detalj slike: KRK Art dizajn

Peti deo možete pročitati ovde.

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Prof.dr Goran Maksimović

Bilješke jednog pisca

Matavuljevi autobiografsko-memoarski zapisi, koji su objavljeni pod zajedničkim naslovom Bilješke jednog pisca, a publikovani su unastavcima u Letopisu Matice srpske od 1898. do 1903. godine, u trećem poglavlju u cijelosti opisuju godine provedene u Herceg Novom i Boki Kotorskoj (1874-1881).

Odmah u uvodu, Matavulj naglašava da je u Herceg Novi i Boku Kotorsku pošao  na osnovu poziva koji mu je uputio dr Lazar Tomanović (1845-1932), te učiteljske službe koju mu je pronašao u "Zavodu Srbina, u pomorskoj školi, zadužbine Boškovića, Đurovića i Laketića", pokrenutoj deceniju i po ranije, 31. januara 1858. godine.[1]Interesantno je da Matavulj po sjećanju navodi pogrešnu godinu kada je pokrenuta škola u Srbini. Čini mu se da je to bilo negdje oko 1862. godine, a škola je zapravo osnovana četiri godine ranije.

Matavulj ne skriva da je krenuo u Boku Kotorsku sa podijeljenim osjećanjima. Sastojalo se to iz određenih predrasuda koje su bile u to vrijeme aktuelne u Dalmaciji (da je ta siromašna pokrajina "daleko negdje na istoku", da je to "kaluđerska Sibirija", da su Bokelji veoma "kičeljivi", pa čak i da su "pravi divljaci", kako je to navodio Gerasim Zelim u svome Žitiju), ali i iz veoma pozitivnih ličnih saznanja iz pravoslavnog seminara u Zadru da su đaci koji su došli na školovanje iz Boke Kotorske bili "žustri, pitomi, elegantni mladići, sa dobrim higijenskim navikama, što je sve pokazivalo uticaj starije kulture".[2]

Matavulj posebno naglašava da je presudan uticaj na njegovo divljenje prema Bokeljima i želju da živi u Boki Kotorskoj imala Bokeljska buna iz 1869. godine, koja je uzrujala cijelo Slovenstvo i skrenula pažnju čitavog obrazovanog svijeta na šaku junačkih gorštaka, koji su braneći svoja vjekovna prava imali hrabrosti da se uhvate u koštac sa silnom Austrijskom carevinom: "Članci, rasprave, pjesme, slike, raspališe i hladnije mašte od moje; ja sam bio u pravom zanosu: svaki Bokelj bio mi je div i bliži srcu od ma koga. A pošto ustanak utoli pod pečatom slavnog Knezlačkog mira, pošto ćesar potvrdi stare bokeljske povlastice i još im dade posebno vladičanstvo, pošto Šćepan Mitrov Ljubiša, svojim političkim govorima i pripovijestima, odjednom izide na veliki glas, onda mi tek bješe jedina želja živjeti u toj idealnoj zemlji" (45).

Matavulj se osvrće i na brojne književne tekstove i pisce koji su već pisali sa najljepšim nadahnućem o Boki Kotorskoj. Posebno izdvaja Petra Drugog Petrovića Njegoša, Stefana Mitrova Ljubišu, Milana Jovanovića Morskog i Ljubomira Nenadovića.

Samu Boku Kotorsku, grad Herceg Novi, kao i godine provedene u toj sredini, Matavulj prikazuje na dva načina. Sa jedne strane, kroz prikaz ličnih doživljaja, kroz opis nastavničkog posla u Pomorskoj školi, gdje je predavao italijanski jezik, a kasnije i gimnastiku, kroz karakterizaciju ljudi, kroz opis bokeljskog krajolika, te kroz oblikovanje slike privatnog života. Sa druge strane, kroz prikaz velikih istorijskih događaja, koji su ostavljali dinamičan trag i na život u Boki Kotorskoj.

Prikazujući lične doživljaje, podneblje, ljude i prilike u Boki Kotorskoj, Matavulj sa velikim oduševljenjem piše o brojnim savremenicima (Stevo Mrđen, Đuro Vojnović, Mato Mrša, Jevto Gojković, Milan Jovanović Morski, Jovan Sundečić i sl.). Sa mnogo ljubavi, pažnje i odanosti piše o svom velikom prijatelju Lazaru Tomanoviću, doktoru pravnih nauka i tada veoma popularnom borcu za politička prava srpskog naroda u Primorju, te o njegovoj vjerenici Petroslavi Radulović. Matavulj veoma upečatljivo karakteriše i ličnost tada već poznatog književnika Milana Jovanovića Morskog, koji se pored posla opštinskog ljekara prihvatio da predaje francuski jezik i crtanje u Pomorskoj školi. Bokeljski krajolik (od Sutorine, do Savine, te od Novog do Kotora i Lepetana, od hercegovačkih i crnogorskih brda, do bokeljskog zaliva i jadranske pučine), opisuje bajkolikim slikama.

Život u Herceg Novom prikazuje kao veoma dinamičan, rad u školi kao veoma interesantan, a nakon dolaska Milana Jovanovića i kao vrijeme ispunjeno novim intelektualnim saznanjima, a pogotovo kao doba kada je najviše radio na usvajanju izvornog narodnog srpskog jezika, te u brojnim druženjima i kao perioda kada je u potpunosti oslobodio i razvio dar za usmeno pripovijedanje. Matavulj opisuje i da je usljed dinamičnog i neurednog noćnog života u Herceg Novom doživio moždani udar od koga se teško oporavio, ali da je tada naučio da vodi računa o ishrani, da se okrenuo gimnastici i zdravijem načinu života. Matavulj opisuje i svoju snažnu ljubav sa siromašnom, ali u duši i tijelu divnom, bokeljskom djevojkom. Iako u tom zapisu Matavulj nije naveo njeno ime, iz kasnijih istraživanja je poznato da se radilo o Kati Vaniciji.[3] Matavulj ne zaboravlja ni da iz komične perspektive prikaže pojedine događaje i ljude. Upečatljiva je epizoda o susretu u Herceg Novom dvojice surevnjivih srpskih pisaca Jovana Sundečića i Milana Jovanovića Morskog.[4] Matavulj upečatljivo kazuje i o privatnom životu u Boki Kotorskoj, o sređenim porodičnim odnosima, o umjerenosti u jelu i piću, o sklonosti ka lijepom odijevanju, o odanosti pomorstvu, o iskrenoj predanosti vjeri, o vjerskim razmiricama između pravoslavaca i katolika, o ponosnom karakteru Bokelja, o snažnom bokeljskom srpstvu, o divnom srpskom jeziku kojim se govorilo u Boki Kotorskoj i sl.

Sa druge strane, Matavulj je boravio u Boki Kotorskoj u vrijeme velikih istorijskih događaja (Hercegovački ustanak, Srpsko-turski ratovi, Berlinski kongres, Druga bokeljska buna), koji su neminovno ostavili trag i u životu ove pokrajine i njenih ljudi, a samim tim su zauzeli važno mjesto i u ovim zapisima. Posebno je opisan dolazak brojnih pomorskih flotila u Boku Kotorsku nakon što je Turska odbijala da po odredbi Carigradske konferencije preda Crnoj Gori grad Ulcinj. (O tome umjetnički veoma nadahnuto Matavulj piše i u pripovijeci Bodulica). Opisan je dolazak austrijskoga cara Franca Jozefa(1830-1916) u Boku Kotorsku u maju 1875. godine. Sa mnogo podsmijeha Matavulj ukazuje i na svoju dvodnevnu neslavnu epizodu uključivanja među hercegovačke ustanike vojvode Miće Ljubibratića, kao i na nesrećne srpske podjele među pobunjenicima, te zakulisne političke igre koje su se odvijale izvan ratišta u Beču, Beogradu, na Cetinju i slično. Kazuje i da je na raspustu u ljeto 1877. godine radio dva mjeseca kao dobrovoljac u ruskoj bolnici u tek oslobođenom Nikšiću.

Mada naglašava da je već pri kraju rata (1875-1878) poželio da se odseli, Matavulj odlazak iz Boke Kotorske i Herceg Novog prikazuje kao sasvim neočekivan i podstaknut najavama nove bokeljske bune i zatvaranja Pomorske škole u kojoj je predavao. Poslije pitome Boke Kotorske odlazak na Cetinje i život u Crnoj Gori bio mu je na svaki način težak i mučan. Završne rečenice o životu u Boki Kotorskoj, Matavulj boji najljepšim uspomenama i naglašava da je baš tu u njemu definitivno formiran onaj kasniji pripovjedač: "Taj najljepši dio moje mladosti proveo sam u najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđi, u prilikama i okolnostima kakve se zamisliti samo mogu za mlada čovjeka koji je imao nješto naklonosti ka fabulovanju. To će se ogledati i u pričama za koje sam građu crpao iz toga vremena i središta, a to su: Bodulica, Ljubav nije šala ni u rebesinju, Đuro Kokot, Novi svijet u starom Rozopeku, Novo oružje, Snaga bez očiju, Dr Paolo... Ne znam jesu li one bolje od drugih, ali doista one nose u sebi odsijev onoga što je najljepše i najbolje u životu ˗ odsijev mladosti" (71). Ovim riječima iskrene glorifikacije Boke Kotorske, kao i dirljive sjete nad lijepim godinama prohujale mladosti, Matavulj i sam potvrđuje da su njegove priče i putopisno-etnografska proza iz bokeljskog života umjetnički autonomne u odnosu na sve ostale dijelove njegovog književnog djela.  

Matavuljeva bokeljska prijateljstva

Malo je bilo srpskih pisaca koji su tako lako gradili lijepa i postojana prijateljstva kao što je to bio slučaj sa Simom Matavuljem. Vjerovatno je to bilo povezano sa njegovom veselom i dobroćudnom naravi, sa govorljivošću i otvorenošću njegove mediteranske prirode. Obično su do sada izdvajana njegova druženja i bliskost sa Lazom Kostićem i Milanom Savićem. Lazu Kostića je upoznao na Cetinju, gdje je Matavulj živio i radio od 1881. do 1889. godine, a Laza Kostić od 1884. do 1891. godine. Prijateljstvo sa Milanom Savićem zasnovano je prilikom dvomjesečnog Matavuljevog rada u gimnaziji u Zaječaru u jesen 1887. godine, gdje je u to vrijeme i Savić predavao i radio kao profesor.

O Matavuljevim bokeljskim prijateljstvima nije pisano mnogo. Međutim, postoji više opravdanih razloga da se istraži i taj segment njegovog života, jer upravo Matavulj u Bilješkama jednog pisca kazuje kako je u Boki Kotorskoj stekao više iskrenih prijatelja. Važno je naglasiti da je Matavulj bio veoma popularan u Herceg Novom, da su ga iz milošte nazivali "šjor Simo", te da je bio omiljena ličnost na gradskim zabava i druženjima. "Možda nijedan naš pisac nije ostavio toliko priča, anegdota i spomena o sebi kao što je to Simo Matavulj u Herceg-Novome".[5] Bile su to godine iz osme decenije 19. vijeka kada je u Herceg Novom živjelo i radilo više značajnih ličnosti sa kojima je Matavulj izgradio lijepe kolegijalne i prijateljske odnose pune poštovanja i uzajamnog uvažavanja. Izdvajamo imena Mata Mrše, Đorđa Vojinovića, Jefta Gojkovića, Hristifora Lombardića, Steva Mrđena, Steva Čuturila, Josipa Belušića, Tripa Radoničića, Jovana Sundečića, Milana Jovanovića Morskog i sl.

Među bokeljskim prijateljstvima za ovu priliku posebno izdvajamo Matavuljeva druženja sa Lazarom Tomanovićem (1845-1932), Tomom K. Popovićem (1853-1931) i Markom Carem (1859-1953).

Nastaviće se...

---

[1]Vaso Ivošević, "Matavuljevi zapisi o Bokeljima", Boka, broj 11, Herceg Novi, 1979, str. 333.

[2]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knjiga 13, Nolit, Beograd, 1988, str. 45. (Svi kasniji citati preuzeti su iz istog izdanja. Broj u zagradi nakon preuzetog teksta, označava citiranu stranu).

[3]Maksim Zloković, "Hercegnovski dani Sima Matavulja", nav. djelo, str. 254-255.

[4]Opširnije smo pisali o tome u knjizi: Goran Maksimović, Trijumf smijeha – Komično u srpskoj umjetničkoj prozi od Dositeja Obradovića do Petra Kočića, Prosveta, Niš, 2003, str. 92.

[5]Maksim Zloković, "Hercegnovski dani Sima Matavulja", nav. djelo, str. 246.

PODELITE OVAJ TEKST NA: