detalj slike: KRK Art dizajn

BILO JEDNOM JEDNO VRIJEME

(Priče iz ciklusa ''Moje kolone'' knjige ''Zbogom pameti - odoh ja u Svetozarevo''
Banja Luka, 2017.)

Nestrpljivo očekivah da ustanem. Činim to prije zore, ne bi li pretekao sunce koje će, naslućujem, danas pržiti. Još se ne nazire. Juli 19. neke godine. Pogledam kroz prozor, začuđen jedva razbiram siluete brda ispred. Do jutros tu nije bilo? Da li ga je noć iza, svojim mrakom ozidala? Stvorilo se nenadano, ogromno u tami noći prikriveno, i u obrisima jutra izronilo? Ima li to brdo ime? Kako se zove, prvo pomislih.

Otvarajući prozorsko okno zaželjeh svježeg zraka. U sobu upustih lagani povjetarac. Sa vanjske strane prozora poigra se sa krhkom i nježnom grančicom jabuke. Čuh muziku jutra, vjetra i lišća.  Poželjeh da odmah krenem. Otvorim vrata. Noći vazduh nepozvan uđe i ispuni svaki kutak sobe i kreveta zastrtim bijelim čaršafom praznine. Zadrhta posljednji trzaj tmine po zgužvanoj postelji, na kojoj sam do malo čas neke čudne snove snio. Umorne misli ružnih snova odbiše se od zida upozoravajući me: Danas ne idi nikud, ne izlazi, ne putuj danas. Stigle velike vrućine i naopako vrijeme. Historija i događaji se ponavljaju i iznova dešavaju. Ili te na nešto podsjećaju ili ti njih sa nečim izazivaš. Njih i Sudbinu.

Nemaš ti kuda, ne idi, ostani ovdje. Godine se ne uzimaju na kredit, a jedan je život samo.

Želja za odlaskom u rodni kraj, sretanje sa poznatim stazama, dragim ljudima, šumama razgovora, popaljenim kućama sazidanim od uspomena i mojim ljubavima bi jače od šaputanja tame. Pakujući misli „u kofer očekivanja“ na brzinu istrčavam. U dan koji se polagano ustaje, budi i briše sjene umornog mjeseca. Odlazi i mjesec, sakriva se, nestaje, daleko, tamo iza horizonta. Ma, čini mi negdje na Kordunu, između Petrove gore i Karlovca. Idem kraju koji volim, ljudima kojih nema. Sve dok oni u meni žive i dok se koprcam, ja ću njima hoditi. Žurim ljubavima koje su ostavile neizbrisiv trag u životu punim straha, bojeći se da ću ih jednog dana izgubiti. Kilometre i vrijeme potiskujem u neki drugi plan. Na ovom putu oni nisu važni. Imam li vremena za putovanje? Ne želim da priznam da su moji časi zarobljeni u logoru života, upleteni u bodljikavu žicu stvarnosti, i od tuda proviruju na slobodu. Kapija Nesreće je uvijek otvorena. Raširena, zjapi, čeka, zove, namiguje, prijeti, a ja navalio? Do sada sam mjerio kilometre, ne po dužini, već poradovanju, i sreći koju to radovanje donosi. Daljine nisu postojale. U posljednjih 30 godina brojim preprjeke i padove pokušavajući ustati i iznova krenuti.

Kud' ja to zapravo jutros hoću poći?

Moja domovina tužno izgleda. Kiše su isprale krvave tragove življenja. Živice zalijepljene za asfalt, drveće niklo ispod napuštenih krovova, izviruje iza prozora. Odjednom, gle čuda? U susret  meni ide vojska u dvije kolone. Duge kolone, beskrajne, uniforme šarene, okrpljene, sirotinjske… jedna vijuga sa Šamarice, a druga iz pravca Donjeg Žirovca. Obje se kreću prema Dvoru na Uni. Sastaše se u jednu zajedničku, pa formiraše dužu i moćniju kolonu. Poredak savršen, oružje raznovrsno. Disciplina na nivou. Puške, kubure, rogulje… na mnogima vojnicima, osim oštrog koraka nema ništa vojničkoga. Pomislio bi čovjek: ovi momci odlaze na seoski zbor, tamo negdje u Bosnu, mladu da isprose. Mladost crvena u licu, hrabra u srcu, jaka u želji – zapjeva. Ori se Banija, a pitoma brda odjekuju. Pjesma obasja zarasla ognjišta i u život vrati, ono malo preostalih, crninom omotanih domaćica. Odzvanja u ušima, treperi u srcu. Promatram nesretnice: nasloniše se na drvenu ogradu, odvezaše i skinuše marame, raspletoše kose, pomoliše se Svetom Iliji Gromovniku, i glasno zajecaše. Njihova djeca, muževi i braća su u nekoj drugoj koloni. Gledaju ovu koja odlazi, za nju se mole. Gle, vidi čuda, prema meni ide još jedna kolona konjske i volovske zaprege, komora, sanitet, ranjenici. Svi žure, niko se ne obazire. Ne vjerujem da znaju kuda idu, i hoće li ih išta „tamo“ osim smrti dočekati? Ostavljaju popaljene kuće, neproslavljene slave, napuštena sela, ostavljaju sve što su imali. Nakon nezapamćenog zločina nad Srpskim narodom u tek stvorenoj, skoro juče proglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostaju samo mrtvi i zgarišta. Sklonim se u stranu bojeći se da im ne zasmetam. Tiho, skoro nečujno priđem prvom borcu i priupitam ga: Ko ste vi? Čija ste vojska? Kuda idete? Otkud ovdje? Ljudina se nasmija i odgovori: Mi smo partizani. Ovo je druže 7. Banijska udarna divizija. Žurimo da se borimo za zemlju. Da pobijedimo ustaše, domobrane, sve zločince koji ubijaju djecu. Ćera nas želja da živimo k'o ljudi i da, ako treba poginemo kaj ljudi. Da zaustavimo nova stradanja. Za sve ostalo pitaj Ti komandanta Pavla[1]. Odgovori momčina i požuri na svoje mjesto u koloni koja se spušta, odlazi, vijuga i nestaje.

U meni istog časa planu želja da se okrenem i vratim, da im se priključim. Da nađem svoje mjesto u diviziji komšija, mojih Banovaca. Možda baš idu tamo, od kud sam jutros pošao? Istog trenutka zapljusnuše me vjekovi, djedove priče, mitovi, Kosovo sa devet Jugovića i desetim starim Jug Bogdanom. Unutrašnji nemir osnaži me i htjedoh da poletim. Odnekuda čujem upozoravajuću poruku: druže, hrabrost nije poginuti, valja glavu i narod sačuvati. Ne jurcaj, pamet u glavu.

Ludost jutrašnjeg polaska i današnjeg putovanja izmiješa se sa strahom susreta koji očekujem. Kolona partizana u jednom, a ja u drugom pravcu? Oba nepoznata. Koliko danas ljudi odlazi svojim neizvjesnostima, a koliko svojoj Sudbini, svojim mrtvima? Mnogo pravaca, mnogo sumnji – život je to.

*****

Ne znam koliko sam dugo hodao. Ako sam dobro izračunao neće biti više od pedeset godina. Kolona ratnika ode u istoriju, u zaborav i penziju a ja, kuda? Dugo godina sam čekao  na povratak rijetkih. Onih koji su preživjeli, da svjedoče i pričaju. Da mi opišu kolika je rat nesreća i zločin. Mnoge nisam dočekao. Grobovi su im razasuti od Gline do Donjeg Vakufa, od Prozora do Jablanice, od Tjentišta do Kalinovika… neki naslonjeni na drvo zaspaše i umriješe u snu jurišajući na neprijateljske bunkere i utvrde. Neke ni metak nije stigao, ni granata, ni avio bomba već ih je prestigao umor, ubila bolest i „pojela“ glad. Kosti ratnika oglodali kurjaci, izbrusili snijegovi i vjetrovi Sutjeske, kanjon Neretve… Istoričari su zapisali da se na Baniju vratilo 15 % sastava 7. Banijske divizije sa kojom jutros puteve ukrstih. Iza njihovih Pobjeda došla neka, nova vremena. Sloboda koju su nam znane i neznane smrti darovale opet je načeta. Zlobnici u zemlji Jugoslaviji, preciznije u mojoj kući - Hrvatskoj iz reda Hrvatskog naroda ne priznaju "partizansku" slobodu. Ona je kažu "hrvatsku" ograničila. "Srpski naučnici" izučavaju doprinos i ulogu "vojske u otadžbini[2]" u zaštitisrpskog naroda. Zveckanje oružjem ojačano vatrenim govorima putuje, sa jedne na drugu pozornicu Nesreće. Ruši se sve što je podsjećalo na dobro, na slogu, na zajedništvo. Srpski narod u Hrvatskoj iznova je u opasnosti. Osjeti se to na svakom koraku, u svakom njihovom pogledu. Hoće li opet u kolonama krenuti na nova stratišta? Da li će ta opasnost prestati kad' posljednji Srbin promjeni vjeru, ili napusti Hrvatsku? Pitanja mnogo. Odgovor ne znam, ali sam u jedno siguran:

Sloboda nema cijenu.

*****

Vraćam se sa službenog puta. Napuštam autoput "Bratstvo i jedinstvo" isključujući se u Okučanima – „izlaz za Banja Luku.“ Još trebam neke sitnice da obavim u ovom gradu. Valja do večeri stići na Kordun, u Topusko. Kući, familiji, među drugove. Od Bosanske Gradiške do Banja Luke, uz jugoslovenske i mnoštvo srpskih zastava. Okitile sve važnije raskrsnice, zgrade, mostove, bandere. „Ojačane“ slikama nepoznatih ljudi, biti će novih političara. Godina 1991. Prednjače zastave sa stranačkim obilježjem Srpske demokratske stranke. A meni milo, toplo oko srca. Mislim: ma kad "oni svoju šahovnicu razapinju[3]" gdje treba i ne treba vala red je da i mi svoja ocila pokažemo. I još sebe pitam: od kud ovdje toliko Srba? U Banjoj Luci ne ostajem dugo i krećem. Sumrak me hvata na "granici" Banije i Korduna. To mjesto smo zvali "Brioni." Valjda da, kao i drug Tito „imamo“ svoje Brione i svoju jagnjetinu i piće. Za nekoliko minuta već sam u Batinovoj Kosi i Čemernici. Ne skrećem za Topusko, produžavam do dvorište radnog kolege, vozača. Pred njegovom kućom zatičem desetak ljudi u SMB[4] uniformama Jugoslovenske narodne armije. Utegnuti, sigurni u sebe gurkaju se i kiselo smješe. "Nabavili" oružje i sada se "ni boga ne boje." Kažu, biće dobro. Srbija je sa nama. Es' čuo, viče jedan grlatiji, valjda njihov "potparol" kako pametno predsjednik Milošević[5] zbori. Neda on nas. Pametniji je od svih drugih[6] predsjednika – zajedno. A šta čekate, pitam ih? Čekamo naredbu da "zauzmemo položaj" i da branimo Čemernicu. Stariji, ipak zabrinuto objašnjavaju, da su, dok sam bio na putu "ustaše" ušle u Topusko. Savjetuju mi da ne idem u stan, da sesklonim. Svi Srbi su još juče iz Topuskoga otišli, napominju, onako usput.

Osim riješenosti da se bore, da ne dozvole nova stradanja i pokolje vidjeh im na licu strah. Među njima ne osjetih najvažniju komponentu svake odbrane – ciljeve i organizaciju. Skupili se navrat nanos, izabrali komandira voda, dobili puške i misle: riješili smo sve probleme srpskog naroda u Hrvatskoj.

*****

Zazvoni telefon. Završim razgovor, telefon zaćuta. 4. avgusta 1995. godine. Jutro, slično ovome jutrošnjem. Nenadano se spakovah na put. Čujem kroz balkonska vrata počinje „koncert mina“.

„Pozdraviše“ granate moje posljednje buđenje u Topuskom. Razbudim se i zaključim: prespavao si godine Nikola, moraš požuriti, krenuti. Spremaj se, odlazi. Džaba su tebe, i ti sebe uvjeravao u snagu koju nemaš, u podršku koja neće doći. Vidiš, nije puška rješenje. Ratove vode politike i dugoročni ciljevi. Da li si svjestan da su vas svi precrtali, a vas Srbe iz Hrvatske davno otpisali? Granice se Nikola ne crtaju željama, perom i puškom već Umijećem, Mudrosti, Prevarom i Politikom.

*****

Od tog jutra putovah naokolo vremenom i događajima sve do ovog 19. jula. Za malo dvadeset godina, daleko od rodnoga kraja. To me nagna da požurim sa ovo jutarnjim prijevremenim ustajanjem. Trčim ne bi li još koji put pogledom zagrlio svoje nekadašnje imanje i nemanje. Ne bi li vidio koliko u Zavičaju ljubavi, Ljubavi ostavljam? Izlazim na balkon. Jezero ispred, nijemo.

Ne lezi vraže. Biće da sam opet donio krivu odluku? Na putu nova nenadana preprjeka. Nešto me drži il mi 'nešto naprijed neda? Da li sam stvarno u krivom smjeru pošao? Prema meni ide i treća kolona srpskog naroda Banije i Korduna. Bježi, žuri, trči, prestiže se, plače, drhti, strepi… brine, kuka i nada se. Kolona pritisnuta strahom smrti ne obazire se na svoje juče. Pune i poluprazne traktorske prikolice zatrpane prnjama i zavezane brigama. Na njih posjedale i polijegale majke, sestre, ćerke, snaše, jetrve, zaove… pogledi uprti nazad, ne tiče ih se ništa naprijed. Oči tužne, pune suza. Osjetim im poglede na leđima. Na usnama razaznajem pitanje meni upućeno: Kud' si pošao crni čovječe? Kome ideš? U smrt? Tu ona vreba iza svake okuke, u svakom šancu, kod svakog grma. Ovdje se naše ubija svakih 50 godina. U ovoj pustoši niče sjeme mržnje. Najbolje raste i uspijeva ono koje sirotinju do vješala diže. Ovdje odvezani psi kolo vode. Tu odvezana goveda čekaju zavezane gazde, koje dočekati neće. Što ti je - pitaju me. "A morda čojk u dobrom smjeru ide," govori jedna - drugoj? "Ko bi ga zna?" "Ma i mi smo trebale ostati," zaključuje treća. "Sveta je smrt kad' te zatekne u tvojoj kućici i tvojoj avlijici. Neka, neka nas opet kolju, navikli smo mi, ništa nam neće biti," dodaje peta.

Sklanjam se kamionima. Na njih posjedali ili se ispod cerade posakrivali ljudi zaklanjajući lice rukama. Okreću glave dojučerašnji dobri i valjani domaćini. Stide li se onoga što su od stečenih materijalnih dobra u posljednjih 50 godina stvaranja sa sobom ponijeli? Ili ovog bježanja? Sklonim se i propuštam manje aute i aute sa prikolicama. Zaobilazim neke dignutih hauba ispod kojih se puši pregrijani motor. Natrčavam na ešalon konjske zaprege upregnute u ručno izrađena, ukrašena i izrezbarena kola sa gumenim točkovima. Ovi nijesu moji, mora da su Slunjani, zaključim. Konji utegnuti u "ganc" novoj ormi. Orma ukrašena zvjezdicama, pletenim konopcima i limenim praporcima[7]. Više spremljeni za svadbu nego za zbjeg. Ne znaju kočijaši da putuju u sprovodu svoga naroda. U lotrama posloženi jorgani, ćebad, jastuci. Po njima nabacana garderoba i nešto posuđa. Ženska čeljad izviruje iz te životne svaštare, utonula u svoje brige. Jedva da se primjećuju. U rukama kočijaša vojke i bič, boje srpske trobojke. Starina, blijeda lica više liči na živa mrtvace, nego na putnika namjernika, upravlja zapregom. Bat konja ne naviklih na asfaltne površine izmiješa se sa tihim naricanjem grupe žena. Sinovi i muževi su im ostali na Kupi, iza onog brda. S te strane dopire najjače štektanje puškomitraljeza i lajanje minobacača.

Na nekoliko mjesta u šancu od smrti nagrđena ili "nagrađena" leže tijela do skora živih ljudi. Dalje, opet u kanalu prevrnuta prazna cisterna za gorivo. Na grani jednog oraha starije čeljade prekratilo muke putovanja - vješanjem. Pod Donjim Žirovcem na kolonu kidišu, s desne strane bojovnici 5. Korpusa,[8] a sa lijeve specijalne hrvatske snage. Imadoh sreću izmaknuti. Otvorene prodavnice, puštena stoka, ne zavezana paščad luta bez cilja i volje. Za čudo, psi ne laju, samo cvile. Motaju se oko nogu i umiljaju. Osjećaju da i njihovo vrijeme izmiče, da im gazde odlaze. Krave izašle iz štala, naslonile glave jedna prema drugoj i plaču. Koliko su te suze teške vidjeh 1991. godine negdje oko Lasinje. O tome mi je davno pričala baba Miljka[9]. Nisam joj vjerovao. Kaže, „ja sam iz skrovnice[10] kuruza 1941. godine gledala kako krave plaču.“ Mimoiđoh se sa srpskim tenkovima. S desne strane zbjega pretječu narod. Ne znam žure li ili bježe? Bog će ga znati kakva je naredba. Gdje je vojska? Gdje je sada 7. Banijska divizija, gdje je 8. Kordunaška, gdje je 13. Proleterska? Šta je sa 6. Ličkom? Čiji smo mi potomci? Ko nas u rat nespremne gurnu, ko nas prevari? Ko me jutros posla da se sretnem sa 100.000 sudbina? Sudbina koje putuje bez cilja, bez plana u jednom, a ja u drugom pravcu. Kuda idem? Kome? Kod koga? Oni bježe od smrti a ja tražim ljubav? U istoj zemlji? Nešto ne štima?

Jači je čovjek od svakog stradanja. Nema tog stratišta na kojem bar jedan ne preživi. Valjda da se pati, priča i da svjedoči. Da se bori sa bolestima, neimaštinom, noćnim morama, novim smrtima… da nadjača glad i umor. Kako čovjek da pobjedi razočarenje, moralno propadanje, ubijanje ljubavi nakon toliko ljubavi, kako da preži nestajanje čitavog naroda i njegovog nadanja? Stvori li ljudski um i ruka oružje koje će pobijediti jecaje ovih, nesretnih ljudi?

Od suza skupljenih u koloni dugoj više od stotinu kilometara i više od 400 godina mogao bi se sklopiti najtužniji mozaik stradanja. Kolonu ne razumiju oni koji za sve imaju drugo tumačenje. Oni koji misle da su im najbolje odluke, da je njihova promućurnost jača od svih pameti. Moja kolona se ne može i neće nikada oplakati. Ni priča se  njoj ne može ispričati. Onako kako je nastala, kako je tekla i nestala. Kako smo je doživjeli i proživjeli, mi koji smo u njoj hodili. I mi koji do danas iz te kolone nismo izašli.

Trebalo ju je osjetiti i o(p)stati normalan.

*****

Prošavši Vratnik[11] spuštam se niz Žirovac prema Glini. Prednji, lijevi točak auta dobro udari u poveću rupu na cesti. Izlokalo cestu vrijeme i nebriga. Ona je nekada služila za dolaske i odlaske. Sada služi samo odlascima. Reski udarac me razdani i razbudi. Tog časa kolone naroda i vojski mojih iščeznuše. Nestaše i prestaše. Izmaglica zakloni vidike na koti sa koje zemlja Banija najljepše izgleda. Sa mjesta od kud se jutros tako čežnjivo nazire. Zove Banija nudeći prostranstva putniku namjerniku. Odiše pustoši i pjeva ljepotom.

