detalj slike: KRK Art dizajn

FATIMA

Taj hotel se prije zvao „Bosna“, a sada se zove „Park“. I vjerovatno je to razlog zbog čega se ljeti upravo tu, u bašti tog hotela, okuplja dijaspora. Pogotovo oni protjerani ili poludobrovoljno sklonjeni prije dvadeset i nešto godina, i koji sada uglavnom žive u skandinavskim zemljama, ali i u Holandiji, Austriji i Njemačkoj.

No, oni su sada ponovo svoji na svome, dočekali su opet svoj trenutak, pa dođu ljeti na nekoliko sedmica ili dana da to zorno i pokažu – da su nekada bili „neko i nešto“. A, bogami, da su to i sada. Ali bodlja poniženja i povrijeđenosti, one duševne, duboko je zarivena u njihova srca i ta rana nikada ne zacjeljuje. Tišti i žulja. Ali, kao što rekoh, oni se sada opet osjećaju kao svoji na svome i vole da to i pokažu. U bašti hotela „Park“, koji se nekada zvao „Bosna“. Dozivaju svoju djecu koja nose stara imena njihovih predaka, a djeca im odgovaraju na jezicima zemalja u kojima su oni pronašli utočište. Sastavljaju stolove bez mnogo ustezanja. A sastavljaju stolove i njihova djeca. Naručuju preko mjere. Piće i meze. I onda prave selfije. Dovikuju se između sebe i pozdravljaju lokalne poznanike, prave glasne opaske, smiju se glasno, govore preglasno, dok im djeca između sebe govore norveški, švedski, flamanski... Isto tako glasno. Kao i njihovi roditelji.

E, upravo tu, u bašti hotela „Park“svoje uhljebljenje, svoju oazu sevapa, sadake i milostinje, pronašla je i Fatima, Cigančica krhkog rasta s bebom od nekoliko mjeseci koju po cijeli dan nosi privijenu uz tijelo uz pomoć vješto svezane krpe. Fatima ima i lijepo ispisanu tetovažu na unutrašnjoj strani obje podlaktice gdje je koža mekša i glatkija: na jednoj piše Fatima i Edin, a na drugoj Šaban i Meliha. To su joj djeca. To sam saznao iz druge ruke. Ime ovog trećeg, koje nosi privijeno uz grudi, još nije istetovirala.

Da, i Fatima po cijeli dan obilazi stolove Hotela „Park“ i traži milostinju. Tačnije, gotovo cijeli dan. A već neko vrijeme ona i ne traži. Samo priđe stolu i ljudi daju sami od sebe. To je sada gotovo već normalno. Ko ne bi udijelio mladoj majci tako krhkog rasta s tek rođenom bebom privijenoj uz pomoć krpe uz krhko, gotovo dječije tijelo? Krene s poslom negdje ujutro oko deset sati kad se pije prva jutarnja kafa i zadržava se u bašti hotela do podne, pa napravi pauzu do naveče kad nastupa pravo vrijeme za posao – kad su ljudi opušteniji i velikodušniji. Kad su šire ruke i kad rado daju. Pogotovo oni iz dijaspore. Vade debele svežnjeve izmiješanih novčanica. Raznoraznih valuta. I daruju je bogato. A Fatima dobro radi svoj posao i vješto pliva na tom talasu dijsporske izdašnosti. Hvatanju sevapa i milostinje koje prati blaga doza egzibicionizma darovalaca.

Evo, jutros je Fatima došla i do mog stola. Prepoznala je valjda po kačketu da sam i ja iz dijaspore, pa i ne gleda moju kumu koja sjedi sa mnom za stolom i koju već dobro poznaje. Sva je fokusirana na mene, čak i kad odgovara na kumina pitanja.

– Fatima, kad ti presvlačiš i hraniš to dijete? pita moja kuma.

– Redovno je hranim i presvlačim, gospođo? Kako je ne bih hranila. Ujutro. U podne.

– A naveče? pita kuma.

– Naveče radim, a i ona spava. Gospodine, hoćete li dati nešto za dijete. – to se Fatima obraća meni i načas prekida razgovor s mojom kumom.

– A gdje su ti ona kolica? Ona moderna, bijela? – pita ponovo kuma.

– Prodala sam ih. Jednom što „bere gvožđe“. Ali, zafrkao me. Dala sam ih ispod cijene. Ma, kakva kolica, gospođo. Kad sam obilazival stolove s kolicima, niko nije davao ništa... Ili tek neku bijedu.

– Bolje je, dakle, tako bez kolica?

– Hiljadu puta.

– Marketing – progovaram i ja poluglasno po prvi put i laćam se novčanika. Jer red je da i ja dam svoju sadaku Fatimi. U hotelu „Park“, koji se nekada zvao „Bosna“ Jer i ja sam neka dijaspora.

Fatima vjerovatno ne razumije šta sam mislio s tom stranom riječju, ali ne sluti u njoj nešto dobro, pa uzima novac bez smiješka i žurno se okreće ne rekavši ništa. Predugo se zadržala, a treba obići još neki sto do podneva. Kad će napraviti pauzu do prvog sumraka, kad će se stolovi ponovo popuniti gostima široke ruke. Iz dijaspore.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: