KOLOPLET LIRSKOGA KLUPKA

(Gojko Đogo - Klupko, 2018. "Pravoslavna reč" - Novi Sad)

 

Prof. dr Goran Maksimović

 

U ogledu je analizirana najnovija zbirka pjesama Gojka Đoga Klupko, koja je objavljena 2018. godine u izdanju „Pravoslavne reči“ u Novom Sadu. Ukazano je na bliskosti i razlike pjesničkog govora u svih pet ciklusa ove knjige, kao i na poetička prožimanja i simbolička značenja „klupka“, iz ove najnovije knjige, sa simbolikom „vunenih vremena“ i „crnog runa“, iz prethodnih pjesničkih knjiga. Interpretativna pažnja posebno je usmjerena na prožimanja lirskog govora sa dokumentarnim detaljima, sa neposrednim ukrštanjem stvarnosti i poezije, kao i subjektivnim viđenjem i doživljajima te stvarnosti. Zbog toga se neminovno nameću univerzalni arhetipski motivi „snova“, „smrti“ i „straha“, kao i metafizička potreba da prepoznamo susret sa vizijama i slutnjama smrti i što bezbolnije pređemo preko te granice između ovoga i onoga svijeta.

U poetičkim značenjima i lirskoj interpretaciji Gojka Đoga, simbolika „klupka“, koja je eksplicitno iskazana u najnovijoj pjesničkoj knjizi istoga naslova Klupko (Pravoslavna reč, Novi Sad, 2018), nalazi se na nerazmrsivoj granici između snova i stvarnosti, a možemo pretpostaviti da je izvedena iz one kostićevske „neumorne pletisanke“ koja na izazovan način spaja svijet koji se nalazi na razdjelu između stvarnosti i snova. U Đogovoj pjesničkoj i poetičkoj projekciji, „klupko“ čine one nerazmrsive niti života i htijenja, a duboko su utemeljene u simboličkim značenjima prethodnih pjesničkih sintagmi „vunenih vremena“ i „crnog runa“. Time je pjesnik „zaokružio svoju vunenu trilogiju koju sačinjavaju kultna knjiga Vunena vremena, pa knjiga vrhunske tamničke poezije Crno runo, kakvu novija evropska književnost ne poznaje, te nova zbirka Klupko kojazatvara središnji krug Đogovog pjevanja po kome će ovaj pjesnik biti dugo prepoznatljiv u srpskom pjesništvu“.[1] Pored svega toga, suštinska značenja Đogovog „klupka“ duboko su utemeljena na analogijama sa mitološkim predstavama i označavaju svekoliki izlaz iz teško rješivih životnih situacija, koje pronalazimo u simbolici „Arijadninog pletiva“. Iz te perspektive simboliku „klupka“ možemo razumjeti na ambivalentan, možda i polivalentan način, kao mjesto na kojem se prožimaju, susreću i ukrštaju, svekoliko zlo i dobro ovoga svijeta, ona duboka unutrašnja muka i patnja koja se sklupčala u nama, ali i ona utjeha i radost koju čuvamo u lavirintima našeg bića. „Klupko“ je istovremeno i svojevrsni zmijski splet i stjecište zla, ali i ono uvijeno i zaštićeno mjesto, tiho utočište u kojem pronalazimo zaštitu od svih životnih nedaća i stvaralačkih rascjepa i dilema. Nedavno je na lijep način ukazano na još jednu važnu činjenicu za razumijevanje simbolike Đogovog „klupka“, a odnosi se na „dijalog sa pesnikovim autopoetičkim esejima objavljenim u knjigama Poezija kao apokrif (2008) i Put uz put (2017)“.[2] Mi bismo svemu tome dodali i najnoviju srodnu knjigu Đogovih esejističkih rasprava i kritičkih razmišljanja Zemljani put (2020). U svima njima Đogo vodi različite dijaloge, a najviše usmjerava pažnju na „subverzivnu ulogu književnosti“, na razorni odnos ideologije i umjetnosti, na sudbinu pjesnika u nepjesničkoj stvarnosti, na vječite i neraskidive niti tradicije i savremenog stvaranja, na kreativni dijalog sa prethodnicima i velikim uzorima u književnosti i sl.

Već je na lijep način ukazano na činjenicu da je Đogova pjesnička knjiga Klupko „izuzetno brižljivo komponovana“, da ima simetričan sklop, da treći ciklus predstavlja „simetralu, te da „po tome podsjeća na Nastasijevićeve lirske krugove i na Popine cikluse“.[3] Možda bi za ovaj treći ciklus „Sofija i njene kćeri“ mogli naglasiti da predstavlja onaj suštinski „ukrštaj suprotnosti“ ili kostićevskim jezikom rečeno „rasklad u skladu“, onu za poeziju blagotvornu i toliko neophodnu „simetriju“ i „harmoniju“ na kojima podjednako počiva ovaj varljivi svijet, kao i onaj željeni kosmički svijet, ali i načelo umjetničkog stvaranja. Knjiga je sačinjena iz prološke pjesme „Zadušnica minulom veku“, kao i pet lirskih ciklusa: „Kotrljanje klupka“, „Pogled u nedogled“, „Sofija i njene kćeri“, „Dvopev“, „Šapat iz beogradske šume“. Ukupno trideset i tri pjesme. Čini nam se da bi se svemu ovome mogla dodati i konstatacija da završnu pjesmu „Odgovor na pitanje novinara Z.H.R.“, koja je objavljena na kraju petog ciklusa, možemo posmatrati i kao izdvojenu cjelinu, kao epilošku pjesmu kojom se zatvara okvirna kompozicija knjige. U njoj je sadržan onaj neophodni završni lirski akord kojim se pjesnik definitivno razračunava sa prevrtljivim svijetom i razmišlja/odlučuje da je možda najbolje da „zaćuti“ i nastavi da „peva u sebi“.

Otuda njegovo pjevanje i mišljenje u zbirci Klupko možemo razumjeti i kao nenametljivu oporuku, možda i pouku, novim generacijama. Tako nešto naglašava i sam pjesnik u jednom skorašnjem razgovoru, koji sadrži elemente eksplicitnog autopetičkog iskaza: „Kako god pesnik opevao svoju muku, ne može da ne zahvati i ono što ga okružuje i neminovno utiče na njegovu sudbinu.[...]Tako se i pesnička slika uramljuje odgovarajućom realnošću.U poznim godinama ljudi češće gnjuraju po svojim nedrima, da ponešto od onog što se tamo nataložilo ospolje, kao da time olakšavaju neki svoj teret, a možda i sa prikrivenom nadom da bi njihovo iskustvo nekom moglo poslužiti kao pouka. Baš kao što su i dedovi, nekad, svoj život bajkovito opričavali unucima, cupkajući ih na krilu.Iako ne volim da raskopčavam košulju, verovatno u Klupku, hteo ili ne, ima tog taloga, pa i tih starih bičeva iz Vunenihvremena i Crnogruna, život sve to upreda i smotava“.[4]

U uvodnoj pjesmi „Zadušnica minulom veku“, koja ima karakter lirskog prologa, započinje to Đogovo veliko i gorko odmotavanje i raspetljavanje svekolikog životnog klupka. Važno je pri tome naglasiti da se pjesnik obraća čitaocima kroz karakterističan govor „lirskog subjekta/junaka“ sa kojim dijeli srodna, ali ne i uvijek podudarna stanovišta, te koji je neka vrsta njegovog „osumnjičenog“ dvojnika. Minuli, upokojeni vijek, doživljen je kao stoljeće raznolikih užasa i gustog mraka. Pjesnik ga pamti sa istinskim bolom i jezom kao vijek koji je ličio na „zver u ponoru“, kao epohu ljudskog bezizlaza koja nam nije podarila nijedan tračak svjetlosti i nijedan izlaz iz tog strašnog „zindana“. Duboki pesimizam okončan je najcrnjim slutnjama da će se „crno seme“ tog vijeka produžiti i u novorođenom stoljeću na šta ga posebno opominje „duboki muk“ tog novog vremena. Đogo čovjeka posmatra kao „vučji rod“, a onda sa potpunim fatalizmom poručuje da su svi računi na stolu i da će ljudska civilizacija da se posmatra u „krvavom ogledalu“ stotinu novih godina. U tom smislu opravdano je u velikoj mjeri i ono interpretativno polazište koje ukazuje na „polivalentnost“ ove Đogove zbirke, naspram one često isticane značenjske ambivalentnosti njegove lirike. „Sve pesme ove knjige, koliko god se međusobno razlikovale, ne čine disharmoniju, već jasno prejudiciraju ideju, odnos nameru, da se na neki način stavi tačka na dileme, probleme, pa i strahove, koje su pesnikovo biće zaokupljale tokom minulog veka“.[5]

Lirsko kotrljanje klupka naročito značenjsko utemeljenje u Đogovoj poetičko-filosofskoj viziji dobija u naslovnoj pjesmi „Klupko“, u kojoj se čitav ljudski život, kao i životi generacija koje su nam prethodile, poistovjećuje sa namotavanjem klupka. Što je više godina života to je klupko veće, a namotavanje svekolikih životnih niti upoređeno je sa namotavanjem prediva oko „kamenčića u nedrima“.[6] Traje to iz godine u godinu, od jutra do sutra, a dok ima pređe i dok se vreteno okreće, dotle će i ljudski život trajati. Pjesnik je svjestan da je ta veza sa klupkom, kao istinskim životnim nitima, neraskidiva i vječna koliko god mu ponekad bila tegobna i koliko god želio da je pokida. Tada mu se te niti, upletene u vječito klupko života, čine jednom vrstom užeta što nas sputava i vezuje i što nam ne dozvoljava nesputanu slobodu živovanja. Zarobljen u neraskidivim nitima tog vječnog užeta pjesnik je primoran da u „njegove uzle zauzlava“ sve ono što bi želio da kaže, a prinuđen je da prećuti i proguta. Ponekad su to skrivene ljubavi, a ponekad psovke, svagda je to „bunika i čemerika“ našeg postojanja, ono vječito „roptanje“ koje nam ne dozvoljava da dosegnemo sreću i smiraj u ovom zemnom životu, prolaznom i kratkotrajnom kao san, a uzburkanom kao najluđi olujni vjetar na ogromnom okeanu. Takvo „klupko“ koje je namotano od tajni „bele“ i „crne vune“, od iluzija mladosti i gorkih saznanja u starosti, nesumnjivo je da „ne teži da bude odmotano, naročito ne skalpelom istorije i književne teorije, koji bi ga jednim potezom prerezao i njegovu svetu tajnu oskrnavio prostim svođenjem na najpresudnije momente iz pesnikove biografije“.[7]

Nimalo slučajno u knjizi Klupko značajno uvodno mjesto pripada i pjesmama „Bunika“ i „Ahasver“, koje se suštinski prožimaju sa simbolikom Đogovog lirskog klupka. U oksimoronskim značenjima „bunike“, koja je istovremeno i „lekovita i otrovna kao reč proroka“, pjesnik pronalazi odgovor na mnoga nejasna pitanja koja su zapletena u ono životno klupko. Naziva je „mezimicom bola i bunila“, a zatim i „posestrimom maka i duvana“, a zatim naglašava da se „kadio na njenom tamjanu“ i tako kalio svoje zube, kutnjake i umnjake, da bi lakše savladao sve životne nedaće ili ih bar donekle shvatio i objasnio.

Svodeći svekolika životna iskustva, a pogotovo vječito i nesmireno lutanje, pjesnik se upoređuje sa mitskim Ahasverom i vidi sebe kao „izbeglicu na zemlji i na nebu“. Zato se iskreno i sa neskrivenim pesimizmom onoga koji se „sveta nagledao“ pita ko zna da li tu „pesma, molitva ili mina“ mogu pomoći da pronađemo toliko željeno vječno utočište i smireno tiho pristanište u kojem, njegoševski kazano, vrijeme ne ratuje sa vječnošću. Zahvaljujući tome, Đogo se naslanja na onu magistralnu liniju srpskog filozofsko-metafizičkog pjesništva koju su u 19. vijeku utemeljeli Sarajlija, Njegoš i Laza Kostić, a koja je zasnovana na vječitom traganju poezije za odgovorima na pitanje ko je čovjek, otkuda on na zemlji i kakva je njegova veza sa Bogom?

Upravo u jednoj takvoj vječitoj potrazi sa porijeklom i smislom postojanja na zemlji i razotkrivanjem tajni trajanja na nebu, ukrštanjem subjektivnih, objektivnih i metafizičkih prostora, pjesnik ponire u iskustva različitih bića. Najbolje se to prepoznaje u pjesmama „Saveti jednog slepca“, „Alhemičar“ i „Epigraf“. Otuda mu se kao neobično važno shvatanje i put u jednu dublju dimenziju saznanja javljaju „saveti jednog slepca“ u kojima mu poručuje da „ništa ne vidi“ otkako je „izgubio vid“, ali da od tada „bolje providi“. Čini mu se da se lakše snalazi u ovom surovom svijetu i da i najcrnju pomrčinu lakše podnosi samo kada zna da sve „stoji na svom mestu“. Susret na klupi u parku sa jednom pčelom i jednim cvijetom i osluškivanje njihovog nemuštog govora budi snažnju pjesnikovu želju da i sam pronikne u takvu alhemičarsku moć i „umuti jednu lekovitu basmu“ koju će svi pjevati ubijeđeni da je to lijek, a niko neće znati od kakve bolesti liječi i od kakvih nas čudesa oslobađa. Ako mu to ne pođe za perom i nadahnućem, za umom i srcem, osjećaće se kao ona sklupčana zmija u knjigama što glođe sopstveni rep, duboko nemoćan pred bolnim saznanjem da je „proćerdao“ čitav svoj vijek. Posebnu vrstu saznanja, iskustva i doživljaja, pjesnik pronalazi na jednom nadgrobnom „epitafu“ i poruci umrloga da je živio i ovako i onako, dobro i loše, ali da kuda god da je otišao takav njegov život, nipošto više ne bi poželio da mu se vrati, jer zna da može biti i „gore od goreg“, i „crnje od crnjeg“, od svega onoga što je preživio u svom vrletnom zemaljskom trajanju.

U ciklusu pjesama „Pogled u nedogled“ dolazi do izražaja vječita pjesnička potreba da pronikne u tajne ovoga i onoga svijeta, da progovori iz dubine, da razjasni prazninu, razotkrije sjetu i sumorne misli, da prepozna onu vječitu, dučićevski opjevanu, „među“ između ovoga i onoga svijeta. Upravo zbog toga u pjesmi „Pogledi sa Leotara“ sa nekom rezigniranom nemoći priznaje da zna koliko je slijep i koliko je veliki njegov „nedogled“ da bi mogao da vidi i ono što se ne vidi okom i ne čuje uvom. Priznaje da što se više penje u želji da „dogleda“ više i dalje to se njegov pogled muti i „nevid vidov“ primiče bliže. Zato na kraju pjesme i zaključuje da samo onaj što je „vrskrnuo“ može da sazna šta krije „provalija iznad provalije“. U pjesmi „Praznina“ pita se otkuda dolazi ova „nevidljiva paučina“ što se hvata oko očiju, grla i nogu, a zbog koje osjećamo sve veću nemoć tako da ne možemo da se ni s mjesta mičemo, a umjesto negdašnjeg koračanja sve više bauljamo. Sve ga to podsjeća na mrežu ispredenu od providne smole i vazduha, sve mu to liči na ono što se u pjesničkom jeziku naziva „prazninom“, a nema više ni volje ni snage da se odupre tom glasu i znaku prolaznosti. Možda baš zato u pjesmi „Suša“ i naglašava da poželi „kad se ponovo rodi“ da liči na onog čovječuljka iz neolita s kojim se ponekad viđa u Vinči, a na čijem licu dominira samo obrva „iznad zašivena oka“ i zapeta na kraju usana. Čini mu se da bi možda tada mogao da vidi više i dalje, a da kazuje dublje i glasnije. Projektovan kroz govor lirskog subjekta Đogo je duboko razočaran saznanjem da su oči prestale da budu ogledalo čovjekove duše, da one više ne iskazuju emocije, a pogotov zato što je duboko svjestan spoznaje da su ga te „lažnjive oči“ u mladosti često na „zlo navodile“. Zato naglašava da će im se osvetiti ako iznova ne progledaju, iskopaće ih baš onako kako je to učinio Demokrit iz Abdere „da bi u mraku bolje video“. Time su aktivirana dva ironijsko-parodijska podteksta, „prvi vezan za antičku tradiciju i Demokrita iz Abdere, a drugi za našu narodnu poeziju i pjesmu „Stari Vujadin“.[8]

U pjesmi „Omorina“, pjesnik se pita kako da skine tu mahovinu sa lica i kako i sa kim da dočeka kraj vijeka, a zatim se obraća „Ocu ljubavi“ i moli ga da mu podari iz svoje gradine kakav „zelen izdanak“ i pomogne mu da smireno dočeka kraj ovozemaljskog trajanja. Skori kraj i dolazak „na među“ pričinjava mu se i u pjesmi „Sumor“ u kojoj kroz zamagljeni prozor vidi onu „modru“ rijeku koja tuda nikada nije tekla i „vozara na skeli“ što čeka na njega. U završnoj pjesmi ovog ciklusa, „Na međi“, pjesnik naglašava da je ta granica između ovoga i onoga svijeta jedino mjesto na kojem smo obavezni da ostavimo sve ono što smo sabrali na putu, ubrali u vinogradu, naučili u školi ili bogomolji. Potrebno je isprazniti ne samo torbu u koju smo trpali svekolika znanja i raznolika dobra čitavog života, već i glavu i sve njene tajne, jer samo tako ispovijeđeni i oslobođeni možemo proći pored „nemih carinika“ i savladati tu „među“ između ovoga i onoga svijeta.

U ciklusu pjesama „Sofija i njene kćeri“ iskazana je velika potraga za granicama ljudskog iskustva i mudrosti. Obraćajući se Sofiji, kao drevnoj boginji mudrosti, kao i njenim kćerima: „Veri“, „Nadi“ i „Ljubavi“; pjesnik nas sa gorčinom uvodi u savremeno doba koje nije naklonjeno iskustvu i mudrosti, već je zarobljenik površnosti. Zato već u uvodnim stihovima pjesnik naglašava da ga uzalud budi „mudra ćutalica“, jer on više nije njen jatak, ogluvio je slušajući propovijedi pogrešnih ljudi. Na kraju pjesme, sa ironijom i zebnjom poziva „Mati Mudrosti“ da se „otrezni“ i da svoje lijepe kćeri obuče u cvijetne latice i zaposli ih kao „sluškinje u cirkusu“. Ovdje više nema posla za „čuvarkuće“, jer se u našoj kući „ljube zmije i zmijoubice“.

Sofijine kćeri, „Vera“, „Nada“ i „Ljubav“, porođene su kao slobodarski ideali glasovite romantičarske epohe, a bile su ideal brojnih pokoljenja, da bi u savremenom dobu bile zaboravljene ili ismijane. Uprakos tome, pjesnik ne želi da se odrekne tih ideala. Zato za „Veru“ naglašava da ona nije noćna tlapnja i izmislica slijepaca i prosjaka, nego je „od stvarnosti stvarnija“. Uvjeren je da ga sa vjerom „spaja bezglasno zvono srca“ i da se iz njene ruke pričešćuje i da nosi njen krst. Pokajnički naglašava da ne ide na ispovijest, jer se u svome bunaru ne smije oglednuti, ustrašen od onoga što je tmurno doba natrpalo u njega, a kaje se i zato što je talac uma koji u „sve sumnja“ i što je zbog toga svojoj „Veri neveran“. Odaje joj priznanje na postojanosti i što ga uprkos svemu tome još više voli i što se bori za njegovu dušu. Na kraju pjesnik priznaje da mu „Vera“ daje stalnu sigurnost, jer zna da kada ga skole svi otrovi i magla iz glave, kada mu se zamute svi životni putokazi, ona će ga sačekati na raskršću da mu „put pokaže“.

Pjesnik se „Nadi“ obraća kao svojoj zavodljivoj „lepoj beskućnici“ čiji je jezik „medom namazan“, a koja svoja krila „od oblaka gradi“ i sa „belim štapom zemljom hodi“. Tužan je, pomalo ironičan, pomalo ushićen, a ponajviše sjetan. Pomiješana su mu osjećanja. Više joj ne vjeruje, zahvaljuje joj se na pozivu, rado bi uzletio s njom u tu divnu avanturu sazdanu od obećanja, ali je kasno za nove iluzije. Na kraju nam svima poručuje da „nade ima i kad je nema“. Moli je da mu ostavi adresu da bi mogao da je pronađe o Vaskrsu, onda kad se dešavaju čudesa, kad jednonogi protrče, jednoruki okrilate, slijepi progledaju, nijemi progovore. Tada kad drugi Lazar ustane, vjeruje da će s njom „poći na venčanje“.

„Ljubav“ je najsloženija Sofijina kćer, „nevina prodavačica ljubavi“, kako joj šapuće pjesnik, čije se „slatke soli“ nalizao sa njenih usana. Tu vrstu oksimoronskog doživljaja naglašava čuvanjem „ogrebotina“ kao najdražih uspomena na prohujale ljubavi. Ponekad čeprka noktima po tim starim ožiljcima da ih malo produbi. U tim snažnim slutnjama i protivurječnim osjećanjima za pjesnika je ljubav, okupana u suzama, zablistala kao neka „zvezdica“ među onim „milim“ romantičarskim radičevićevskim „sestricama“, ali i kao maglovita kostićevska „pletisanka“ uzletjela na krilima od „voska i papira“. Na kraju pjesme zaključuje da je tako bilo odvajkada da se neprestano gubi i pronalazi sa svojom „Ljubom“ dok ispisuju stranice ljubavnih priča, a pri tome se klupko života „sve brže niz strminu suče“.

U ciklusu pjesama „Dvopev“, Đogo otvara potragu za jednom novom dimenzijom čovjekovog identiteta i onom vječitom podijeljenosti i borbom ljudskog bića sa sobom i svojim dvojnicima. Taj podijeljeni svijet ljudskog bića metaforički je u pjesničkoj poetici Gojka Đoga definisan kao „dvopev“, kao nemilostivi sudar ona „dva stara krvnika“, koji ne mogu jedan sa drugim a još manje jedan bez drugog. U pjesmi „Slavuj i gačac“ simbolički je to iskazano kroz suprotstavljanje dvije ptice, dva svijeta, dvije emocije, dva stanja duha, „dva namćora“ koji se slažu samo u jednome da njihova pjesma u svekolikoj šumi života pronalazi baš onoga slušaoca/čitaoca kome je potrebna i koji želi da je čuje. Nosilac tog prvog svijeta je slavuj, čija melodija pjesnika „odvezuje od zemlje“ i pomaže mu da uživa svom snagom svoga duha i rezervoarom svojih emocija. Nosilac drugog svijeta je ptica gačac, koju pjesnik doživljava kao „crnog monaha“ što ga cijelog života podstiče da živi u svijetu kreativnih iluzija i od „dva slova i jednog sloga“ sklada svoju „katavasiju“, uvjeren pri tome da pjeva „lepše od slavuja“.

Takav nemilosrdni i strašni sudar dvojnika upečatljivo je iskazan i u pjesmama „Ja i ja“, „Proletnja šetnja“, „Književno veče“. Ponekad je taj sukob nepomirljiv pa jedan drugom poručuju da je uzalud da se uzajamno pozivaju i traže utjehu jedan od drugog, jer su sva vrata zazidana i sve vatre pogašene. Drugi put ne mogu jedan bez drugog i uzajamno se pozivaju na šetnju i druženje, jer najljepše je druženje „s nepoznatim čovekom“. Treći put se zajedno pitaju kako da bosonogi pregaze hiljadu milja udaljenosti između njih dok im stopala probadaju „čkalj i drač“. U pjesmi „Dva stara krvnika“, nepomirljivi i vječiti sukob pjesnika i njegovog srca, simbolički prikazan kroz metaforu „starog krvnika“, upoređen je sa sizifovskim uzaludnim naporima i poslovima. Taman kad pomisli da je stigao kraj mukama, te da su savladali neku „strmu stazu“, srce se iznova izmigolji iz ruku i zajedno se skotrljaju u novu ljubavnu provaliju. Tako iz godine u godinu ovu čuvenu Sizifovu borbu ponavljaju svakog dana „dva stara krvnika“, pjesnikovo „ja“ i pjesnikovo „srce“. Najcjelovitiju i najkompleksniju sliku „dvojnika“ pronalazimo u pjesmi „Autoportret bez ogledala“. Sve na jednom mjestu i u jednom čovjeku, fifti fifti, malo neba i malo zemlje. Istovremeno i monah i paganin, kvijetist i anarhist, šoven i mondijalist, Humljak i Hiperborejac, boljševik i belogardejac, bratoljub i bratoubica, patriota i izdajnik, Leonida i Efijalt. Sve u istom danu, uvezano krvnim žilama i potkožnim tkivima, u jedan zavlježljaj i jedno nerazmrsivo klupko. Pjesnik na kraju zaključuje sa pomiješanim osjećanjima straha i nevjerice, ali i ironičnog začikavanja da nema tog hirurga koji to klupko može „razmrsiti“.

U ciklusu „Dvopev“ posebno mjesto zuzima pjesma „Rogata slova“, koju možemo posmatrati i kao poetički dijalog sa Vaskom Popom, a iza simbolike rogatih slova skriva se pravo i obaveza na višeznačnost pjesničkog jezika. Tako osmišljena slova, kao nekakve ubojite riječi, nemaju oči a vide, nemaju uši a čuju, usta nemaju a govore. U pjesnikovoj viziji ona su „crna“ i „rogata“, ubadaju tamo gdje najviše boli i razotkrivaju tamo gdje je najmračnije. Otuda se u Đogovoj poetičkoj projekciji ova pjesma i može posmatrati kao ona vječita „odbrana crnih i rogatih slova i pjesnikovog prava na njih, na svoju viziju svijeta, neveselu kakva jeste“.[9] Iza tih „rogatih slova“ skriva se i vječita pjesnikova borba i nesporazum sa nepjesničkim svijetom koji ga okružuje.

U završnom ciklusu „Šapat iz beogradske šume“, prividno zadivljen pred značenjima, ali i uspomenama, koje je budila svakodnevna topografija njemu dragoga grada (njegovih ljudi, bulevara, golubova, tramvaja, pijaca, kafana, kulturnih institucija, manifestacija), možda i najviše dolazi do izražaja Đogova pjesnička samoironija. Zahvaljujući tome, naspram te prividne idile velegradskog života, razotkriva se beznađe i otuđeni smisao svakog postojanja, a metaforičko značenje „beogradske šume“ može prije „asocirati na gradsku džunglu“.[10] Dok se njegov lirski junak potpomognut talasima vjetra „kotrlja“ svaki dan od Zvezdare do Tašmajdana, niz Bulevar Kralja Aleksandra, odigrava se bezbroj susreta što sa stvarnim pojavama, a još više sa svijetom uspomena. Zato se i osjeća kao „stari slepac“ koji „sve napamet zna“ i koji se zbog toga osjeća sigurno u tom dijelu grada. Pjesnik je siguran da će tako biti svakoga dana, sve do onoga časa kada će doći do kraja putovanja, ako takav kraj uopšte postoji, te kad niz bulevar posljednji put promine „njegova senka“. I tada će mu ostati u mislima ona crnjanskova vječita lirska presuda da „kraja nema, ima samo seoba“. Pojedine pjesme u tom ironično intoniranom gradskom životu nose ljubavna obilježja („Žar ptica“, „Poruka sa Tašmajdana“, „Ogledalo“), a kreću se od alegoričnih vizija i oplakivanja mladosti u susretu sa negdašnjom velikom ljubavi, pa sve do glorifikovanja ljubavi kao „ogledala“ u kome se na poznatom licu voljene osobe ogleduje spolja i iznutra. Ponekad su ti susreti sa topografijom Beograda snažno autopoetički obilježeni. Upravo jedno takvo kazivanje u pjesmi „Sećanje na Brodskog“ podsjeća na jedan davni Oktobarski miting poezije i zauvijek zapamćenu poruku koju je tada čuo iz usta velikog ruskog liričara: „Pesma je kao gusto vino//mora da udari u glavu“.    

Na kraju ovoga našeg čitanja zbirke pjesama Klupko Gojka Đoga možemo ukratko zaključiti. Radi se o knjizi koja predstavlja lirsku sintezu dosadašnjeg pjevanja, ali i svođenje „računa od pjesama“ i pjesnikovih razmišljanja. Upravo se tu na kreativan način susrelo sve ono najbolje, a zatim je izraslo u snažnu lirsku trilogiju, od „vunenih vremena“, preko „crnog runa“ do zametnog „klupka“. Važno mjesto u tom susretu i Đogovoj književnoj sintezi zauzimaju i izuzetno pronicljive esejističke rasprave o srpskim pjesnicima, kao i raznoliki drugi pogledi na srpsku književnost, kulturu, na razorno dejstvo totalitarnih ideologija, kao i na nacionalni identitet i sudbinu (Poezija kao apokrif, Put uz put, Zemljani put). Prepoznatljivo je to i na planu pjesničkog jezika, dinamične intonacije i raznovrsne leksike, metaforičkog i simboličkog govora, alegorijskih i ironijskih značenja, ali i na planu pjesničkog mišljenja i uspostavljanja snažnih duhovnih niti sa srpskom pjesničkom tradicijom (od Sarajlije i Njegoša, Radičevića, Zmaja i Laze Kostića, pa sve do Crnjanskog, Nastasijevića i Pope). Simbolički „klupko“ predstavlja to zametno jezgro čovjekovog bića iz koga pogleduje na oba svijeta, ovozemaljski koji je upoznao i po dobru i po zlu, ali i onostrani svijet koji tek naslućuje ili pokušava da shvati. Jedno je sigurno, oba pomenuta svijeta bude zebnju i nevjericu, ali pjesnika nijedan ne plaši toliko da ne bi mogao da ih sagledava otvorenih očiju, emocija i uma, onako kako to pravi umjetnik i stvaralac jedino i umije.     

 

  

---

[1]Jovan Delić, „Objava vunene trilogije“, predg. u knjizi: Gojko Đogo, Klupko, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2018, str. 71.

[2]Marija Jeftimijević Mihajlović, „O poeziji i poetici Gojka Đoga (knjiga Klupko)“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, sveska 68/1, Novi Sad, 2020, str. 258.

[3]Jovan Delić, nav. djelo, str. 81.

[4]Gojko Đogo, „Puknuće kolan i ovog svečevoj kobili“, Pečat, list slobodne Srbije, broj, 582, Beograd, 23. avgust, 2019.

[5]Marija Jeftimijević Mihajlović, nav. djelo, str. 259.

[6]Gojko Đogo, Klupko, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2018, str. 13. (Svi kasniji citati Đogovih stihova preuzeti su iz istog izdanja).

[7]Marija Jeftimijević Mihajlović, nav. djelo, str. 265.

[8]Jovan Delić, nav. djelo, str. 91.

[9]Jovan Delić, nav. djelo, str. 80.

[10]Isto, str. 98.

Put do knjige - kliknite na sliku

PODELITE OVAJ TEKST NA: