detalj slike: KRK Art dizajn

KREVET 

Rastao sam sa sviješću da nemamo previše novca i da je normalno da čokoladu jedem na kockice i redove da bi trajala po nekoliko dana; da jedem ono što mi se servira i ne izvoljevam, da sve dijelim s bratom nadvoje i da je ono što mi je dodijeljeno mjera koja treba da me zadovolji. Tako sam dobio svoju sobu tek kad se brat oženio i iselio iz stana, prve prave farmerke tek sa sedamnaest godina, gramofon sa osamnaest itd. No, ja i nisam tražio „još“ i želio više. Nosio sam, kako se u narodu kaže – „kako mi ga sašiju“ i nisam patio zbog toga što nešto nemam. Djeluje pomalo nestvarno, ali bilo je uistinu tako – bio sam kao neki mali isposnik ili iskušenik. I kad bi me neko pitao, rekao bih da je to najsrećnija okolnost koja mi se mogla desiti jer zahvaljujući tome rano sam razvio osjećaj da je evolutivnost i postepenost napretka i boljitka jedini pravi i ispravni put da se čovjek pravilno odnosi i vlada i u neimaštini i kad ima dovoljno. No, neki dan, kad sam bio na Božićnoj proslavi koja je uključivala i noćenje u hotelu visoke klase u Muskoki i kad sam u sobi ugledao ogromni prostrani starinski krevet sa snježno bijelom posteljinom, ogromnim jastucima i visokim dušekom, prošlo mi je kroz glavu da sam vremenom prevladao i izrastao iz svih svojih oskudica i racionalizacija potrošnje koje je iziskivao život u radničkoj porodici jedne ratom poharane zemlje eksperimentalnog komunizma i socijalizma i da sada sebi mogu priuštiti gotovo sve, ali da sam do današnjeg dana ostao uskraćen za jednu naizgled normalnu i običnu stvar: prostran i udoban krevet.

Naime, sjećam se da sam kao dijete sve do četvrte ili pete godine spavao između roditelja u bračnom krevetu što je na neki način bilo i dobro jer za dječji razvoj blizina roditelja i njihove topline može da djeluje samo stimulativno da se osjećaju spokojno i zaštićeno. Nakon toga su došle tzv. tinejdžerske godine kad sam dijelio sobu s bratom i spavao na ležaju za razvlačenje koji se naveče rasklapao, a ujutro sklapao, a posteljina se slagala u pregradak ležaja iza naslona.

Došli su zatim studentski dani. Spavao sam po studentskim sobama od Bistrika, Vratnika do Grbavice na nekim rasklimanim i škripavim sklepotinama od ležaja koje su škrte gazde izvlačile iz podruma ili kupovale na otpadima, da bi nakon toga došla vojska gdje sam spavao na metalnom krevetu na sprat, pokrivajući se dekama oštrog sukna i jakih mirisa prethodnika.*Kad sam se oženio, stan je bio mali i ponovo zbog ekonomičnosti i prostorne oskudice nisam mogao da sebi priuštim pravi bračni krevet, nego sam sa ženom spavao na ležaju na rasklapanje.

U to su došle i ratne godine i izbjeglištvo u Frankfurtu. Tu sam prvih nekoliko mjeseci spavao na poljskom krevetu postavljenom u kuhinji moje punice, a onda sam uznapredovao, no, po starom običaju ponovo nisam mogao u krevet nego smo zbog praktičnosti opet kupili ležaj na rasklapanje, koji se, naravno, naveče rasklapao, a ujutro sklapao i posteljina odlagala u jedan odjeljak ležaja.

Prošle su izbjegličke godine i došle emigrantske u Kanadi. I opet, kao da se istorija ponovila, isto kao i nakon ženidbe, uselio sam u jednosoban stan i kao dobar roditelj dodijelio kćerki sobu i kupio joj udoban krevet, a ja sam sa ženom – a kako drugačije – spavao u dnevnoj sobi na ležaju za razvlačenje, koji se – a šta drugo - naveče razvlačio, a ujutro sklapao i posteljina odlagala…

A onda sam prije nekih petnaestak godina dočekao da uselim u dvosoban stan gdje sam konačno kupio pravi bračni krevet koji se nije ni skala pao niti raskapao i na kojem je posteljina stajala onako kako se postavi i koja se nije trebala nikud sklanjati. No, đavo je ponovo umiješao svoje prste jer tada su godine i biološki sat donijeli svoje – počeo sam da hrčem i vrtim se u snu, tako da sam nakon nekoliko godina uživanja deložiran u dnevnu sobu gdje mi je ponovo dodijeljen ležaj, i to opet onaj praktični koji se naveče razvlači a izjutra sklapa i gdje se posteljina…

I valjda je to razlog zbog čega samo osjetio tako duboku čežnju i neku slatku jezu kad sam u jednoj kanadskoj hotelskoj sobi ugledao najobičniji komad namještaja – krevet, prostrani krevet sa snježno bijelom posteljinom, velikim ne izgužvanim jastucima i visokim dušekom… 

P.S. Slušam u ponedjeljak na poslu komentare mojih kolega - hvale hranu, bazene, spa, pikturesnu okolinu i šta sve ne, a ja, naravno, šutim jer ko bi mogao da shvati da je na nekoga u luksuznom hotelu popularnog turističkog mjesta najjači utisak ostavio jedan obični krevet.

PODELITE OVAJ TEKST NA: