|
|
|
NIJE OVO SVE ZEMALJSKO: IMA NEŠTO NEBESNOGA  | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
„NIJE OVO SVE ZEMALjSKO:IMA NEŠTO NEBESNOGA“Još jednom o junakinjama u Njegoševom djelu(Napisano povodom 170 godina od upokojenja vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša) Prof. dr Goran Maksimović
Još jednom smo se vratili interpretaciji junakinja u Njegoševom djelu, a posebno u Gorskom vijencu, kao najpoznatijem, a dobrim dijelom i najkompleksnijem djelu srpskog romantizma. Prethodno smo o recepciji ovog fenomena na izrazito sažet način pisali prije desetak godina.[1] Ovoga puta to činimo znatno cjelovitije i detaljnije, sa potpunijim uvidom u recepciju ovoga pitanja, kao i sa produbljenijim interpretacijama i tumačenjima. U uvodnom dijelu ogleda ukazali smo na junakinje u ostalim Njegoševim djelima (Noć skuplja vijeka, Tri dana u Trijestu, Zarobljen Crnogorac od vile, G(ci) Mini Karadžića, Pirovanje i sl.). Zatim smo ukazali na preovlađujući odnos dosadašnje nauke o književnosti prema tumačenju ženskih likova u cjelokupnom Njegoševom djelu, a prevashodno u Gorskom vijencu (Simo Matavulj, Anica Đukić, Milan Vukićević, Krsto Pižurica, Dimitrije Kalezić, Miodrag Popović, Milovan Đilas, Milosav Babović, Miloš Kovačević, Danijela Popović, Kristina Mitić i sl.). U analitičkom dijelu rada interpretirali smo umjetničku poziciju i idejni svijet junakinja u Gorskom vijencu. Tumačene su najprije jedine dvije junakinje koje se neposredno, kao dejstvujuća lica, oglašavaju na sceni Gorskogvijenca: sestra Batrićeva i baba vještica iz Bara. Zatim su analizirane one junakinje koje su predstavljene kroz kazivanjima drugih protagonista: Mandušićeva snaha Anđelija, snaha Milonjića bana, Ljubica Radunova, dilber-Fatima, Ruža Kasanova. U završnom dijelu rada ukazali smo i na još jednu kategoriju junakinja u Gorskom vijencu, koje nisu do sada često pominjane i detaljnije tumačene. Te junakinje nisu djelatni akteri ali se pominju u stihovima epskih pjesama koje su uključene u tekst Gorskog vijenca (Hazreti Fatima, Kosa Smiljanića, Turkinja Hajka, Mara Ivanbegovica).
Svako razmišljanje u junakinjama u djelu Petra II Petrovića Njegoša (1813-1851), neminovno nas upućuje na njegovu jedinu sačuvanu ljubavnu pjesmu Noć skuplja vijeka. Doživljaj žene u ovim stihovima utoliko je zanimljiviji zbog uspješne lirske mistifikacije, koja nas ostavlja u nedoumici da li je u pitanju konkretna žena ili pjesnikova snovidovna fantazija. Poznata je i moguća pretpostavka o stvarnosnoj osnovi za nastanak ove pjesme, a samim tim i prototipski predložak za karakterizaciju ove junakinje. Prema iskazima Milorada Medakovića, a zatim i kasnijim komentarima Jevta Milovića, Vida Latkovića, Radovana Lalića i drugih, pjesma je nastala između 1844. i 1846. godine. Medaković je u svojoj knjizi o Njegošu, objavljenoj 1882. godine, napisao da je u ljeto 1846. godine vladika Njegoš sišao u Boku da se kupa i da se nastanio u Perastu, a zatim je ostavio i sljedeće svjedočenje o nastanku same pjesme Noć skuplja vijeka: „Vladika sjedeći u svojoj sobi, po svom običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati, jer to bješe jedan od najljepšijeh ljudi – pa često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama neprezirašeoneumiljatepoglede. U takvijema prijatnijema časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po visinama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmuljubavi. Ovu pjesmu nosaše vladika jednako za kolanom, pa kad se povrati na Cetinje, jednog dana izvadi je iza kolana pa je pročita ađutantu. Ta se pjesma odlikovaše od sviju njegovije pjesama; ona prestavljaše živu silu ljubavi, u njoj su se okupile sve miline i dražesti i ta bi se pjesma morala nazvati krunom njegovije pjesama“.[2] Kasnije je Jevto Milović doveo u pitanje vjerodostojnost Medakovićevog datiranja tog događaja u ljeto 1846. godine. Upoređujući brojne izvore, od pisama Gabrijela Ivačića i Stjepana Dojmija, Vuka Popovića, do memoarskih svjedočenja Matije Bana i Vuka Vrčevića, Milačić je izveo sljedeći zaključak: „Na osnovu svega gore izloženog vidi se da je Njegoš boravio u Perastu od 23. jula do 2. avgusta 1845. g. U to vrijeme nastala je njegova ljubavna pjesma Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka“.[3] Nezavisno od toga, interesantna je kasnija sudbina ovog rukopisa. Na sažet način je opisuje Jevto Milović: „Njegoš tu svoju istinski nadahnutu pjesmu ne objavljuje. Poslije njegove smrti trag joj se, štaviše, zatura. Pronalazi je 1912. godine Pavle Popović u javnoj biblioteci u Petrogradu, među hartijama Jegora P. Kovalevskog. Po njegovom prepisu donosi je prvi 1912. godine Milan Rešetar u Malim pjesmama vladike crnogorskog Petra II-oga Petrovića Njegoša (SKZ, knjiga 141, Beograd, 1912, s. 185-187). Izdaje je i Pavle Popović 1913. u Bosanskoj vili (broj 1, januar 1913, s. 9-10). Popović dodaje da pjesmu štampa po prepisu a ne po originalu“.[4]
U jednoj od najranije napisanih posebnih rasprava o „Njegošu i ženama“, koju je načinila Anica Đukić 1925. godine, a koja je nastala nekoliko godinama poslije objavljivanja rasprave Sima Matavulja „Ženske glave u Gorskom vijencu“ (1918),upravo je kazivanje započeto razmišljanjem o pjesmi Noć skuplja vijeka, kao tvorevini na granici imaginacije i stvarnosti, a tek iza toga je pažnja usmjerena na junakinje Gorskog vijenca. Pri tome je pomenuta i Ruža Lakovića iz pjesme Čardak Aleksića.[5] Upravo zato „baš u njegovoj ljubavnoj poeziji biće najjača ona inspiracija koja sjedinjuje senzualno i spiritualno u jedno“.[6] Nesumnjivo je da senzualni i ljubavni doživljaj u pjesmi poprima kosmičku dimenziju, a erotska motivacija je prožeta snovidovnim slikama i vizijama. U formi klasicističkog šesnaesterca, sa dosljednom upotrebom parne rime, te sa naglašenim mitskim junacima (Dijana, Avrora, Atina, Feb), Njegoš prikazuje ljubavno osjećanje i sliku idealne drage, kao iracionalno stanje u kojem se nalazimo između sna i jave, noći i dana, između duhovnog i materijalnog. Izdvajajući Njegoševe stihove "Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;/ krasota mi ova boža razvijala umne sile", Miodrag Popović naglašava da se već na početku pjesme prepoznaje Njegoševa poetička teodiceja: "Prenoseći se u svet idealnog, mada se sasvim ne izjednačuje s božanskim, pesnik se već ovde, na početku pesme, oseća besmrtnim: njegova duša je deo neba, večnosti".[7] U noćnom sazviježđu "plave Lune", u stanju duhovne ekstaze i zanosa u kojem se trenuci pretvaraju u sate, a vrijeme se utrkuje sa vječnošću, pred pjesnikom se ukazuje "divna vila". Njenu ljepotu Njegoš predočava najprije kroz poredbene mitske slike (hod joj je dičniji no u Avrore, zrak joj je krasan kao u Atine), a zatim i kroz alegorijske hiperbole. Pjesnik moli Lunu da zaustavi svoja bijela kola, da mu produži čase mile, kao što su nekada vile zaustavljale Sunce nad Inopom, očarane ljepotom Apolonovog hrama. Iza toga slijedi slika ljubavnog sjedinjenja i konkretizacija ženske ljepote. Usta idealne drage su malena i slatka, obrazi anđelski, snježna prsa su joj okrugla i ispunjena svetim plamom, a valovita crna kosa se igra niz rajske grudi. Pjesnik se čudi kako smrtni čovjek ne poludi pred takvom ljepotom, a igranje njenim grudima vrijedi za dva srećna svijeta. Potpuna mistifikacija ljubavne vizije postignuta je u završnim stihovima, jer se sa svitanjem erotski doživljaj okončava, a nedoumica da li je sjedinjenje sa dragom bilo stvarno ili snovidovno, postaje nevažno pred spoznanjem da je doživljaj jedne takve noći "skuplji vijeka", tj. "vredniji od čitavog života".[8]
Međutim, važno je imati u vidu činjenicu da je još Milan Vukićević u raspravi napisanoj 1936. godine "Žena u Njegoševoj poeziji", ukazao na junakinju "gracioznu Floru", tršćansku glumicu, koja se pojavljuje u pjesmi Tri dana u Trijestu (1844).[9] Znatno kasnije Miodrag Popović ukazuje i na Njegoševu ranu pjesmu Zarobljen Crnogorac od vile, iz zbirke Pustinjak cetinjski (1833), kao primjer u kome se naš pjesnik upustio u lirsku tematizaciju žene "pokušavajući da prevaziđe bujnu mladalačku strast njenim sublimisanjem u druge, spiritualno-patriotske zanose".[10] Popović se istom prilikom sa mnogo pažnje usmjerio i na sagledavanje Njegoševe lirske interpretacije djevojke Hajkune iz rane deseteračke pjesme Mali Radojica. Pri tome je naglasio da je Njegoševa pjesma o Malom Radojici u umjetničkom pogledu slabija od poznate istoimene epske pjesme koju je zapisao Vuk Karadžić od narodnog pjevača Gaja Balaća. Uprkos toj opštoj i svakako tačnoj ocjeni, Popović napominje da je Njegošev "lik same Hajke bogatiji", da ona "budi plemenita osećanja u junaku: oblagorođuje ga", da nas "pomalo podseća na romantičnu draganu", te da se "u njoj udružuje eros i plemenitost". Na osnovu svega toga, Popović zaključuje da je "Hajkuna devojka, čijem pogledu ne može da odoli Mali Radojica, bila prva, još nerazvijena Njegoševa erotička vizija".[11]
Na sličan način je Krsto Pižurica u kraćoj raspravi iz 1966. godine, a četiri decenije poslije one opservacije Anice Đukić, izdvojio i Njegoševu junakinju Ružu Lakovića iz pjesme Čardak Aleksića, a zatim je govoreći o rijetkim primjerima "žena ratnika" u Njegoševom djelu uporedio sa Ljubicom Radunovom iz Gorskog vijenca.[12] Ruža Lakovića je ne samo ostala među "šesnaest pušakah" da zajedno sa muškarcima brani selo od turske najezde, nego je počinila čudo i pošla u potjeru za haračlijama i sa dvojice skinula oružje, tj. dvojicu je Turaka pogubila u toj borbi. Zato Njegoš i završava ovu pjesmu upravo tako što veliča njen herojski podvig: "No je čudo od te ženske glave/ što učini Ruža Lakovića:/ u poćeru pošla sa Turcima, te s dvojice skinula oružje./ To je teže svoj turskoj krajini/ no njihove posječene glave".[13] Nimalo slučajno u posljednja dva stiha Njegoš potencira koliko je upravo to žensko junaštvo i činjenica da je pogubila dvojicu Turaka teže palo ”turskoj krajini” od tih samih posječenih glava.
U jednoj drugoj i znatno opširnijoj kasnijoj studiji Krsta Pižurice iz 2003. godine ukazano je na još dva ženska lika u Njegoševim djelima prije Gorskog vijenca: na junakinju Floru iz pjesme Tri dana u Trijestu (1844), kao i Lujzu iz pjesme Pirovanje (1850). Prva pomenuta junakinja, "graciozna Flora", bila je glumica koju je Njegoš gledao u jednoj predstavi u tršćanskom pozorištu u januaru 1844. godine. Prethodno je na taj podatak ukazao Milan Vukićević u već citiranoj raspravi iz 1936. godine. Druga junakinja, "mlađahna Luiza" bila je supruga tršćanskog trgovca Spiridona Gopčevića.[14] Nama se naročito učinila snažnom Njegoševa karakteristična "kosmička senzualnost", koja se pojavljuje u pjesmi Pirovanje, a odnosi se na prikazivanje očaravajuće ljepote Gopčevićeve "kitne domaćice". Veselje/pirovanje u ovoj časnoj tršćanskoj "srpskoj kući" bilo je "zbiljsko", ali je ljepota ove mlade žene bila "nebesna": "Nije ovo sve zemaljsko:/ ima nešto nebesnoga/ te zrakama prelesnima/ pirovanje zapaljuje!"[15]
Pored već pomenutog Miodraga Popovića, veoma uspješno je o Njegoševom djelu pisao i Miron Flašar, pogotovo o pjesmi Noć skuplja vijeka, u raspravi "O elementima antičkog i klasicističkog literarnog predanja u Njegoševim kraćim pesmama" (1967). Flašar je uvjerljivo ukazao i na brojne literarne analogije sa djelima antičkog nasljeđa, poput Odiseje, kao i Kalimahove i Ovidijeve poezije. Iza toga je posebnu pažnju usmjerio na slike prirode (mjeseca, noći, jutra) u ovoj Njegoševoj pjesmi i naglasio bliskost sa klasičnom mitskom temom i simbolikom helenističko-rimske Iside-Dijane, koje "vladaju pesmom od početka do kraja i unose u nju one svečane mističke akcente koji njome dominiraju".[16] Najpotpunije rasprave o Njegoševom djelu u novije vrijeme, pa samim tim i o pjesmi Noćskupljavijeka, napisao je Milo Lompar. Ukazao je i na Njegoševu "opčinjenost ženom kao deo nekog neproblematičnog divljenja ili slavljenja" u nekim drugim tekstovima, poput pjesme Tri dana u Trijestu, ali je pokazao da je "svest o telu", "mistični panerotizam", kao i ideja o "svetom spajanju" (hieros gamos), na neuporediv način ostvarena u pjesmi Noć skuplja vijeka.[17]
Važno je ovom prilikom pomenuti još neke Njegoševe stihove u kojima se makar prigodno pojavljuju junakinje. Ukazujemo ovom prilikom na jednu u tumačenjima uglavnom skrajnutu Njegoševu junakinju, na "bulu Kavajku", koja je prikazana u epskim desetercima, ispjevanim na narodnu, u ranoj pjesmi Kavajka. Pjesmu je prvi put objavio Sima Milutinović Sarajlija u drugom izdanju Pjevanije crnogorske i hercegovačke (1838). Turkinja od Kavaje koja je izgubila sina u bojevima sa Crnogorcima traži od Memeta Kokotlije da joj osveti sina tako što će zarobiti i žive dovesti petoricu junaka: "brata vladičina" Sava Petrovića, vojvodu Miću Vukotića, Andriju serdara Plamenca, serdara Bošković Mijajla i sokola Pajović Jovana. Međutim, Turčin Kokotlija joj poručuje da joj tu zapovijed ne može ispuniti jer "nije lasno robit Crnogorce", a na dar joj šalje stotinu dukata i tri zlatna pusata samo da ga ne izda veziru. Kavajka mu postavlja nove uslove da bi mu oprostila glavu na ramenima, a pošto je među njima i zapovijed da ubije "aždaju jezersku/ od Kavaje te proždire Turke", koju ne može nikako ispuniti, Kokotlija poziva družinu da bježe u Crnu Goru. Od izvršenja te namjere spašava ga vijest da se "bula od Kavaje" od silne žalosti "prestavila".[18]
Iz zbirke Lijekjarostiturske (1833) izdvajamo prigodnu pjesmu posvećenu kćerki Vuka Karadžića G(ci) Mini Karadžića, koja je najvjerovatnije ispjevana 1844. ili 1846-47. godine, prilikom Njegoševih boravaka u Beču, a sačuvana je u Mininoj spomenici. Pjesnik upoređuje djevojku sa „biserom“, koji je draži od „mutna smaragda“, uzdiže njenu stidljivost i naglašava da „nježno cvjeta pod lakim zrakama Avrorina svjeta“.[19] Naglašavamo, mada to ne ulazi u neposredni korpus našeg tumačenja, da je u novije vrijeme posebna pažnja na veoma uspješan način posvećana junakinjama u Njegoševoj zbirci narodnih epskih pjesama Ogledalosrpsko (1846) u ogledu Danijele Popović „Likovi žena u Ogledalu srpskom Petra Petrovića Njegoša“.[20]U ostalim Njegoševim djelima, ako izuzmemo pomenuti Gorski vijenac, žene/djevojke/majke pojavljuju se tek povremeno i uzgredno. U samom Gorskomvijencu pominje se više junakinja, a među njima se tek dvije neposredno pojavljuju kao aktivni junaci na sceni ovoga djela: sestra Batrićeva i "baba vještica" iz Bara; dok se ostale junakinje pojavljuju u kazivanjima drugih junaka (Ruža Kasanova, dilber-Fatima, Ljubica Radunova, snaha Anđelija, snaha Milonjića Bana). Ovom prilikom mi ukazujemo i na još jednu kategoriju junakinja u ovom djelu, a koje se pominju u stihovima epskih pjesama (Hazreti Fatima, Kosa Smiljanića, Turkinja Hajka, Mara Ivanbegovica). Nijedna od njih do sad nije posebno izdvajana u raspravama o Njegoševom djelu, ali su pominjane i pojašnjavane u komentarima stihova u brojnim izdanjima Gorskog vijenca.
Prilično je često pisano o junakinjama u Gorskom vijencu, ali je to uglavnom znalo biti uzgredno i nedovoljno. Najčešće u okviru širih rasprava o cjelokupnom sistemu likova u Gorskom vijencu ili u okviru rasprava o Njegoševoj ljubavnoj lirici u cjelini. Posebnih tekstova o Njegoševim junakinjama u Gorskom vijencu napisano je malo. Koliko je nama poznato svega nekoliko i to iz pera: Sima Matavulja, Anice Đukić, Milana Vukićevića, Krsta Pižurice, Dimitrija Kalezića, Milovana Đilasa, Milosava Babovića, Miloša Kovačevića i Kristine Mitić. Mnogi od njih nisu sasvim dobro ni izbrojali sve junakinje Gorskog vijenca, a tek je u raspravi Milana Vukićevića iz 1936. i monografiji Milosava Babovića iz 1997. godine ukazano na postojanje „sedam heroina“ u ovom Njegoševom djelu.
Simo Matavulj u raspravi "Ženske glave u Gorskom vijencu", koja je najprije izložena kao predavanje na Kolarčevom univerzitetu 5. marta 1906. godine, na poziv Kola srpskih sestara, a potom je posthumno objavljena 1918. godine u časopisu Književni jug,[21] izdvaja šest junakinja: nesrećnu i grešnu Ružu Kasanovu, Anđeliju (snahu Vuka Mandušića), lijepu snahu bana Milonjića, sestru Batrićevu, babu vješticu i Ljubicu Radunovu. Međutim, Matavulj kasnije pravi jednu korekciju i izostavlja babu vješticu iz dalje analize „jer nije Crnogorka“, tako da obuhvata ukupno „pet ženskih glava iz besmrtnoga speva, pet simbola“ koje će detaljno analizirati.[22] Možemo kazati da je Matavuljeva analiza najviše bila usmjerena na nesrećnu sudbinu Ruže Kasanove, koju je bio odveo turski kavazbaša Mujo Alić, a onda su je u potjeri koju su organizovali Martinovići, u puškaranju sa poturicama, nesrećno ustrijelili. Matavulj posebno potencira stanovište Tomaša Martinovića koji se zaštitnički odnosio prema ovoj nevjernoj mladoj ženi jer je bila udata za nedostojna muškarca: „Teško doveka onoj duši koja je Ruži izgubila sreću, koja je Ružu dala za Kasana, koja je zatvorila vilu u tamnicu, jer je Kasan bruka nevaljala!“ Zbog toga posebno ističe da ne bi ni obrnuo glave zbog njene otmice samo „da je bješe Srbin ugrabio“.[23] Upravo zbog toga Matavulj i naglašava da u tom Tomaševom stavu „ima misli koje mogu iznenaditi i današnje pobornike feminizma; ima zagonetnih kontradikcija; ima verovanja da je velika sramota i veliki greh ubiti ženu čak i kad je strašno zgrešila, čak i kad to ubistvo bude nehotično“.[24] Da bi potpunije objasnio ovakve radikalne stavove Matavulj se osvrće i na studije koje su se bavile istraživanjem života i običaja srpskog naroda na prostoru Crne Gore, poput Milorada Medakovića i ruskog istraživača Pavela Apolonoviča Rovinskog, a u kojima je pronalazio analogije za Njegoševe književne primjere. O ostalim junakinjama Gorskog vijenca Matavulj je pisao znatno sažetije, ali svakako vrijedni pomenuti njegov stav/pitanje da li je je neko od nas „naišao na takav originalan, silan i poetičan izražaj ljubavi“, kao što je to iskazao Njegoš u Mandušićevim ljubavnim snoviđenjima o „miloj snahi Milonjića bana“.[25] Interesantno je ovdje napomenuti i jedno istraživanje Goluba Dobrašinovića, koji je priređujući izdanje Matavuljevih Sabranih dela (2008), došao do podatka da Milan Savić, inače za piščevog života blizak Matavuljev prijatelj i poštivalac, u jednom pismu poslatom Milanu Ševiću 25. oktobra 1913. godine, nije imao dobro mišljenje o ovome predavanju/raspravi Matavuljevoj posvećenoj „ženskim glavama“ u Gorskom vijencu, te da zbog toga nije htio da ga objavi u Letopisu Matice srpske.[26]
Anica Đukić u pomenutoj raspravi „Njegoš i žena“ iz 1925. godine ukratko navodi šest junakinja u Gorskom vijencu: lijepu Fatimu, snahu Milonjića bana, snahu Anđeliju, sestru Batrićevu, babu vješticu, Ružu Kasanovu. Iz nekih razloga zaboravlja na Ljubicu Radunovu, a snahu Milonjića bana pogrešno naziva Anđelijom. Na kraju zaključuje da Njegoševa „žena i gospodari i robuje sa ljepote svoje i ljubavi. To je stimulus njena života, koji joj daje moć i slabost, vodi je dobru i zlu“, a kao takva „slaže se sa ženom kako su je opevali Šekspir i Gete“.[27]
Milan Vukićević u već pomenutoj raspravi „Žena u Njegoševoj poeziji“ (1936), veoma pedantno navodi svih sedam junakinja koje se na različite načine pojavljuju u Gorskom vijencu. Prikazuje „lik žene heroja“, kakve su Ljubica Radunova i sestra Batrićeva. Ukazuje na „rđave žene“, kakve su Ruža Kasanova, Mandušićeva snaha Anđelija. Za babu vješticu naglašava da je „pre svega oličenje zle žene“. Dvije junakinje su nastale kao oličenje pjesnikovog „oduševljenja i zanosa“ pred ženskom ljepotom. To su osamnaestogodišnja snaha bana Milonjića i „mlada nevesta Fatima“.[28] Vukićević je ukazao i na značaj pjesme Noć skuplja vijeka, za razumijevanje Njegoševog odnosa prema ženi. U „Posveti“ Gorskog vijenca izdvaja simboličko značenje lirske sintagme „materino mlijeko“, iz stihova „Zna Dušana rodit Srpka,/ zna dojiti Obiliće“,[29] a zatim ukazuje i na brojne druge primjere upotrebe ove sintagme, kao i čitavog „kulta materinstva“ koji ona postiže u cjelokupnom Njegoševom djelu. Vukićević izdvaja i „Posvetu“ filozofskog-religijskog spjeva Luča mikrokozma, upućenu „svagda dragom nastavniku“, pjesniku Simi Milutinoviću Sarajliji: „U toj posveti mislim da je Njegoš odao najveću počast ženi. On je, naime, čitavu prirodu predstavio kao ženu. I to kao majku. Uzimajući sa grudi svoje majke prirode hranu, on je, kaže, često zapitkivao maksu svoju da mu otkrije svoje tajne, tajne ovoga sveta, koje su ga pekle i mučile“.[30]
Nastaviće se...
[1]Goran Maksimović, "Ženski likovi u Gorskom vijencu Petra II Petrovića Njegoša", Književna istorija, god. 45, broj 150, Beograd, 2013, str. 425-437.
[2]Milorad Medaković, P. P. Njegoš: posljednji vladajući vladika crnogorski, Knjigopečatnja A. Pajevića, Novi Sad, 1882, str. 115.
[3]Jevto Milović, „Kad je nastala Njegoševa pjesma Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka“, Stvaranje, god. 18, broj 9/10, Titograd, 1963, str. 212. [4]Isto, str. 207. [5]Anica Đukić, „Njegoš i žena“, Srpski književni glasnik, knjiga HVI, broj 7, 1. decembar, Beograd, 1925, str. 563-566. [6]Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti – romantizam, knjiga prva, Zavod za udžbenike, Beograd, 1985, str. 190. [7]Isto, str. 191. [8]Goran Maksimović, „Ljubavna lirika srpskog romantizma“, predg. u knjizi: Nikad nije vito tvoje telo – Antologija ljubavne lirike srpskog romantizma, prir. Goran Maksimović, Srpska književna zadruga, Beograd, 2005, str. 8. [9]Milan Vukićević, „Žena u Njegoševoj poeziji“, Pregled, knj. HII, god. H, svezak 151-152, Sarajevo, 1936,str. 389. [10]Miodrag Popović, nav. djelo, str. 187. [11]Isto, str. 186-187. [12]Krsto Pižurica, „Žena u Njegoševom djelu (Baba vještica i sestra Batrićeva)“, Stvaranje, god. HHI, broj 4, Titograd, 1966, str. 365. [13]Petar II Petrović Njegoš, „Čardak Aleksića“, Pjesme, Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša, knjiga prva, prir. Radovan Lalić, IH izdanje, Prosveta, Beograd, 1981, str. 207. [14]Krsto Pižurica, Žena u Njegoševom djelu, CIP, Podgorica, 2003, str. 54-56. [15]Petar II Petrović Njegoš, „Pirovanje“, Pjesme, Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša, knjiga prva, prir. Radovan Lalić, IH izdanje, Prosveta, Beograd, 1981, str. 220. [16]Miron Flašar, „Klasične reminiscencije u pesmi Noć skuplja vijeka“, Izabrana dela Mirona Flašara, III tom, priredili Vojislav Jelić i Nenad Ristović, Filozofski fakultet Beograd-Matica srpska Novi Sad, Beograd-Novi Sad, 2017, str. 516. [17]Milo Lompar, „Hieros gamos“, Njegoševo pesništvo, Srpska književna zadruga, kolo CII, knjiga 687, Beograd, 2010, str. 156-205. [18]Petar II Petrović Njegoš, „Kavajka“ Pjesme, nav. djelo, str. 49-51. [19]Petar II Petrović Njegoš, „G(ci) Mini Karadžića“, Pjesme, nav. djelo, str. 172. [20]Danijela M. Popović, „Likovi žena u Ogledalu srpskom Petra Petrovića Njegoša“, u zborniku: Od kosovskog zaveta do Njegoševog makrokozmosa: Petar II Petrović Njegoše (1813-2013), Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, Kosovska Mitrovica, 2014, str. 333-341. [21]Simo Matavulj, "Ženske glave u Gorskom vijencu", Književni jug, broj 3-4, god. I, Zagreb, 16. februar 1918, str. 101-109. [22]Simo Matavulj, „Ženske glave u Gorskomvijencu“, u knjizi: Simo Matavulj, Razni spisi, prir. Golub Dobrašinović, Sabrana dela Sime Matavulja, knjiga 6, Zavod za udžbenike-SKD „Prosvjeta“, Beograd-Zagreb, 2008, str. 201. [23] Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Celokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, knjiga treća, deveto izdanje, prir. Radosav Bošković i Vido Latković-Nikola Banašević i Radosav Bošković, Prosveta-Obod, Beograd-Cetinje, 1981, str. 32. [24]Simo Matavulj, nav. djelo, str. 204. [25]Isto, str. 208.
[26]Golub Dobrašinović, „Objašnjenja“, pogovor u knjizi:Simo Matavulj, Razni spisi, prir. Golub Dobrašinović, Sabrana dela Sime Matavulja, knjiga 6, Zavod za udžbenike-SKD „Prosvjeta“, Beograd-Zagreb, 2008, str. 393-394. [27]Anica Đukić, nav. djelo, str. 566. [28]Milan Vukićević, nav. djelo, str. 384-389. [29] Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Celokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, knjiga treća, nav. djelo, str. 10. [30]Milan Vukićević, nav.djelo, str. 389.
|
