|
|
|
 | Nikola Kobac | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ODE LjETO, OSTA TUGA
Noć se lagano Banjalukom i Vrbasom vuče, puzi i odmiče negdje prema Gradišci, u ravnicu Lijevča Polja. Ne čuje se, a šapuće. Biranim riječima. Kao ona tanana breza nad grobom junaka što stražari i pjesmu životu pjevuši.Grad obasjan svjetlom ni blizu nije onom svijetlu koje tražim. Svijetlu onih bajti i kućeraka po brdima Korduna razbacanim, pored ceste poslaganim, u livadama zagubljenim, iza voćnjaka sakrivenim. Jedno toplo i bez kiše ljeto se umorilo i nestaje. Odlazi u neki drugi kraj, kod nekih drugih zemalja, naroda i ljudi. Nečujno, a vidljivo.Veselio sam se ovom ljetu. Mnogo sam mu se nadao. Mnogo puta poželio da vrelo sunce sprži sjeme sumnji… da presuše sve suze ovog svijeta. Da zagrljeni hodamo stazama koje sami biramo, stazama koje se po nečujnom koraku prepoznaju, a po željama i uzdahu dozivaju.Sanjario sam u ovom ljetu o plavoj pučini i zalascima sunca, o njegovom nestajanju iza Planine zaborava. Pozivao, molio svako novo jutro da ljepše i veselije bude. Bolovao stvarnost. Zaturio prošlost, isplakao budućnost.Igrao se sa djevojčicama plavih očiju ispod pelerine otkane iz zlatnih niti srebrene mjesečine. Ispjevao pjesmu "Nerođenoj djeci srpskoj ".*****„Moja“ Kupa se stisnula i „pretvorila“ u mali potok sa imenom Vukešnica. Preskočiti i pregaziti ga možeš, kad god poželiš. Kupu ni kamenom prebaciti nećeš. Ni preplivati je ne usudiš se lako. Široko ogledalo vode, najljepše rijeke, nekada moje rijeke zamijenilo stisnuto ogledalo stvarnosti. Gledam svakodnevno kako neodgovorni pojedinci "regulišu", raskopavaju i usmjeravaju „moju novu Kupu“ eksploatišući ono malo šljunka koji voda donese, čineći pri tome sebi najveću štetu. Tako je to u Bosni. Svi branimo Srpsku, svi je potkopavamo.Država uglavnom spava sve do godinu dana prije izbora. A ovdje su svake dvije godine – izborne. Nije Zakon ovdje u Zakonu već je u broju glasova. Bezakonje se mjeri kubicima ukradenog šljunka. Važno je da se izboriš i izvadiš.Bosna je ovo. Zemlja Slava i proslava. Zemlja ratova i viceva. Zemlja velikih ljudi i malih zloba. Pisaca i prevaranata. Zemlja iz kojeg su nekada težaci u moj rodni kraj dolazili da bi nadničili. Zemlja da li meni dosuđena.Odavde se u svijet otisnuo Ivo Andrić, Jovan Dučić… odavde je sveti Vasilije Ostroški potekao, ovdje je Petar Kočić „branio“ Austrougarskom carstvu optužujući svoga jazavca pred „časnim sudom zemaljskim“.*****Večeras nisam ostao na obalama moje „nove“ Kupe. Kadinjani su „tijesni“ za samoću, a noć previše duga za jednoga. Razgovor gluvih. Naišla „žuta minuta". Prepuštam joj se „uživajući“ u druženju sa sretnim trenucima.Ljepše od ovoga nisam mogao pronaći.Isključio sam telefon. Slušam tišinu koja sa mnom druguje. Milina i tišina!Nemam poziva, ni poruke nema ko da šalje. U bateriji čuvam mir. Zastala elektronska pošta. Da li je moj „pismonoša“ zanoćio na putu na koji nikad nije ni krenuo?Raspored tuđeg vremena je precizan, moj uobičajen za sve dane i sva vremena. Ni kiša, ni Sunce ga ne može smesti, niti mene nekud dalje, odavde odvesti. Pokrivam se kišobranom jada!Sa pisanjem vrijeme brže prolazi. Ono donosi neiscrpno bogatstvo stvaranja, u mučnini koja traje. Po "kokošijem" običaju noćas ću poći put svojih snova, na stazi progonstva sa koje ne silazim već 20 godina. Noćas ću se penjati na brdo poviš' kuće da u daljini ugledam obrise spomenika na Petrovoj gori. I da vidim "pravu" Kupu jel' i dalje teče, il' se vuče prema Sisku.Ako se noćas sretnemo prepoznati ćeš me po oku plavom i dodiru nježnom…*****Nakon dugo vremena zanoćio sam u Banjoj Luci, ne bi li nedjeljno jutro dočekao sa knjigama i kordunaškim mislima.Mislima koje me vode u jednom pravcu, mislima koje nečujno posjećuju moj Zavičaj, miluju i dozivaju tek probuđene travke popaljenog doma moga.Kakvo li je jutros zagrebačko jutro?Je l’ topla postelja na kojoj spavaju moje zvijezde nerođene?Pokušavam da se „odviknem“ od razmišljanja o novom susretu sa rodnim krajem, ma koliko bi rado tamo bio. Tražim sitnice koje bi moja nadanja pretvorila u radost stvaranja. Ili me zaustavile na novom odlasku u moje juče?Ne ide mi to od ruke. Ništa čudno. Krug je to koji „kruguje“, to je vrijeme koje tuguje.Pišem birajući riječi otimajući ljepotu od dana. Kako da je na jednom mjestu složim, upakujem i donesem raseljenim komšijama, iščezlim dušama, umrlim nadanjima? Da li je to moguće? Da se i oni malo raduju? Da se zajedno radujemo.Ma koliko hoću da ih obradujem zaključujem: ne može se vrijeme upakovati, ne može se riječima kuća ozidati, sreća sačuvati.Tu smo gdje jesmo – nema povratka. Ostala nam samo tuga.
|
