bilo one, za cijelu Evropu tmurne 1941. godine, kada je fašistička neman bila u najvećem usponu, kada su njezine armije bile pred Moskvom i Lenjingradom. Tako nešto činiti mogli su samo sinovi jednog hrabrog naroda – narodi na prostoru Jugoslavije.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 739‒757.

Nastaviće se...

---

^[1] Ljubo Vujčić, učitelj u Perjasici od 1938. i sekretar ćelije KP od 1939. godine. Kao učitelj bio je dobar i poštovan od naroda. Međutim, nije poznato kakav je bio kao sekretar, jer iz te prve ćelije imamo svega jednog preživjelog člana (kod kojega su godine učinile svoje). Postavljen je za komesara PO „Perjasica“ 31. 8. 1941. ali kasnije nije ispoljio hrabrost i odlučnost za borbu, štaviše ispoljio je kolebljivost i neodlučnost. Smijenjen je početkom oktobra 1941. i otišao u PO „Debela kosa“.

[2]Milutin Karas, po nekima kandidat KP od 1939. do iza formiranja ovog odreda. Međutim, iz dnevnika druga Save Zlatića (zabilježio 21. 10. 1941) vidljivo je da je drug Milutin predratni komunista. Bez imalo uvećavanja njegove uloge, u organiziranju ustanka on je bio glavni nosilac u ovom organiziranju, što je utjecalo da je već kod osnivanja odreda (polovinom avgusta) postavljen za komandira. Kasnije, kao komandir PO „Perjasica“ ispoljio je odlučnost i odgovornost na dužnosti komandira odreda kojeg je spasio od rasula. Time je učvrstio ustanak na prostoru naše općine. Kasnije je postao glavni pokretač ne samo akcija odreda, već i općeg političkog razvoja ustanka na ovoj općini (formiranje ćelija KP, SKOJ-evskih grupa, NOO-a, NF-e, AFŽ-a). I ne samo na ovom prostoru već i šire. Milutin je postao legenda općine Perjasica. O njemu kao junaku po našim su selima iz dana u dan stvarane pjesme. On je svojom hrabrošću i odlučnošću naprosto pokretao narod u borbu.

^[3] Jovo Lavrnja, rođen 1898. u Perjasici. Punih dvadeset godina proveo na radu uMađarskoj i Francuskoj. Prošao je mnoge okršaje sa buržoazijom kao proleter. Vratio se u zemlju 1938. i postao član KP 1939. godine.

^[4] Dragić Dejanović Carević, žandarmerijski narednik za vrijeme stare Jugoslavije, navodno je kod osnivanja odreda u avgustu 1941. postavljen za komandira. Na 22. septembra, kao borac PO „Perjasica“ (na sugestiju Mojsije Opačića Moje) postavljen je za komandira PO „Kuzma-Poloj“, ali umjesto u borbu sa ustašama, on je sa još petoricom pripadnika odreda krenuo u pljačku i teroriziranje naroda. Zbog pljačke i dva ubistva osuđen je od našeg suda 14. 10. i strijeljan 2. 11. 1941.

^[5] Grubješić Gligorije (sin Todora) 1907, Janko (sin Jovana) 1920, Milovan (sin Nikole)1920, Pavao (sin Todora) 1910, Todor (sin Miloša) 1907. i Todor (sin Gliše) 1912.

^[6] Mile Cimeša Kolar, jedini među živima od članova KP u ćeliji Perjasica. Međutim, kod njega su godine učinile svoje i on mi u Putincima, 2. maja 1983. godine, nije mogao pružiti korisne informacije. Po njemu ustanici iz Perjasice su napadali žandare, a ne PO „Debela kosa“, jer je on sa „svojim vodom“ napadao od istočne strane i pucao po žandarima. To da je pucao po žandarima sigurno stoji, jer je on donesao karabin iz vojske i sačuvao ga. Mile je u toku rata bio zapaženi miner kod Ilije Gromovnika. Nosilac je Spomenice 1941. godine.

^[7] Nikola Cimeša Čubra kao izdajica bježi k ustašama u Karlovac. Kada su Talijanikrenuli da unište ustanike u Perjasici (6. 11. 1941) stigao je sa njima i pao nam u ruke. Par dana kasnije osuđen je na smrt i strijeljan.

[8]Naprijed smo vidjeli da na njih sa naše strane ni metak nije ispaljen. Oni od Barilovića bili su nam predaleko i nismo ih vidjeli, a ovi iz Primišlja (Lubrdenik) nakon plotuna po nama su pobjegli.

^[9] Đuro Milinković, sin Đure, rođen 1923. u Perjasici, u odredu od prvog dana ustanka. Prepraćen u Karlovac, gdje je predan ustašama. Za daljnju njegovu sudbinu točno se ne zna.

^[10] Mojsija Opačić Mojo, rođen 1903. u Kuzmi. Prije rata zapaženi organizator zadrugarstva na ovom prostoru i tumač naprednih ideja. Godine 1939. primljen za člana KP. Sve pretpostavke upućuju na zaključak da je bio i sekretar „polojske ćelije“. Zašto on to 1968. godine, u razgovoru sa drugovima ćanicom i Košarićem, nije kazao, ostaje neobjašnjeno. Možda razlog leži baš u promašajima sa Dragićem Dejanovićem Carevićem. Navodno je i kod osnivanja ustaničkog odreda, polovinom avgusta, Carević bio postavljen za komandira istoga, ali odred nije krenuo u borbu. Mojo je dao veliki prilog razvoju ustanka i NOB-e. Kasnije je otišao u jednu od naših brigada, gdje se borio do oslobođenja zemlje i napredovao od komesara čete do komesara bataljona. Po oslobođenju postao je nosilac Spomenice 1941. Umro je kao kapetan I klase JNA u mirovini, osamdesetih godina.

[11]Rade Smrzlić, bivši financ, stupio u PO „Kuzma-Poloj“ oko 5. oktobra 1941. godine. Nije bio uključen u prljavu rabotu. Umro je od tifusa u proljeće 1943. godine kod svoje kuće.

[12]Strijeljani su 14. 10. 1941. godine: Mirko Dejanović Milošev, Milutin Lončar Milićev, Mile Opačić Milovanov, Milan Vukmirović Milovanov i Božo Vuletić Milićev. Dragić Dejanović Carević strijeljan je 2. 11. 1941.

[13]Borac PO „Perjasica“ (od 6. 9.) potom PO „Kuzma-Poloj“ (od 22. 9. do rasformiranja) bio je Mile Vukmirović Bjeloš, rođeni brat strijeljanoga Milana Vukmirovića za kojega su „proroci“ tvrdili da će sa svojim karabinom (donesao ga iz bivše Jug. vojske) pobjeći sa Carevićem u šumu i osvećivati se partizanima. Međutim, dogodilo se suprotno. Mile Vukmirović Bjeloš kao zamjenik komandira novog (II) PO „Perjasica“ od 16. oktobra do kraja mjeseca plete svoju mrežu oko pobjegloga Carevića koji mu je u nekoliko navrata u posljednji čas izmicao. Dana 31. oktobra Mile je Careviću namjestio klopku u kući Đure Perića, u Klancu, gdje ga je sačekao i uhapsio. Sam ga je te noći pratio preko13 kilometara, od Klanca do Donje Perjasice gdje je 2. novembra nad Carevićem izvršena presuda.

^[14] Slavko Markon, učesnik u diverziji na telefonskoj centrali pošte u Zagrebu 14. 9.1941. godine. Borce PO „Perjasica“ naprosto je plijenio svojom bliskošću, hrabrošću i drugarstvom.

[15]Izidor Štrok, komesar PO „Perjasica“, a potom 1. čete, pa bataljona.

[16]Ignjatije Karas Gnjaco, brat Milutina Karasa, podoficir u bivšoj Jugoslavenskoj vojsci, oličenje narodnog čovjeka i borca. Već od prvih dana Gnjaco je hrabar i primjeran starješina. Bio je to zapaženo inteligentan čovjek. Sve je to doprinijelo da je krajem 1941. god. povučen iz PO „Perjasica“ u GŠH za jednog od operativnih oficira.

[17]Mišan Tomaš je zapravo Milovan Ležajić, ali ga nikada nismo oslovljavali pravim imenom i prezimenom. Pošteno je do 1941. živio život siromašnog seljaka, a u toku NOR-a istaknutog hrabrog borca i starješine. Takav je ostao do kraja života.

[18]Zb. tom V, knj. 1, str. 191. i 448.

^[19] Petar Piljuga Pero, sin Mojsije, rođen 1901. godine u Svojiču, siromašan seljak. Stupio u PO „Perjasica“ sa lovačkom puškom 1. 9. 1941. Bio je to najviši i najkrupniji čovjek u našem odredu. Imao je rijetko dubok i prodoran glas. Isticao se hrabrošću i kao takav, poslije akcije u Dubravama, dobio karabin.

^[20] Adolf Steinberger Drago, Hrvat iz Zagreba, dobrovoljac u španjolskom građanskom ratu. Ubijen od četnika 3. 4. 1942. zajedno sa još jednim Hrvatom i dva Srbina. S pjesmom Titu i Partiji, bratstvu i jedinstvu naših naroda i sigurnoj pobjedi otišli su zajedno u smrt. Sticanjem okolnosti početkom 1943. u napadu na četnike u L. Jesenici učestvovalo je desetak boraca iz Perjasice koji su pred Dragom polagali partizansku zakletvu. Dostojno smo osvetili velikog junaka naše narodnooslobodilačke borbe — Adolfa Steinberga Dragu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: