O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


DETE PRVE LJUBAVI 4

Simo Jelača
detalj slike: KRK Art dizajn


DETE PRVE LjUBAVI
ROMAN U NASTAVCIMA
4. deo



***

U Zemunu je dočekala cela tetkina porodica, spremili lepu večeru i pripremili krevet za nju, a veče su proveli u porodičnom razgovoru. Radovali su se svi da im je Dunja došla u goste i da će ih moći češće posećivati. Naročito je to prijalo Milkici, tetkinoj kćerki Dunjinih godina. Milkica joj je još iste večeri nudila da izađu zajedno i da je ona upozna sa svojim društvom, što je tetka Ivana, sestra Dunjinog tate Milana, odbila, govoreći da je Dunja umorna od puta i da sutra mora na fakultet.

Sledeći dan je osvanuo kišovit i trebao joj je kišobran, ali ga ona nije donela sa sobom. A kako je Mikica pošla sa Dunjom, ona je ponela svoj za njih obadve. Mikica je inače znala gde je škola i dovoljno je poznavala Beograd, pa je Dunji dobrodošlo da ne luta. U školi su predali Dunjine dokumente, a Dunja je ponudila i pisanu preporuku njene doktorice Marije Mitić, koju je sekretarica primila, neka se nađe ako zatreba. Školska godina počinjala joj je tek za nedelju dana, za koje vreme je Dunja ostala da stanuje kod tetke.

Prvi dan školske godine videli su na oglasnoj tabli ko je primljen i ko je dobio studentski dom. Dunja je dobila obadvoje, pa se je već sledećeg dana preselila u dom, gde je dobila sobu sa još jednom koleginicom ''cimerkom'' Draganom. A dva dana kasnije počela im je nastava. Na Dunjinom smeru Ginekološko-akušerskom, bile su upisane samo devojke, a na Rehabilitacionom gotovo isključivo muškarci. Otuda, kako su tekla prva upoznavanja dečaci iz rehabilitacionog smera počeli su se udvarati devojkama sa ginekološkog smera. Među tim devojkama Dunja je bilabez konkurencije, kao najlepša. Lepog stasa, izvanredne lepote, sa talasastom kosom kestenjaste boje i plavim očima, bila je figura za kojom su se svi okretali. Neki dečaci su joj u prolazu skretali pažnju, dok su neki odmah prilazili nametljivo, moleći je da sa njima izlazi. Dunja je bila oprezna, a uz to povremeno je razmišljala o svojoj prvoj ljubavi, nadajući se da će se ipak njih dvoje negde sresti.

Ta jesen bila je lepa u Beogradu, dani topli i sunčani, voće dobro rodilo i pijace pune, a cveće se prodaje svuda po ulicama. Miris zrele jeseni osećao se na svakom koraku. Gotovo da nije bilo cveta a da na njemu nije bila bar po neka pčela. I u narodu se osećalo zadovoljstvo i dobro raspoloženje. Nekako na svakom koraku se osećala veselje i radost. Naročito su bela vesela deca. Igrali su se svuda po ulicama gde saobraćaj nije ugrožavao njihovu bezbednost. Dunji se grad dopao na prvi pogled. Odmah, nakon prvih nekoliko dana provedenih na fakultetu pisala je mami. Pohvalila joj se o svemu što je tih dana doživela. Pisala joj je i o tetki Ivani i njenoj kćerki Mikici, od sviju ih je pozdravila.

Na fakultetu je pored opštih predmeta, odmah na prvoj godini imala i latinski jezik, a od stručnih predmeta anatomiju i fiziologiju, zdravstvenu negu dece i slične. Takođe je iz programa videla da će na drugoj godini imati strani jezik (većina ih se opredeljivalo za engleski), a od stručnih mikrobiologiju sa epidemiologijom i patologijom. A kako su išli u starije godine stručni predmeti su im bili sve približniji onome čime će se baviti, a to su dečija psihologija, pedijatrija, pa čak i književnost za decu, medicinska biohemija, infektologija, muzičko vaspitanje dece, prva pomoć i slično. Na taj način Dunja je bila informisana unapred šta je očekuje i odmah se počela pripremati i prilagođavati. Nije joj teško padalo jer je volela struku koju je odabrala. Pitala ju je tetka kod kuće:

-Kako to Dunja da si se ti opredelila za tu struku, kada ti se niko u porodici nije bavio medicinom?

-Pa ja ni nemam nikoga ko bi se time bavio, odgovori joj Dunja i nastavi: -Vi znate da ja imam samo mamu, koja je krojačica, a tata mi je rano poginuo, ni zapamtila ga nisam. Neznam zapravo ni čime se on bavio u svoje vreme. Ja sam radila godinu dana u oblasti medicine i dopalo mi se. Naročito mi je lepo raditi sa decom i za decu. Volim ih, baš su slatki, najslađi su dok su još mali.

U studentskom domu Dunja se lepo sprijateljila sa novom koleginicom, ''cimerkom'' Draganom. Bile su obe sličnog ponašanja i lako su se sporazumevale i dogovarale. Draganini roditelji živeli su u Mačvi, na selu, imali su dosta svoga povrća i voća, pa su joj većinu hrane donosili u dom. Kupili su joj i posuđe, a Dragana je još pre dolaska znala mnogo čega da kuva i priprema, pa su njih dve počele sebi da pripremaju užine i da im se nađe bilo šta ako se zadese na nastavi ili vežbama pa propuste obrok u studentskoj menzi. Dunja je znala lepo da pegla veš, to je naučila uz mamu krojačicu. Tako su se u mnogo čemu dopunjavale.

Dragani je dosta često dolazio u posetu dečko iz njenoga sela. Dunja bi odmah kad on dođe pokupila svoje knjige i otišla u biblioteku da tamo uči. U biblioteku su dolazili i studenti sa drugih smerova, pa je među njima bilo i dečaka koji su se u Dunju zagledali. Ona ih je svakako privlačila svojom lepotom. Uvek je bila elegantno obučena, veoma lepo doterana i našminkana jedva primetno, ali dovoljno da upotpuni njenu prirodnu lepotu. Obično su je dečaci zagledali, sa ustručavanjem da joj se približe. Ona je krišom primećivala njihove poglede, ali se trudila da se na njih ne osvrće. I na nastavi i vežbama uočili su je njeni profesori i asistenti. Na njihovom smeru većina profesora i asistenata bile su žene, ali i po neki muškarac. Jedan mlađi asistent naročito se vrteo oko Dunje, što su uočavali njegove kolege i koleginice.

-Kako to Dunja, da Ti nemaš dečka, a tako si lepa i zgodna? Upita Dragana Dunju. –Nikada ti još niko nije došao u posetu, pa čak ni roditelji ti ne dolaze.

-Nemam ja nikoga Dragana! Odgovori joj Dunja. –Imam samo majku u Bosni, a njoj je daleko da mi dolazi u posetu. Ići ću ja kući kad završimo godinu. Dečka nemam. Imala sam ga kada sam bila u gimnaziji, a kako je on živeo u Novom Sadu, a moja majka je žurila da me uda, njemu to nije odgovaralo, tek je bio završio tehničju školu i počeo raditi. Kada mu je njegova firma ponudila stipendiju da studira i on prihvatio, majci se to nije dopalo i primoralka me je da prekinemo vezu.

-Pa zašto ga ne pronađeš sada, kad' si ovde, Novi Sad nije daleko, ako ga još uvek voliš?

-E, on ni ne zna da sam ja ovde, verovatno bi on mene potražio, a kako da ja njega prva tražim, a nisam sigurna ni da li bi on to voleo.

-Jesi li luda, pokušaj, šta te košta!

-Kako to da uradim? Upita je Dunja.

-Smislićemo, pronaći ću ja neku vezu pa ćemo to udesiti, daj mi samo malo vremena da se raspitam kod mojih. –Pristaješ li ako ja to uspem srediti?

-Pristajem, načelno. Videću šta predlažeš, pa ću ti reći svoju konačnu odluku. –Važi, dogovorićemo se.

Kad je sledeći put došao Draganin dečko, zamoli ona Dunju da ne ide u biblioteku, a svoga dečka počne ispitivati koga on možda poznaje u Novom Sadu, ne govoreći mu zbog čega ga to pita. Kad mu je napomenula da joj treba neko ko bi pronašao nekoga, on obeća da će se raspitati i javiti joj. Prođe tako narednih dve nedelje, kad joj on donese vest za rođaku Eriku, sestričinu njihove prve komšinice. Erika je, ispriča on, Nemica po majci, i studira književnost. Ona će to uspeti, a ti se sada dalje snađi šta ti treba, evo ti telefon i adresa Erike i njenih roditelja.

Kada se Dragana javila Eriki telefonom, Erika je bila na nastavi, a njena mama joj je obećala da će je Erika nazvati. Tako je i bilo. Erika je nazvala uveče i dogovorile su se o susretu.

Dragana je pitala Eriku da li joj ona može pronaći Borisa, koji studira na nekom tehničkom fakultetu za prehrambenu industriju, ali ona čak nije znala ni kako se fakultet zove. Kad joj je Erika rekla da ona Borisa lično poznaje i da ga ona uči nemački, pošto kako joj reče:

-Boris se sprema da ide u Nemačku, uskoro, šalje ga njegov profesor na ferijalnu praksu. Dragana nije mogla da veruje da se ta slučajnost potpuno poklopila sa njenim zahtevom.

-Onda Ti Erika izađi na autobusku stanicu u subotu oko dva po podne, stići će moja cimerka, zove se Dunja, izgleda vrlo lepo, prepoznaćete se, ja sam njoj objasnila kako ti izgledaš. Nju treba da odvedeš negde gde će se ona sresti sa Borisom, to ti udesi, ali njemu nemoj unapred ništa govoriti ko će mu doći u posetu.

-Dogovoreno, potvrdi joj Erika, ne govoreći joj ništa o svom poznanstvu sa Borisom. Borisu je Erika samo javila da se njih dvoje sretnu te subote u dva sata na autobuskoj stanici. A kako se Boris inače viđao sa Erikom, što vezano za časove nemačkog jezika, što za zabavljanje, on je nije ni pitao kojim povodom, misleći da će se njih dvoje sresti i otići negde da provedu koji sat zajedno. Boris je stanovao u studentskom domu, a njegov cimer je tog vikenda otišao kod roditelja u Zrenjanin.

Kada su se Erika i Boris sreli na autobuskoj stanici nešto pre dva sata, poljubili su se i Boris ju je pitao gde želi da idu. Na to mu je Erika rekla:

-Moramo sačekati moju jednu prijateljicu, dolazi mi iz Beograda, pa ćemo se sa njom dogovoriti.

Prođe oko desetak minuta, kad pristiže autobus iz Beograda i putnici počeše izlazizi. Boris ne obraća pažnju ni na koga, jer nikoga on ne očekuje. A kada se na vratima pojavi Dunja, on je poznade i začuđeno priskoči joj u susret, čvrsto se zagrliše i počeše ljubiti, ne ispuštaju jedno drugoga iz zagrljaja. Na to će Erika:

-Nemam je potrebe ni da se trudim da prepoznam moju gošću, prepoznao je nju onaj kome ona i dolazi. –Mogu ja vas dvoje sada i napustiti, snaći ćete se već i bez mene.

-Erika, ne idi kući, idemo skupa negde da sednemo, reče joj Boris.

-Neka, Boris, Ti i ja ćemo se videti drugi put, a ti sada imaš simpatičnu gošću, idite gde hoćete. Želim vam prijatan susret, neka vam bude lepo.

Boris odluči da Dunju odvede u restoran ''Staro zdanje''. Oni imaju dobra jela i prijatnu tihu muziku. Tamo će im biti ugodno, neće im niko smetati. Seli su u ugao udaljen od prozora i naručili ''Karađorđevu šniclu'', a za desert sladoled. Boris je seo Dunju do zida, gde joj je lice bilo osvetljeno dnevnom svetlošću, na kome je on uživao. Bila mu je prelepa, nije mogao da veruje svojim očima da je to stvarnost, da mu je ona došla posle četiri godine. Na licu joj je bio neprestano blagi osmeh, a kada progovori zubi su joj bili poput niza bisera. Borisu se činilo da se on ogleda u njenim očima. Nije skidao pogleda sa Dunje.

-I otkud to da ti dođeš meni posle toliko vremena? –I kako si uspela da me pronađeš?

-Pa, eto, ja došla u Beograd da studiram, a kada sam sa cimerkom pričala pa tebe pomenula, ona mi obeća da će mi pomoći da te pronađemo, i eto pronašla sam te. Nadam se da nemaš ništa protiv?

-Ne da imam što protiv. Nikada se nisam nadao da ćemo se ikada više videti. Obradovala si me, učinila si me srećnim, presrećnim. Promenila si mi život. Za sve ove godine, od kada nismo bili u vezi, sve vreme sam tugovao, a voleo sam te, i sada te volim. Hvala ti što si me pronašla. Niko mi nikada tako nešto lepo nije učinio, niti ti iko drugi može tako nešto učiniti. Nagnuo se preko stola i poljubio je. Uzeo je njene ruke u svoje i lagano ih milovao. U očima su mu se pojavile suze radosnice. Bio je to Borisov ponovni rođendan. Kao da mu je stigao anđeo sa druge planete ili sa neba. Nisu ni primetili kada im je kelner postavio jelo na sto, a on je primetio u kakvom su bili zanosu pa im nije ništa ni rekao. Spustio je jela i udaljio se neprimetno. A iz drugoga ugla dopirala je lagana muzika, koja im je ulepšavala sastanak. Za obadvoje nezaboravan.

Izlazeći iz restorana Boris je Dunji pokazao zdanje Matice srpske, a zatim Nikolajevsku crkvu u kojoj su Mileva i Albert Ajnštajn krstili oba svoja sina. Idući dalje Pašićevom ulicom on je u levoj ruci nosio njenu putnu torbu a desnom je držao u zagrljaju. Šetali su polako, gledajući izloge, prošli pored Saborne crkve i Vladičinog dvora, a zatim svratili u Dunavsku ulicu i vratili se Zmaj-Jovinom ulicom do gradske kuće u centru grada. Usput su u jednoj maloj radnji kupili pecivo za večeru, koje su poneli u njegov studentski dom.

Po dolasku u dom, najpre su ona, pa on, otišli u kupatilo, oprali ruke i osvežili se, a u međuvremenu Boris je razvukao svoj kauč. Kad' je Dunja izašla iz kupatila Boris ju je dočekao raširenih ruku i odmah uzeo u zagljaj. Privukao ju je svom snagom sebi na grudi, osećajući dodir njenog tela, pa je i ona zagrlila njega. Tako su proveli par minuta spojeni ustima, ljubeći se, a zatim joj je Boris zavukao ruku na grudi i počeo raskopčavati bluzu. Dunja je zatvorila oči i prepustila mu se, na licu joj se osećala povišena temperatura, godio joj je dodir njegovih ruku, koje su se spuštale sve niže niz njeno telo. Plamteli su oboje, a zatim užurbano počeli skidati odeću jedno drugome. Skoro da nisu ni osetili da su obadvoje ubrzo bili potpuno goli i spojeni kao u jedno telo. Kako se Boris pomerao napred - nazad, ona je sve jače disala, zatvorenih očiju, privlačeći ga sve jače na sebe. Onda je došao trenutak kada su oboje počeli da vrište od sreće i uživanja. Neko vreme iza toga ostali su još zagrljeni, a zatim se Dunja podigla da ode u kupatilo, kojom prilikom je u jednu sterilnu vrlo malu bočicu uhvatila Borisovo seme, a zatim istu stavila u frižider. Boris na to nije obraćao pažnju, i nije ništa primetio. Zatim se vratila Borisu na kauč, ležali su zagljeni, pa nakon desetak minuta opet ponovili igru ljubavi, koja je potrajala veoma dugo. Tek tada su oboje bili radosni. Osećali su se bliži jedno drugome i bili su opušteniji. Smejali su se, gledali se u oči, a Boris je obe svoje ruke držao na njenim dojkama, koje su mu jedva stajale u šake. Uživanju nije bilo kraja, sve dok nije došao mrak, kada su odlučili da izađu da prošetaju na štrandu.

Na štrandu su se držali za ruke, gledajući u lepote Dunava. Padao je suton i taman su počela da se pale svetla u vikendicama na padinama Fruške Gore i kućama u Sremskoj Kamenici. I Petrovaradinska tvdđava je blještala u svetlu, koje se otsijavalo u talasima Dunava. Neki pešaci su prelazili preko mosta u oba smera. A njih dvoje smireni i srećni usporili šetnju da im duže traje. Poneki od poznanika u prolazu samo mahne rukom u znak pozdrava i ide u svom pravcu. Iznenada Dunja upita Borisa:

-Kakva slučajnost da se ti i Erika poznajete i da baš moja cimerka tražeći kontakt u Novom Sadu naiđe baš na nju?

-Pa Erika stanuje u kraju gde sam ja stanovao dok nisam dobio studentski dom. Sa njom se zabavljao moj drugar, a kad je on otišao na letovanje nas dvoje smo produžili, ja sam njega zamenio. A od kada sam ja počeo pripreme za odlazak u Nemačku ona je počela da mi pomaže, da me podučava, ona je Nemica po majci. I eto tako, viđamo se skoro svakodnevno. Moraću ja nju da častim što te je dovela.

-Časti ti nju, samo nemoj da mi te ona preotme. Ona dobro izgleda, a ja nebih da te izgubim, sada kada smo se ponovo našli posle četiri godine.

-A kaži Ti menirazlog zbog kojeg si ti prestala pisati, a da nisi ni odgovorila na moja dva pisma. Ja pretpostavljam da je razlog bila tvoja mama, samo nisam siguran zbog čega.

-Da budem iskrena, njoj je trebalo muško društvo, a pošto sam ja već bila odrasla, mislim da sam joj smetala i ona me je požurivala da se udajem, a ja to nisam htela.

-Znači u pravu je bio moj drug Branko, koji mi je to isto rekao. Meni je to teško palo, jer sam te voleo, ali morao sam prihvatiti da sam bio odbačen.

-Sreća je samo što te nisam ja odbacila, već moja mama, pa evo vidiš pronašli smo se i sada smo zajedno. Da te nisam zavolela nebih te ni tražila.

-Hvala ti što si me pronašla, sada sam srećan i volim te.

-Volim i ja tebe. Na to su se zagrlili i poljubili iako su pored njih prolazili drugi šetači.

Vrativši se u studentski dom nastavili su da vode ljubav sve do iza ponoći, nakon čega su oboje malaksali i zaspali u obostranom zagrljaju. Kad' su se probudili sunce je već bilo povisoko, a napolju apsolutna tišina. Bila je nedelja, niko nije žurio na posao i samo su se čule ptice sa okolnog drveća. U kupatilu su se kupali zajedno, Boris je sa uživanjem sapunjao Dunju, naročito zadržavajući se po delovima tela koji su mu se najviše dopadali. A Dunja je zaista bila izvanredno građena, kao da su je najslavniji svetski vajari oblikovali. Oboma im je godilo da stoje goli, zagrljeni pod tušem. Činilo im se da će tako ostati večno spojeni. Najzad, došao je trenutak kada su morali da se razdvoje, obuku i spreme za odlazak. Još jednom su ručali zajedno, a u popodnevnim satima Boris je Dunju ispratio na autobus. Dok je pakovala svoje stvari uzela je bočicu iz frižidera, na štoBoris nije obratio pažnju, jer mu Dunja ništa o tome nije kazala. Na autobuskoj stanici dugo su stajali zagrljeni, sve dok im kondukter nije rekao da pođu. A kad je Dunja ušla u autobus i sela do prozora Boris joj je mahao, šaljući joj poljubac, sve dok mu nije potpuno isčezla iz vidokruga.

Sa Erikom se Boris sastao uveče i ispričao joj samo neke pojedinosti o Dunji, mada je ona znala o čemu je reč i nije se tome protivila.

Prođe samo oko nedelja dana, kada je Boris krenuo za Nemačku. Išao je na ferijalnu praksu, a Dunji se javio samo jednim pismom. Odgovor od nje nije uspeo ni sačekati, a ona je znala kada on kreće na put, pa mu nije ni pisala. Tako su se i dogovorili.


***

Kad je Dunja stigla u Beograd, već sutradan se srela sa svojom profesoricom, sa kojom se konsultovala šta da uradi sa svojim uzorkom koji je ponela iz Novog Sada. Borisu nije ništa rekla o tome, a profesorici je objasnila svoju zamisao, sa pitanjima ako ima šanse da to teorijski može uspeti. Namera joj je da sačuva seme u zamrznutom stanju, pa ako joj ikada bude potrebno da se sa njim oplodi. Čitala jeo tome, da se radi na tim istraživanjima, pa je rešila da ona ostvari taj eksperiment, pošto je Borisa volela a nisu bili u prilici da se odmah venčaju. Kad je profesorica čula Dunjinu ideju, znala je za svetska istraživanja, iako se sama time nije bavila. Ona joj je samo rekla:

-Znaš šta: Ja ću ti taj uzorak prebaciti u epruvetu, istu ću obeležiti tvojim imenom i dobiće šifru pod kojom će se čuvati, a ti to možeš uzeti kad god poželiš i možeš sa time raditi šta ti je volja. Niko drugi neće imati prava da bilo šta sa tim uradi bez tvog odobrenja. Dunja se sa time složila.

Za vreme školskog raspusta otputovala je u Bosnu kod mame. Kod kuće je srela maminog prijatelja Mladena, sa kojim je ona održavala redovne kontakte. Dunja je to i očekivala, nije pokazivala nikakve znake protivljenja i sprijateljila se sa njim. On je mami pomagao u svim kućnim poslovima koji su bili više muškog karaktera. U zdravstvenoj stanici srela se sa doktoricom Marijom, sa kojom je održavala dobre kontakte i ispričala joj je za svoju zamisao i uzorak koji je ostavila u Beogradu. Ni Marija, kao ni njena profesorica u Beogradu, nije imala saznanje da joj ta zamisao može uspeti, ali se složila sa Dunjom, rekavši joj:

-Ništa nećeš izgubiti. Ti to možeš čuvati, pa kada se budeš odlučila za eksperiment možeš mi reći, i ja bih rado da budem informisana. Radovaće me ako bude uspešno. A znaš šta još: Ako ti to uspe možda ćeš biti među prvima u svetu, nikad se ne zna. Neka ti je sa srećom.

Dunja je doktorici Mariji ispričala odnos sa Borisom, ali tada su bili njeni neplodni dani, pa nije bilo bojazni da je zatrudnela.

Majci Dunja nije ništa kazala u vezi Borisa. Znala je da joj to nebi prijalo, pa nije želela ni da joj daje do znanja. Nije joj ni spomenula da je bila u Novom Sadu, niti je Borisovo ime uopšte spomenula. Pronašla je svoje školske drugarice, sa kojima je tih dana išla na plažu, a uveče su izlazile da se svi nađu i provesele. I tim danima najrađe su odlazili na tvrđavu, odakle su imali predivan pogled na reku i okolne planine. Jedne večeri došli su i stari drugari Amir i Sejdo sa gitarama. Uz svirku su ostali do pojave mesečine, koja im je veče učinila mnogo prijatnijom.

Ceo raspust provela je kod kuće sa mamom. Većinu vremena provela je radeći u zdravstvenoj stanici. Tu se družila sa ranije stečenim društvom i sa doktoricom Marijom. U nju je imala poverenje i mogla joj se o svemu ispovediti i tražiti stručne savete. Ferijalna praksa nije im bila obavezna te godine, ali im je dobrodošla.

Od Borisa nije dobila ni jedno pismo iz Nemačke, njemu to nije bilo praktično moguće da traži tamošnju poštu radi marke, a tako su se i dogovorili da joj on za vreme boravka neće ni pisati. Tek kada se on vratio pred početak nove školske godine, došao je u Beograd da se vide. Tada je i Dunjina cimerka Dragana već bila došla, pa su svi troje izašli da prošetaju zajedno i neko vreme proveli su u poslastičarnici. Predveče se Boris vratio vozom, a njih dve ispratile su ga do stanice. Na rastanku Dunja i Boris su se snažno zagrlili i izljubili, obećavajući da će se i u buduće međusobno posećivati. Kad je voz izlazio iz stanice Boris se nagnuo kroz prozor i dugo mahao, a Dunja mu je odmahivala sve dok joj nije potpuno izmakao iz vida.

Oboma je počela nova školska godina, Borisu treća, po predmetima najteža, a Dunji druga, takođe sa sve ozbiljnijim stručnim predmetima. Ona je tada imala sve više praktičnih vežbi, čak su neke vežbe počeli obavljati u zdravstvenim stanicama i bolnicama. I jednom i drugom je sve manje vremena ostajalo za pisanje, pa su im kontakti počeli da se smanjuju. Jesen je bila lepa, na pijacama tezge pune zreloga voća, a dani sunčani i vreme izvanredno za boravak u prirodi, samo što se za to nije imalo vremena. Približavalo se ''Cigansko leto'', kada lišće počinje da rumeni i na sve strane se čulo zujanje pčela. Sav životinjski svet se spremao za zimski počinak. Samo su studenti morali da sve više rade. I Boris i Dunja su brojali dane i mesece do završetka školovanja, planirajući kada će im doći dan venčanja, dan njihovog zajedničkog života. Oboje su ga isčekivali sa ushićenjem, voleli su se i maštali kako ih niko više neće rastaviti.

Proći će tako još jedna godina, kada je Boris pored ispita u četvrtoj godini radio i diplomski rad, a Dunja je za to vreme završavala svoju treću godinu studija, i za nju po najtežu. Za to vreme videli su se još dva puta, jednom u Beogradu i jednom u Novom Sadu. Dunja je u Novi Sad dolazila da prisustvuje Borisovoj odbrani diplomskog, kojom prilikom su posle odbrane uveče izašli na Petrovaradinsku tvrđavu. Sa platoa ispred restorana pružao se najlepši pogled na grad i Frušku goru, što se Dunji veona dopalo. Rekla je Borisu da će je radovati ako joj se bude pružila prilika da ovde žive. Šetajući pored odbrambenog zida došapnula mu je:

-Zaljubila sam se u tebe, a od sada se osećam zaljubljena i u Novi Sad. Baš mi je Novi Sad izuzetno lep grad. Od danas si ti inženjer, ostvario si svoj san, a uskoro ću i ja svoj, pa posle toga moći ćemo se venčati bez maminog insistiranja. Ti već sada imaš osigurano zaposlenje, kao stipendista, a nadam se da bih i ja mogla lako dobiti zaposlenje u Novom Sadu, moja struka svuda se traži u Jugoslaviji, što će nam biti dovoljno za pristojan život. Boris ju je na to još jače zagrlio, privukao je sebi i nježno je poljubio, rekavši joj: -Volim te Dunja i s'tobom se osećam najsrećnijim. Šetali su tako, zagrljeni, dok je oktobarska noć delovala prijatno, topla sa blagim vetrićem iz pravca Fruške gore. Obadvoje su te večeri sijali od sreće. I tu noć proveli su zajedno, a sutradan Boris je Dunju ispratio na autobus za Beograd, ne sluteći da će im to biti njihovo poslednje viđenje.


Nastaviće se...

Kalemegdan tvrđava, Beograd








PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"