Slika slobodnih puteljaka, cesta, rijeka, šuma, neba, mostova, živica, avlija, voćara, vinograda išarala Zemlju. Mene na čas vrati u djetinjstvo. Rastao sam i stasao u skromnoj kućici, u prostranom dvorištu i razvučenom selu. Nisam mogao ni omrknuti ni uraniti, a da me iza svakog ćoška ne dočeka komšija i Sloboda. U proljeće odjevena u raskošnu cvijetnu haljinu, zimi ukrašena prtinama i injem sve je redom pozdravljala, svima se smiješila. Silazila s puta onima nabusitim i pripijanim savjetujući ih da se klone sile, potlačene usmjeravala kuda treba ići. Razmažene hrabrila, a hrabre upozoravala. Gdje je danas Sloboda? Šetali se mojim Kordunom i ovakvom Banijom? Da li su je odnijele kolone koje me malo čas prođoše. Dvije, tri kolone, jedna za drugom zamalo se sustigoše. Prva krenu prije 74 godine, a tek sada ode? Ova prije 21. godinu i skoro je sustiže? Da li sanjam?

Što se to dešava?

Da mi je danas stići? Tamo gdje sam naumio.

*****

Glina, 19. jul godine neke. Od dvije glavne ulice ulazim u onu koja je "malo više glavna". Protegla se od Jukinca do mosta na r. Glini u pravcu Karlovca. Nekada su je, ako me pamćenje služi zvala "Karlovačka". Po gradu Karlovcu ili po pravcu za Karlovac - ne znam.  

Zastajem na mjestu gdje je do 1941. godine stajala pravoslavna crkva "Presvete Bogorodice". I sada u pozadini, odmaknut od ulice „plače“ Dom kulture ili Spomen dom. Prostor sada dosta suhoparno izgleda. Isti je, a nije isti. Zagledam se bolje. Na fasadi zgrade istaknut naziv "Hrvatski dom". Hrvatski dom, tu gdje je zvjerski ubijeno klanjem, maljem, zrnom i mržnjom više od hiljadu nevinih srpskih duša. Najviše sa Korduna, i iz obližnjih srpskih sela. Uočavam da je na platou ispred Doma vraćena skulptura "socijalističke" zajednice. „Žena sa dijetetom u naručju.“ Simbol stradanja Srba? Originalno obilježje stradanja Srba u ovom hramu izgrađeno je 1989. godine. Na ulazu u amfiteatar postavljena je skulptura banovca, poznatog akademskog vajara Momčila Krkovića. Više je nema, srušena je. Vlast Republike Hrvatske čekićem ubi "dveri" i izbrisa tragove sjećanja na ne zabilježen zločin u historiji civilizacije.

O Bože, hoću li ikako danas stići, tamo gdje sam jutros naumio?

Zastanem pred Domom, naslonim se na Pamćenje. Ono me odvede u Jablanicu. U taj mali bosanski gradić. Svjedoku herojstva i stradanja mnogih Banovaca za vrijeme 4. neprijateljske ofenzive, u Drugom svjetskom ratu. Kupujem mermer. Crni mermer za "crnu stazu tuge", stazu koja dijeli glinski "amfiteatar" na dva dijela. Od ulice je staza „vodila“ posjetioce prema ulaznim vratima "Spomen doma". Nije izblijedila. Nadjačava crvenu boju stepenica lijevo i desno od nje urađenih. Crna boja postojana? Da, ovdje su crne boje uvijek jače „svijetlile“ od svih drugih boja. Sa "zida plača" nestale ploče na kojima su pisala imena 1564. ubijena čovjeka, umorenih Srba Banije i Korduna u crkvi, i selima[12] oko Gline. Nestale? Nestala imena žena, djece, staraca, ljudi?

U Jablanici me dočekuju domaćini. Poslovni sastanak. Mladost sa jedne i sa druge strane. Ne pokušavam objašnjavati čemu će služiti ova kamena obloga, vjerujući da ih to ne interesuje, da im pažnju privlači nešto drugo. Šesto čulo mi reče da dolazi predvečerje nesporazuma, razračunavanja, ili veče novih dokazivanja. Borba za prevlast nikada nije išla samo u jednom smjeru. Ni tu veče. Ovi odozgo su se među sobom otimali za pravo na odanost onih dolje. Oni odozdo su osluškivali ove gore,ogovarali ih, bune dizali. Ako bi se kojim slučajem zamijenili, svađu su nastavljali dok neko od njih ne bude gore. A onda opet - iznova. I jedni i drugi dokazivali su trećima svoju „pamet i snagu.“ Razumijevanja ovdje nema.

Tu veče nađoh se u sredini. Mnogo godina je od tada prošlo da bi shvatio kako nestašluk nema granica, a mladost nema mudrosti. Mermer sam ugovorio, zanoćio u Jablanici i nestao. Prvi put. Snove o boljem sutra, tu noć sam potrošio. Nisam pao, zaplakao sam crninom. Znao sam da Svjetlost gasne, da odlazi. Sutradan, na veče odoh za Njemačku, zemlju i državu koja Jablanicu "proslavi," a jugoslovenske partizane diže na tron uspjeha. Bježao sam, a utekao nisam. Ni porušio mostove iza sebe nisam. Zanijemio sam!

Pogledah na sat. Vrijeme odmiče. Moram brzo iz Gline, zakasniti ću. A joj, kako mogu zakasniti ako me niko ne čeka? Ako me niko ne očekuje? Moja zapaljena kuća i zaraslo dvorište dobro znaju da je posljednji korak, posljednje srpske majke po njemu iskoračan. Majka se preselila u cvjetnu baštu „tuđe avlije.“ Bunar je presušio, ptice su se odavno odselile, u Trepči više ne stanuju. Očev tavan i đedov podrum progutala vatra mržnje. Đede, oče - da li vam je vatra vaše kuće, vaše sirotinje bar grob vaš ogrijala?

Ipak krećem!

Žurim da vidim Ljubav, da sretnem Sreću. Ubijeđen da će se pojaviti u onoj dobroti koju sanja srce, a mašta pečatom ovjerava. Pitomi krajevi, bez mnogo naroda, ukrašeni potocima i rijekama sa dosta novih kuća i uređenih dvorišta dovode me pred vratnice želja. A one - širom otvorene. Osmijeh na licu uz prvu pomisao – milina. Neko me čeka. Raduje se najavljenom, a nepozvanom gostu? Dugo nisam dolazio. Kapija dovoljno široka za sve koji ulaze ili izlaze? Neću da mislim o odlasku, bježanju. Već dugo putujem, nedam ružnim mislima da pokvare unutrašnju radost, ugođaj i veselje. Sada je najvažnije viđenje, sretanje, razgovor, dobrodošlica i razumijevanje. Razastrte boje cvijeća u dvorištu domaćina presijavaju se na suncu tražeći malo vode ili više hlada. Prelijepo cvijeće. Samo kad bi pričati umjelo. Zaboga, što bi mi onda reklo? Ono nekada obećava, nekada optužuje. Svjedoči podjednako u časima tuge i časima veselja.

Mir dolaska prekinu lavež psa. Pašće nemilosrdno nasrnu, zaželjevši mi, na svoj „pasji način" dobrodošlicu. Prepozna li "opasnost" od „sumnjiva čovjeka,“ pa svoj bijes još više pojača? Domaćin od ljubimca nije očekivao ovakvu reakciju? Šta se desilo? Da li mu je domaćin prepustio pravo na odbranu kuće od nepozvanih i nepoznatih? Razumljivo. Okamenih se, ali odmah začuh glas: mir, mir, smiri se… Zastadoh, nisam se uplašio, nisam ustuknuo, nisam se okrenuo, nisam otišao… zaćutalo je moje radovanje pretvorivši se u pitanje: pa zar ovako da završi moj put?

Na brzinu se presaberem. U svakom drugom slučaju odmah bi se okrenuo i vratio za mojim kolonama. Požurio bi da ih sustignem, da me povedu daleko od ovog mjesta, zemlje, kraja na kome me "ofuri" iznenađenja koji naslutiti nisam mogao. Tvrdoglavost kordunaškog seljaka bi jača od razuma. Pašče zauze busiju između mene i domaćina. Nesta očekivane topline, a okus dobrodošlice pretvori se u gorak plamen stvarnosti. Zajeca lako ranjivo sjećanje. Topi se u vreloj sobi. U šporetu dogorijevaju ugarci doskora nemjerljive ljubavi. Prisjetih se majčine vatre, ljetnje žege, iščekivanja da spremi jelo, da nešto pojedem… opet, ma koliko bi želio da to bude isto – to nije to.

Pripremljena toplina me ne grli već žari, peče, a unutrašnji osjećaj govori - bježi, nestani čim prije. Vidiš da smetaš. Kolač, a tako bi se sve do skoro istom beskrajno radovao je ispečen. Birajući između slanog ili slatkog izabrah drugi. Da „zasladim“ svoje razočarenje. Naviru pamćenja.

Na Kordunu se mnogo držalo do gostiju ili prolaznika i kod najveće sirotinje. Paščad se vezala, preko dana obavezno. Neznance, došljake, ili goste na vratnicama je u pravilu dočekivao domaćin pozdravljajući ga. Na ulaznim vratima ako bi se pojavio nenadani posjetilac. Nikada i nikako pašče. Ukoliko  se neko i otrgne slijedi "hajka" svih ukućana dok ga ne namame, u ćošak prićeraju, zavežu, a lanac iznova pritegnu.

Dvorišta u kojem je pred ljude izlazilo pašče, ne domaćin su se mimoilazila.

Šta je ovo danas? Nova pažnja ili pravilo? Osveta? Evropa?

Tražeći i želeći u sebi naći opravdanje ovakvom "dočeku" nekoliko sati provedoh u bunilu razmišljanja. Pokušaj da bilo što drugo uradim, da se oslobodim laveži i nasrtaja psa ne urodi plodom. Od jutros činim grešku za greškom. Zato se priupita: Šta  je ljepše biti? Odvezano pašče ili zavezan čovjek?

Gdje je paščad puštena sloboda je zavezana.

Naslonjen na stolicu leđima okrenut zidu utonu u prividan, možda i stvaran san. A snovi ružni i tužni. Odvedoše me u nepoznato hrvatsko selo. Možda u Liku? Na mene nasrće dželep pasa. Branim se nogama i rukama. Ujedaju me. Hoće me rastrgati. Srećom nailazi voz, trčim prema Gospićkom kolodvoru, uskačem u posljednji vagon. U vlak sa kojim putuje zadnji transport Srba. Premještaju ih iz Jadovna i odvoze na „pokrst“ u Jasenovac.  Izujedan i krvav spašavam glavu. Na mene nasrnuše ustaše, hoće da mi lome ruke. Molim ih obećavam: Nikada više ovdje kročiti neću. Neću vam pse uznemirivati. Ja sam zabasao, mene nema – ne bojte se. Susreli ste slabu sjenu jednog zanesenjaka i lutalice. Mrtav sam odavno. Mrtvi ništa ne trebaju, od nikoga ništa ne traže.

Spasite me preklinjem vas.

Prenem se u tuđem dvorištu, ne razaznajući gdje sam. Krajičkom oka vidim domaćina. On ne zainteresovan za mene i moje snove obavlja nužne poslove. Žuri mu se. Posao mu čini zadovoljstvo? Tog trenutka se i meni učini da stade voz. Stresem se. Istjeraše me ustaše iz vagona i svrstaše u kolonu uz koju prate "psi rata". Pješačimo. Ne znam kud nas vode. Snovi se nižu, kao krastavci u tegli, za zimnicu. Oni sitniji se šćućure među krupnije čekajući da se jednog dana zajedno nađu na trpezi. Po ovoj vrelini dobro bi mi došli svježi, tek ubrani. Pun ih je stol.

Niko ih ne nudi. Neka, čekaju one kojima su namijenjeni!

Zaboli me susret, doček i odlazak.

Skrhan, krenuh po podne toga vrelog 19. dana najzad nazad. Tamo od kud', da sam savjet nepoznatog saslušao jutros poći nisam trebao. Sad dobro, i to je spoznaja o ljubavi koja se često puta pretvori u svoju suprotnost. U sebi zadržavam izvornu sreću. Razočarenje ostavljam bogovima koji će da nam sude. Nastavljam dalje bez paščadi, bez rezerve prema prošlosti, bez nadanja u budućnost. Sam samcat putujem sa svojim idealima, nekud. Veličina ljubavi mjeri se snagom trpljenja. Veličina čovjeka - spremnosti da razumije, da oprosti, da ne proklinje, da ne osuđuje. Stoga domaćinu, ma koliko pritisnut ogromnom tugom iskreno, zaželjeh mnogo zdravlja i sreće u vremenu koje dolazi.  

U glavi mi opet "zablista" Jablanica!

Jutrašnje brdo se ponovo ispriječi ispred mene. Još je veće i još opasnije. Nestade laveži. Smirilo se pašče. Nema izvinjenja, pobjegli pogledi, ode žaljenje. Da li se odlasku zajedno raduju? Ne, ne vjerujem. Svevišnji vidi. Potonula cvjetna avlija. Nikada u nju neću kročiti, u njoj se vode napiti, neću je poželjeti. U rukama dar domaćina: Kantica slatkih kolača i kapa. Da sakrijem bijele vlasi nastale i umnožile se u 19. godina izbivanja sa Zemlje koja jednom zove, a deset puta moli – ne vraćaj mi se, ne dolazi.

Na poklonu zapisah: "Bilo jednom jedno vrijeme".

*****

Prelazeći kilometre odmičem i u mislima preskačem mnoga dešavanja. Skupljam doživljaje, uspomene i događaje. Razdvajam ljepše od lijepih. One nesretne dane i čase bacam kroz prozor. Kad kada bubnu, i od kaldrme odskoči sjećanje. Zaboga, ništa im nije, a mene boli. Vraćam se Đurđevdanu – danu u kome Sveti Đorđe ubija aždaju u livadama dječje mašte. Žurim na Slavu kod tetke Stane i tetka Đure. Nije daleko, korisno je. Čuje se neka nova priča, uz bolje jelo. Uz jelo za kojim su uvijek čeznula, nezasita dječija usta. Pun stol je suvih kolača.

*****

Uskoro će Sveti Ilija. Pentram se po Nikolinom brdu provirujući iza bukve na mladost koja me prati i snagu koju mi daje.

Bježim od tuge sakrivajući se od današnjih dešavanja. I kad pomislim da sam ih nadjačao, iza krivine pojave se stare boli. Eto, prolazi 20 godina izbjeglištva. Naroda moga i mene. Mnogo toga se promijenilo. Tih dana sam stajao u koloni idući za životom, a danas kolona ide od mene, život stoji. Najbolje godine, najljepše godine darovah vjeri u pravedan svijet, pravu na istinu i zaštitu svega što ljudsko dostojanstvo zaslužuje. Potajno sam se nadao da će 19. dan ovoga mjeseca jula moju tugu ublažiti, moj poraz umanjiti, ljubav domaćina potvrditi, nadanje razbistriti. Istina me iznevjeri!

*****

Već se odavno smrklo. Umoran, na povratku kući tražim mjesto gdje ću na nekoliko minuta odmoriti. Ne spava mi se, ali mi se i ne vozi. Koncentracija opala. Čemu da još jednu sudbinu u današnjem danu izazivam? Mijenjam radio talase sa kojih dopire muzika. Tražim radio-stanicu koja će biti najbliža stanju moga duha, trenutnom raspoloženju. Treba mi riječ koja pomaže. I gle čuda: naiđoh na najnovije vijesti "iz zemlje i inozemstva". Poslušam ih, a one najaviše: Republika Hrvatska i svi Hrvati u cijelom svijetu, za koji dan obilježavaju "veličanstvenih" 20 godina od završetka "briljantne" vojno redarstvene akcije "Oluja."  

S ove strane Une koju maločas pređoh, dakle na desnoj obali, na kojoj se sloboda mjeri drugačijim aršinima čujem kako "hrvatski redovi" uvježbavaju paradni korak. Gaze po povjesnoj laži o "izvojevanoj najvećoj pobjedi hrvatske strojnice". Scenario je napisan i valja ga svijetu predstaviti, i tako, tih dana sve druge probleme iz "demokratske" Hrvatske istisnuti. Riješila se Hrvatska svojih građana srpske nacionalnosti, ostvarila pravo na dužničko ropstvo, pravo na hrvatsko more, zrak, ceste, šume, pjesme, jezik, pismo, kukanje, nadanje, očekivanje… ama baš na sve hrvatsko, bez srpskog prava. Pravo na zarasla dvorišta, na ne uzorane njive, na ne posijane livade, na Evropu, na civilizaciju. Nadvikuju se političari tražeći nove riječi kojim bi opisali veličinu pobjede u humanom ubijanju i protjerivanju naroda moga.

I Srbi koji su ostali u Hrvatskoj obilježavaju dan Oluje. Sjetili se da su Srbi, i da su Srbi stradali. Izabrali Pješćanicu, selo opštine Vrginmost. Tamo će se okupiti. Sjetili se veličanstvenog zbora na Ilindan koji se tu, sve do 1995. godine održavao. Poslije će, kažu položiti cvijeće na grob Dmitra Obradovića?

Slušam dalje. U nastavku informacija konačno vijest: Srbija i Republika Srpska su odlučile: stradanje Srba iz Hrvatske proglasiti će jedinstvenim „danom žalosti“. 19. godina su čekale, promatrale, vagale i kalkulisale našom Nesrećom. Nakon 19. godina prećutkivanja najvećeg etničkog čišćenja od ove godine će teći “veliko žaljenje”. Možda ćemo imati pravo na umiranje o državnom trošku? Možda?

O mnogo štošta valjalo bi ovdje pisati. O mržnji Hrvatske politike koja ne jenjava, koja se dokazuje novim veselim proslavama “Oluje” u Zagrebu, Kninu, svuda tamo gdje hrvatska misao ubija srpsko nadanje. O staroj srpskoj politici koja "brine" o izbjeglim Srbima, zaključi li da će od toga, možda imati koristi. Možda?

Moji putevi su za danas, za svagda završeni, okončani. Penjem se na svoje brdo. Odlazim gdje neću čuti lavež pasa, gdje neću sretati kolone mrtvih i živih. Tamo gdje će pasji život biti zamijenjen životom koji ne laje, sa životom koji traje!

Ima li takav?

A bogami, dobro mi rekoše, jutros nisam trebao nigdje krenuti.

---

[1] Pavle Jakšić, komandant 7. Banijske udarne divizije. Rođen u selu Blatuša 1913. na opštini Vrginmost. General pukovnik umro 2005. u Beogradu.

[2] Jugoslovenska vojska u otadžbini čiji su pripadnici poznati kao ravnogorci ili četnici. Osnovao ih je pukovnik Dragoslav Mihajlović, kao pokret otpora Njemačkoj okupaciji. U toku rata ova vojska često mijenja protivnike. Njenim pripadnicima se po završetku rata sudi.

[3] Vladajuća stranka (HDZ) je prednjačila u isticanju hrvatskih i stranačkih obilježja. Srpska demokratska (SDS) ih je u tome pratila.

[4] Sivo maslinaste boje

[5] Slobodan Milošević, predsjednik Srbije u to vrijeme

[6] 1990. i 1991. godine u želji da se tobož dogovore o mirnom razlazu predsjednici jugoslovenskih republika su „paradirali“ od mjesta do mjesta, svaki put u drugoj Republici i - sastančili. Rezultat „dogovora“  je bio krvavi rat čije posljedice i danas nekada jugoslovenski narodi osjećaju.

[7] Obično na kožnom remenu nanizano jedan ispod drugog mnogo malih zvončića, Remen se kači na konjsku ormu.

[8] Jedan od sedam korpusa tkz. Armije BiH. Formiran je u Bihaću a zona odgovornosti je obuhvatala cjelu Bosansku krajinu. U vrijeme operacije „Oluja“ prelazi na teritoriju Hrvatske, druge države i tu čini zločine ubijajući ne naoružane ljude u koloni koja bježi.

[9] Očeva maćeha. Ocu je umrla majka kada je imao 6 mjeseci. Nije je upamtio.

[10] Požnjevene stabljike kukuruza, uvezane u snop, ispravljene jedna na drugu, u obliku stošca složene pod koje se narod zavlačio da se sakrije ili da ne pokisne. U Drugom svjetskom ratu pričali su mi preci da su se sakrili u skrovnicu pored koje su prošle ustaše ne primjetivši ih. Tako su preživjeli.

[11] Prevoj Vratnik, najviša kota, na pola puta između Glina i Dvora/Uni

[12] Najviše je pobijeno u selima Prekopa, Taborište i Banski Grabovac.

PODELITE OVAJ TEKST NA: