detalj slike: KRK Art dizajn

PORUKE MOJE TUŽNE PRIJATELjICE

Prijateljica iz Bosne mi pošalje pokatkad poruku. Čisto da da od sebe znak života. Kaže da sam jedini koji je se još pokatkad sjeti, pa i ona osjeti potrebu da podijeli sa mnom svoja razmišljanja. I piše mi tako da postoje zaboravljeni i usamljeni ljudi, ali da postoje i isti takvi gradovi: zaboravljeni i usamljeni. U koje niko ne svraća. I na čije ulice i lokalno stanovništvo rijetko izlazi. I da je zaboravljenom i usamljenom čovjeku još dest puta teže živjeti u jednom takvom gradu. I šalje mi ilustracije radi dvije fotografije: puste ulice bez ljudi, tek nagdje u daljini naziru se konture dvojice pasa lutalica koji prelaze jednu od ulica tog usamljenog, i zasigurno tužnog grada.

***

I piše mi opet neki dan kako je idući ulicom svog usamljenog grada začula iza sebe muški glas:

-Sačekaj malo.Da te pitam nešto.

Piše mi da se okrenula i ugledala čovjeka od nekih četrdesetak godina, poprilično propalog i neuglednog, koji ju je upitao:

- A što si bona uvijek tako tužna? Pratim te, evo, već danima. K’o da su ti svi pomrli. Gledaj da su ti se i krajevi usana već upravili nadolje.

Piše mi da mu je odgovorila da je petnaest godina na birou za zapošljavanje i da ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg bi se razvedrila i razvukla usne u osmijeh. On joj je na to odgovorio.

-Pa, nije pos’o sve. Biće posla. Nek’ smo mi živi i zdravi. Biće posla.

Sutradan, prolazeći pokraj prodavnice, sva u svojim mislima, piše mi da je začula opet onaj isti glas od juče. Muškarac koji ju je pitao zbog čega su joj krajevi usana uvijek upravljeni nadolje, sjedio je ispred prodavnice na zelenoj gajbi sa još jednim muškarcem njegovih godina i pio pivo iz zelene flaše.

- Odi na pivu. Evo još jedna gajba. Da prebacimo koju. Da skineš belaj sa srca. I ovaj moj jaran je bez posla, pa ništa ne brine.

Piše mi da se u času pokajala što mu je ispričala da je bez posla, ali kad se vratila kući, razmislila je i osjetila čak i neku vrstu simpatije za muškarca na zelenoj gajbi koji ispija pivo iz zelene flaše: Možda je to njegov način da iskaže saosjećanje. Jedini za koji zna. Tako što me pozvao na pivo. „Da prebacimo koju…“

***

I piše mi opet ta moja drugarica da svake godine, negdje u ovo doba, ide u okolinu svog tužnog grada da bere ljekovito bilje. I piše da naročitu pažnju obraća na cvijet koja se naziva „divlja mrkva“, a koja je u narodu poznatija kao biljka „stid“ ili „sram“. Cvijet ima bijele latice na tankoj stabljici, koje se šire i obrazuju lepezastu ovalnu površinu. U sredini tog cvijeta nalazi se velika, tamna, ljubičasta mrlja, prečnika oko četiri centimetra. I piše mi ta moja drugarica da prati kako se iz godine u godinu ta mrlja sve više smanjuje, a da je po narodnom vjerovanju ta mrlja stid i sramota svijeta- i da je ovo godine gotovo i nema ili da je tako sićušna da je čovjek može jedva uočiti, što znači, kako ona zaključuje, da je na svijetu gotovo potpuno nestalo stida i srama…

Šetajući sinoć pokraj jezera, spazih sa strane puta ovaj cvijet i priđoh mu bliže. Uistinu, crne ili ljubičaste mrlje gotovo da i nije bilo ni na jednom cvijetu, i pomislih kako se njena konstatacija izgleda uistinu odnosila na cijeli svijet –na kojem je nestalo stida i srama.

PODELITE OVAJ TEKST NA: