|
|
|
SIMO MATAVULJ I BOKA KOTORSKA - DR PAOLO  | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Drugi deo možete pročitati ovde.
SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA
Goran Maksimović
Dr Paolo
Pripovijetka Dr Paolo najprije je objavljena u časopisu Delo 1898. godine, da bi naredne 1899. godine bila preštampana u Novom Sadu kao prva priča u zbirci Primorska obličja. Mada je na prvi pogled utemeljena kao društvena pripovijetka (u uvodu se pominju ruski napadi na Plevnu 1877. godine, te napetost u odnosima između mještana - pravoslavnih i katolika - povodom toga, na kraju mještani bučno slave rusku pobjedu na Plevni), Dr Paolo je prevashodno pripovijetka karaktera u čijem središtu je kazivanje o neočekivanom povratku u zavičaj „bludnog sinaˮ, doktora Paola, otpadnika od bogate rozopečke porodice Kolnar.
(Kao što smo prethodno napominjali Rozopek je literarni toponim za Herceg Novi. Uočljiva je, inače, Matavuljeva nedosljednost u upotrebi toponima u bokeljskim pripovijetkama. U pričama Bodulica, Đuro Kokot, Prvi Božić na moru, Zvono, koristi stvarne nazive mjesta: Novi, Igalo, Sutorina, Lepetane, u drugima koristi literarne toponime: Rozopek, Rebesinje, Seoce...). Pored svega toga, možemo konstatovati da navedeni zaplet, prikazani junaci i događaji, i u Matavuljevoj bokeljskoj priči Dr Paolo počivaju na stvarnosnom kontekstu. Prema nekim kazivanjima "u priči je opisana porodica Korneri".[1] U zapisima Marka Cara navedeno je i to da je "zgranuti doktor Paolo" pripadao "kolekciji ondašnjih novskih oriđinala".[2] Izgleda da je Matavulj izvorno prezime ove novske porodice preimenovao u literarno Kolnar, a zatim i da je zadržao stvarno ime Ivo za oca i Karlo za starijeg Paolovog brata. Prema jednom kasnijem arhivskom istraživanju Maksima Zlokovića, vidimo da se Karlo Korner nalazio u Upravi fonda "Zaklade Bošković-Đurović-Laketićka" koja je 9. oktobra 1879. godine dodijelila učitelju Simu Matavulju novčanu nagradu za "izvanredni njegov trud".[3]
Matavulj glavnoga junaka prikazuje kao osobenjaka i čudaka, kao skitnicu i avanturistu, cinika i bezbožnika, uz sve to i epileptičara, koji je svojom pojavom iznenađivao, plašio i zbunjivao mještane. Paolo je odbačeni član porodice, koji je u svemu bio sklon krajnostima. Bio je neprilagođen i spreman na nemilosrdno ponašanje i djela kada se odnosio prema ocu i bratu, ali je prema bratiću Zanetu, prema snahi Amaliji, rodom iz Seoca, kao i prema nekim starim mještanima, koje je dobro pamtio, pokazivao onu ljudsku stranu svoga bića. Pred opančarskom radnjom Vasa Korenića veselo se pozdravio, prokomentarisao je da se Vaso ugojio, a da nije mnogo ni ostario, a zatim ga je u šali zapitao: "Kako je s opancima? Je li više seljaka bosih, ili obuvenih?" (527). Sve to ukazuje na činjenicu da je Paolo onim najdubljim dijelom svoga bića bio očuvao sjećanje na zavičaj, a da je njegovo otpadništvo od porodice u suštini bilo zasnovano na pobuni protiv načina na koji je živjela njegova bogata, ali potpuno otuđena i bezosjećajna porodica, a u kojoj je on odrastao i proživio djetinjstvo bez roditeljske, prije svega očeve ljubavi.
U sažetoj pripovijednoj ekspoziciji, po čemu se Dr Paolo razlikuje od ostalih bokeljskih priča, upravo otkrivamo takve junakove osobenosti. Ćutanjem zbunjuje lađare i fakine na pristaništu, ne odgovara na zapitkivanja radoznalog nosača Kika, koji ga je prepoznao i slično. Zaplet započinje od trenutka prepoznavanja došljaka i brzog širenja vijesti, koja je izazvala takvu graju kao da je „Kiko glasnik pada Plevneˮ (517), a ubrzo zatim slijede prisjećanja na Paolovu životnu istoriju. Medicinu je završio u Beču, a pošto se zadoktorio spanđao se s nekom pjevačicom i lutao s njom po Italiji, bio je iza toga vojni ljekar u Srbiji, pa je odbjegao u Tursku gdje se prema pričanjima „poturčio iz ljubavi prema kćeri nekoga pašeˮ (517). Najposlije se raščulo da je umro.Dodatno usložnjavanje pripovijednog zapleta motivisano je zapanjenošću koju je na junakovu porodicu, iznajprije oca Iva, staroga fabrikanta mastike, kao i brata Karla, izazvala vijest o povratku poslije dvadeset i jedne godine stranstvovanja mlađega sina i brata. Uvođenje Kolnarovih motivisano je na dva načina, kroz njihove fizičke portrete i retrospektivno osvrtanje na porodičnu istoriju, te na Ivovu tajnu spravljanja mastike, koja je bila bolja od prave grčke, „scijanske mastikeˮ i koja mu je donijela za šezdesetak godina „veliko imanje, tri, četiri kuće u Rozopeku i gotovine govorilo se, preko sto tisuća talijeraˮ (521), te kroz njihov žustar dijalog u kojem su razotkrivene dodatne odlike njihovog karaktera (tvrdičluk, bezosjećajnost), kao i uzroci netrpeljivosti prema Paolu. Radilo se očigledno o nekoj vrsti porodične tajne, koju Matavulj ne želi dalje da rasvjetljava, ali samo naglašava da je očeva netrpeljivost prema mlađem sinu Paolu trajala duže od dvadeset godina. Otuda je Ivo Kolnar povratak svog "bludnog sina" doživio kao "kaznu božju", a sina povratnika vidi kao "krvnika" koji mu je "pojeo i upropastio" silno bogatstvo, tako da bi "suvijem zlatom" mogao "pretrpati" sve ono što mu je Paolo potrošio.
Interesantno je napomenuti da epizodom u kojoj opisuje čuvenu Ivovu "fabriku mastike", Matavulj otvara temu o jednoj neobičnoj i višedecenijskoj porodičnoj manufakturi koja ukazuje na zametanje industrijske proizvodnje u Boki Kotorskoj. Kolnarova proizvodnja ličila je na "pravu radionicu srednjovjekovnog alhemičara", a utoliko je bila neobičnija što je stari Ivo čuvao "tajnu fabrikovanja mastike" do te mjere da u njegovu radionicu nikada nije kročila ljudska stopa osim njegove. Ni Karlo kao njegov najstariji sin i porodični nasljednik nije bio upućen u tu očevu tajnu, tako da u jutarnjim časovima, kad je otac fabrikovao mastiku, nije imao pristupa u radionicu. "Znalo se samo da će mu otac ostaviti recept, da poslije njegove smrti nastavi bogati zanat" (521). Porodica najprije pokušava Paola da proglasi za ludaka i razbojnika, ne bi li ga vlasti prognale iz Rozopeka, ali se ubrzo ispostavilo da ništa od toga nije bilo tačno, a da je Paolo došao zbog podjele nasljeđa. Nasuprot hladnom prijemu porodice, mještani su veoma brzo prihvatili Paola i zbog njegove uzrečice prozvali su ga „doktor Baˮ. Upravo kroz osvjetljavanje tog odnosa, postignuta je produbljenija psihologizacija junakovog karaktera, jer je prema njima bio mnogo prisniji i srdačniji, a tako se pouzdano prisjećao starih mještana, kao da nije ni odlazio iz zavičaja. Rozopečke dane provodio je u sviranju klavira i svakodnevnim šetnjama sa bratićem Zanetom, šesnaestogodišnjim dječakom prema kome je pokazivao posebne emocije i bliskost, a kako to obično i biva u provinciji ubrzo je prestao biti interesantan.
Pripovijedni rasplet uslijedio je iznenada. Paolo je nestao iz Rozopeka sutradan po padu Plevne i burnog veselja mještana, a iza njega su ostale samo nepozudane glasine: „Govorilo se da se Ivo najposlije sklonio da mu da deset tisuća forinti, pod ugovorom da više ne unosi stope u Rozopek!ˮ (529) Možda je šteta u umjetničkom smislu što je Matavulj na ovaj psihološki najjednostavniji način razriješio rasplet u ovoj pripovijeci i što nije dalje u pripovijednom smislu iskoristio poziciju Paola kao otpadnika od porodice i pobunjenika protiv hladnih i bezosjećajnih porodičnih odnosa, te što nije više pažnje posvetio njegovim pokušajima da emotivno preobrati brata i oca.
[2]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", nav. djelo, str. 16. [3]Maksim Zloković, "Hercegnovski dani Sima Matavulja", nav. djelo, str. 250.
|
