O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


DUŠE ŽIVI BOL

Milica Jeftimijević Lilić
detalj slike: KRK Art dizajn


DUŠE ŽIVI BOL



K'v, k'v, svud je k'v, vrištala je mala Magdalena naglo probuđena iz sna i jako preplašena.

Majka ju je uzela u naručje i umirivala je, objašnjavajući joj da je to sanjala i da je sve u redu. Ona je sve jače plakala i dozivala tatu.

On ju je potom nežno privio na grudi i smirivao. Unosio bi je u svoju radnu sobu. Šetao bi polako držeći je u naručju i kad bi stigao do mesta na kojem je bila fotografija iz njegovog detinjstva na kojoj je on bio sa svojom malom sestrom, ona bi se odmah smirivala. On je to uočavao i svaki put bi je i nesvesno uvek nosio u tom pravcu.

Jednom je još dok je bila sasvim mala, uprla prstićem na sliku devojčice i rekla: Mala Nena, kako je sebe zvala dok još nije mogla da izgovori svoje puno ime.

Kad je tako umirena zaspala i roditelji su se vratili u krevet ne misleći mnogo na to.

Magdalena je bila vedro dete. Lepo se razvijala i rasla bez nekih posebnih trauma. Majka ju za vreme trudnoće bila u dobrom stanju i raspoloženju. Porođaj je protekao dobro i sve je to ukazivalo na njen miran rast bez stresova jer su roditelji bili nežni i lepo su se slagali.

No, taj san u kojem ona stalno vidi krv, ponavljao se. Uvek bi uz reč krv dodala još po neku koja je brižne roditelje zbunjivala.

Kako je rasla, počela je da se povlači u sebe i da joj se na licu vidi neka duboka zamišljenost netipična za dete.

Roditelji su odlučili da posete psihologa.

No, iz razgovora sa njom, kao i sa roditeljima, on ništa nije saznao. A dete je tonulo sve dublje u još grozomornije snove. U nekom od tih snova videla bi uniformu, čak bi zapamtila i po neku reč koju bi čula, ali celina je nedostajala. Roditelji su bili očajni, pitali su se kako da pomognu svojoj ljubimci.

Bližio joj se šesti rođendan. Ona se radovala i pozvala je društvo iz predškolskog. Trebalo je da kupe haljinicu za tako važan događaj.

Obilazili su radnje i konačno pronašli ono što joj se najviše dopalo. Došli su kući srećni što se ona raduje i što joj ispunjavaju želje. Obukla je haljinicu i gledala se u ogledalu zadovoljno. Odjednom je kriknula:

  Evo ih dolaze, raskomadaće me, i kriknula trčeći prema zgranutoj majci.

 Ne da tebe, mama, ne boj se!

Ali, ta strašna reč, raskomadaće me, kao žig pekla je maku. Gde li je samo čula tu reč, pitala se sve očajnija.

Grlila je ohrabrujući je da nešto kaže.

No, ona je ćutala.

Otišli su ranije na počinak i majka je premorena odmah zaspala kad je Magdalena počela ujednačeno da diše i prepušta se snu.

Posle nekog vremena opet ju je kroz san, trgao kćerkin prodoran krik.

 Upomoć!

Onda su dugi jecaji pokazivali da je san bio dramatično bolan.

Roditelji su ponovo pošli kod psihologa u nadi da će im pomoći da dete zaboravi na te snove i da se više ne muči.

Zabrinuta za ono što čuje, došla je njena baka i trudila se da detetu priča razne priče u nadi da će novi sadržaji u svesti potisnuti taj zastrašujući san.

Psiholog je rekao da bi trebalo da joj daju neku blažu terapiju... Dugo su se dvoumili i na kraju odlučili da poslušaju savet.

Baka nije ništa govorila. Rekla je da će pre toga ona nešto smisliti. Roditelji su se samo nemo pogledali. Sutradan je predložila da ona dete povede do zoološkog vrta da joj malo skrenu misli. Ona je uveče uspavala unuku i sve vreme joj je pričala nešto što je detetu prijalo.

Roditelji nisu znali o čemu njih dve razgovaraju i bili su tihi, svako u svojoj zamišljenosti.

A baka je legla pored unuke pošto ju je pripremila za spavanje.

  Sad ćemo nas dve malo da ćaskamo u poverenju, jel' može.

Magdalena je iznenađeno pogledala i rekla, može iako možda nije ni shvatala što to zapravo znači.

 Ovo što ćemo pričati, niko ne sme da zna, osim nas dve, može?

Potvrdno je klimnula glavom.

  U stvari, ništa ne treba kriti od mame i tate, ali ovo će neki dan samo biti naša tajna. Baka ima rešenje za tvoje strašne snove, ali ako to kažeš mami i tati neće uspeti.

Magdalena se na trenutak ukočila.

 Stvarno, baki, možeš da mi pomogneš, upitala je sumnjičavo.

 Da, zapravo ne ja, jedna moja prijateljica. Mi sutra idemo kod nje, a to znamo samo mi, i saučesnički joj je namignula.

 Nećemo u zoo vrt, upita ona snuždeno.

 Hoćemo, naravno, ali idemo prvo u posetu.

  Bakice moja, baš lepo što si došla.

San se polako bližio i te noći na sreću nije bilo buđenja uz vrisak.

Izjutra je nestrpljivo požurivala baku da krenu u zoo vrt, kako je naglašavala .

I krenule su.

Dok su išle ka taksi stanici baka joj je ispričala da je i ona kao dete imala strašne snove i da je nju isto ovako njena baka povela kod jedne tete da se igraju. Ta teta je imala vatru i nešto je stavila u vatru i vatra je izgorela njene snove.

  Tako će i ova teta isto da spali tvoje strašne snove i više nikad nećeš ništa ružno sanjati.

Magdalena je grlila baku obradovano.

Taksi ih je doveo do jedne niske kuće sa divnom baštom punom starinskog cveća. Kad ih je ugledala srdačno je pozdravila baku i rekla devojčici kako će ona odavde istrčati vesela i čila... Devojčicu je ta reč očarala jer je nikad pre toga nije čula. I nikad loš san više nećeš imati, dodala je, što joj se još više dopalo.

U kući je nameštaj bio starinski ali je sve delovalo prijatno. U uglu je bio šporet iz kojeg se širila prijatna toplota.

Devojčica je prišla i grejala ručice pokazujući kako su se odmah zacrvenele.

Bake su razgovarale a ona je razgledala prostor.

Dobila je čaj i pila sa njima.

Onda je stara žena ustala, otvorila jednu fioku, izvadila neku sjajnu staru mesinganu kašiku i pripremila malu posudu sa vodom. Otvorila je šporet i onu kašiku sa nekom sjajnom tečnošću stavila u vatru i pri tom sve vreme nešto tiho šaputala vatri. Magdalena je pomno pratila sve što ona radi. Odjednom je rastopljenu masu naglo sasula u vodu i čuo se neobičan pijuk a olovo koje je topila, odjednom se formiralo u čudnu savijenu figuru.

Onda je stara žena nešto tiho šaputala sa bakom i dala je Magdaleni da popije malo vode iz one posude, umila ju je i rekla da je ona spalila sve njene strahove i ružne snove i da će od sad sanjati samo svoje društvo i biće vesela.

Baka je bila vrlo uzbuđena, oči su joj bile pune suza, ali je verovala da je pomogla svojoj unučici.

Kad su izašle Magdalena je pljesnula rukama i rekla:

 Hoćemo li reći mami i tati da je ona teta spalila moje strašne snove. Jel' još treba da  čuvamo tajnu.

Baka ju je zagrlila i rekla:

  Ne moramo, gotovo je sa lošim stvarima.

Potom su šetale po zoo vrtu i devojčica je bila presrećna.

Čim su stigle kući ona je još s vrata povikala:

  Baka je ubila one Nemce što su ubili mene dok sam spavala.

Roditelji su se zbunjeno pogledali.

  Neće više biti noćnih mora, vodila sam je kod jedne bake da joj izlije olovo, ne znam da li biste to dozvolili i zato vam nisam ništa rekla.

 Kakve Nemce upita, otac zbunjeno.

 One što su me raskomadali, viknu devojčica gnevno.

Otac se samo skljoka u fotelju a baka gledajući ga začuđeno reče:

 Ma, ona žena ispriča nešto čudno, kaže kako vidi kroz salivenu figuru da je dete nasledilo neki strah od nekog koga su u prošlosti možda ubili pa joj se to javlja kroz snove. Ta duša još ne može da se smiri.

Otac je pobledeo, uhvatio se za srce i tražio vode.

Doneli su mu vodu i šećer i jedva su ga umirili.

Posle dužeg ćutanja, on prošapta:

 Moja pokojna tetka Nevenka je masakrirana kao dete u ovom uzrastu, da li je moguće da se to javlja kroz san našoj kćerki! Odmah sutra izjutra idemo u crkvu da joj očitaju opelo za pokoj duše!

 Neće više, ne brini, tata, ona baka je ubila Nemce, sve ih je izgorela i oni su ciknuli koliko ih je zabolelo, viknu Magdalena i čila istrča iz sobe.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"