|
|
|
LITERATUROM PROTIV MARGINALIZACIJE  | Zvonko Karanović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
LITERATUROM PROTIV MARGINALIZACIJE – NEGOSLAVA STANOJEVIĆ O ZAPLANjU I NjEGOVIM ŽITELjIMA Ljubav s kojom se Negoslava Stanojević, autorka zbirke kratkih priča Jošte čekam taj reč da mi rekne izražava o kraju iz kog potiče i, pre svega, o njegovim žiteljima, toliko je velika i iskrena da je čitalac mora biti svestan u svakom trenutku koji provodi uz ovu knjigu. Upravo zbog ovoga ne treba da budemo iznenađeni što se pred nama, sedam godina nakon što je objavljeno prvo, nalazi i drugo izdanje ove zbirke čija je osnovna tendencija da što vernije i preciznije prikaže život zaplanjskog kraja, slabo razvijenog, ruralnog područja jugoistočne Srbije. Govoreći o rodnom Zaplanju, autorka, između ostalog, iznosi stav kako njegovi žitelji još uvek nisu uspeli da pronađu način da se dovoljno oduže zemlji od koje su dobili, i još uvek dobijaju, veoma mnogo. Na istom mestu, ona takođe zapaža kako nijedan slikar još uvek nije uspeo da sasvim verodostojno prikaže svu lepotu njenog zavičaja, pre svega Suve planine. Nakon čitanja zbirke, čini se kako je Negoslava Stanojević uspešno nadoknadila ovaj propust – njen tekst predstavlja itekako verodostojnu sliku Zaplanja – ova slika istovremeno je romantična i realistička – ona, s jedne strane, dočarava lepotu planinskih prizora, ali i svu težinu života kojim žive ljudi oslanjajući se na često teško ukrotivu zemlju i ćudi vremenskih prilika. Priče od kojih je sačinjena zbirka Jošte čekam taj reč da mi rekne demantuju izreku koja tvrdi da jedna slika vredi hiljadu reči – prikaz Zaplanja koji se nalazi između korica ove knjige teško da bi ma koje slikarsko platno uspelo da zameni. Gotovo svaka od priča napisana je u formi skaza (izuzetak, na primer, predstavljaju priče Grk u našoj zabiti ili Ključ ispod strehe kuće u koju se niko neće vraćati, napisane normiranim, tzv. književnim jezikom), što znači da baštini način govora karakterističan za zaplanjski kraj, ali i mnogo više od toga – predstavlja svedočanstvo o životu stanovnika Zaplanja. Vešto baratajući jezikom, autorka s toplinom (ali bez romantizacije i glorifikacije) i životnošću prikazuje seljaka, navike, običaje i sujeverja karakteristične za sopstveni zavičaj. Odabirajući skaz za osnovni izražajni princip svog teksta, Negoslava Stanojević se približava nekim od najvećih klasika srpske književnosti, pre svega Borisavu Stankoviću i Stevanu Sremcu. Poput obojice rečenih pisaca, autorka nastoji da kroz književnost očuva, ali i većem broju čitalaca približi, ne samo određeni vid srpskog jezika, već i socijalnu strukturu koja se ovakvim jezikom koristi. Ono što zbirku Jošte čekam taj reč da mi rekne čini bliskom delu Stevana Sremca pre svega je upečatljiv, specifičan humor. Iako se Negoslava Stanojević njime povremeno koristi ne bi li ukazala na ozbiljne društvene anomalije, njen humor ni u jednom trenutku ne zadobija zlurad i zajedljiv ton osobe koja s visine posmatra pripadnike inferiornih društvenih struktura, manje obrazovane i siromašnije ljude. O ovome, možda, najbolje svedoči naslovna priča, to jest njen segment u kome se na teme iz ekologije izražava krajnje neinformisana osoba. Naprotiv, autorka neprekidno pokazuje empatiju i svest o težini života koji vode zaplanjski seljaci, to jest junaci i junakinje njenih priča. Književnost Borisava Stankovića i Negoslave Stanojević povezuje sličan paradoks – istovremeno želeći da kroz svoju književnost očuvaju sećanja na određene tradicionalne modele življenja i uspomenu na naizgled srećniju prošlost, oboje autora progovaraju o itekako provokativnim i aktuelnim problemima, pre svega potrebi da se žena oslobodi stega patrijarhalnog životnog ustrojstva. U ovom kontekstu, naročito su reprezentativne priče Od decu i od njine matere, ili Padla od tavan, u kojoj junakinja štiti svog nasilnog supruga. Zbog specifičnog narečja na kojem je većina priča napisana, ali i likova neretko neobrazovanih staraca i starica koji u njima pretežno figurišu (npr. Crno li je za veselje), zbirka Jošte čekam taj reč da mi rekne čitaocu može da se učini arhaičnom. Ipak, ovakav utisak je krajnje površan – zbirka progovara o pojavama i temama koje su marginalizovane i tabuizirane, što je čini veoma aktuelnom. Već priče koje se nalaze na početku zbirke Zadnje vreme došlo, ili Van vi lako, vi ste na rabotu navikli, ukazuju na velike društvene probleme. Kroz prijemčivu, vitalističku književnost Negoslava Stanojević uspešno radi na afirmaciji i razbijanju predrasuda prema provinciji i njenim žiteljima, i pritom, što je od izuzetnog značaja, čuva od zaborava, pa i potencijalnog nestanka, poseban vid srpskog jezika, govor zaplanjskog kraja. Zvonko Karanović
|