detalj slike: KRK Art dizajn

NEŠTO VUČE - U MOJE JUČE

Dugo nisam bio u Zavičaju. Nešto mi se ne da, nešto mi se ne ide. A kome, kod koga da idem? Da sa mrtvima razgovaram, njih je najviše na jednom mjestu? Ne, oni me ne bi razumjeli. Sa živima? Toliko ih je malo i toliko su zašli u godine da njihovo razumijevanje, ni njima ni meni ne bi koristilo.

Ovako?

Ljepote, nigdje ne ideš, a uvijek si u Zavičaju, sa svojim Ljubavima. Nekada ih sanjaš danju, nekada te one noću ganjaju. Sve te ljepote, ta druženja, kilometre, osmijehe, želje, nade, razočarenja, pa opet nade, prošlost, budućnost, zlobe, zablude, lutanja turam u Zavičaj i svoje priče. A kad mi se koja omakne, ne dopadne, lako je jednim "klikom" izbrišem i obnovim novim bisernim sjećanjima. Baš onim koja mi tog časa nedostaju da bi Ljubavi još ljepša bila.

A kako da okitim pustoš?

Kako da "pometnem" ljude u prazne ulice, da ih "nacrtam" u zapaljenim selima, da se sa njima prošetam u desetkovanim gradićima moje mladosti? Umjesto odgovora teče pjesma, ote se sama, iz mene potekoše riječi, a ja ih zapisa:

U meni prvo umire moje sutra,

Zatim moje juče, pa moja jutra.

Ti si kazna, i sudija… istina u boli.

Raspuklo srce jeca, zove i moli.

Uzalud traži opravdanja riječ, dvije

Tamo daleko, daleko nešto se krije.

Da l' to u meni možda ljubav mrije?

Velika laža! Sreće nikada dosta nije.

Kažeš: Tebi sam se radovala, u te klela?

O, kako to gordo zvuči? Što si htjela?

Tamna noći, brigo, tugo – progovori?

Da l' umirem ili se Nada još u meni bori?

Zaklinjem se: ne mogu, ne želim i neću

na drugom mjestu tražiti sreću, veću.

Od one koju moja duša za Tebe čuva.

Al' džaba, nesta jutro, dođe ponoć gluva.

I eto razloga što juče ne bijah na Kordunu, u Karlovcu, Trepči, Boviću...

PODELITE OVAJ TEKST NA: