|
|
|
 | Velimir Savić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Mjesečari
Ne bojim se mraka, još od djetinjstva. No, priznajem sebi, nisam znao da noć u ovoj divljini može biti tako tamna i sama, a toliko puna nepoznatih i stoga meni neprijatnih zvukova. Mjesec se skrio za visoke omorike i jele ili je suviše mlad pa ga ne uočavam, tek zvijezde me čine dodatno izgubljenim, usamljenim i sitnijim. Kao i uvijek u životu u situacijama kad počinim grešku ne korim se, jer pomoći mi od toga nema. Naprotiv, ne samo da se nadam nego i čvrsto vjerujem da će sve dobro i povoljno završiti. Onomad dok sam bio još u gimnaziji, pročitah u udžbeniku psihologije da je samo trećina ljudskih briga osnovana. Od tada, ma koliko se to suprotstavljalo logici ili matematici - za mene su u toj postavci jedno cijelo zapravo druge dvije trećine. Mislim i o tome kako je mnogo ljudi reklo da sam rođen pod sretnom zvijezdom. Neobičan je taj moj talenat, mora da sam podvojena ili povodljiva ličnost kad mogu da se tako naprosto rascijepim i uspješno tješim samog sebe...
Postaje sve hladnije, neprijatnije, i pomalo užasnut shvatam da bi mi onaj udžbenik iako onako siv i tanak noćas dobro došao da bar zapalim vatru. No ni šibica nemam, i iskra nade mi je sad izgleda jedino kresivo. Da sam bar toplije obučen... No, ipak hodam ja jednako hrabro naprijed, a to je ipak prema cilju, jer svaki put negdje vodi ili odvodi - samo ako sam na dobroj cesti.
Jesam li?
U ovoj planini sve su putokaze sigurno počupali oni što nikada nisu imali dobre namjere. Telefon ovdje ne hvata signal. Ipak sam načinio glupost! Ne znam šta mi je trebalo da pristanem da me onaj mladić poveze do pola puta kad mi je rekao da će poslije skrenuti drugim pravcem. Mislio sam - naići će bar neki autobus. Gluvo je doba niko i ne prolazi... A ko bi mi i stao u ovoj mrakači i pustinji? Šta mogu biti - ili drumski razbojnik ili kakva budala i nesreća. Možda sam i naoružan. Tako su valjda mislili oni rijetki što su me na cesti prošli i odjezdili u sigurnost...
No evo... čini mi se... napokon čujem zvuk motora. Ako se varam? Ne, zvuk se približava, jasniji je i već se naziru svjetla. Zaslijepiše me farovi! Kratko. Čini mi se da sam previše mahao i uplašio vozača! Možda me nije ni vidio kada je tako brzo prošao. Trebao sam stati nasred ceste, ne bi me valjda udario.
No gle čuda... Automobil se naglo, uz škripu kočnica, zaustavi i evo - vraća se unazad!
Pritrčah i otvorih vrata.
- Mogu li...
- Žurim!
Sjedoh, krenusmo brzo, bez riječi, i tek onda pogledah vozača. Nije se okrenuo, zurio je netremice u cestu tako da mu vidjeh samo profil. Izgledao je veoma onespokojavajuće, onako zarastao u bradu od dva-tri dana, neuredne kose, debelog vrata i obučen u crno. Nisam ja sitan, naprotiv - ali bio je krupniji od mene. Ne volim ako ljudima ne mogu vidjeti oči. To je često znak loše namjere... Ma, skoro da se i pokajah što sam sjeo u kola. Instinktivno pokušah, bez razmišljanja, onako kako to odvajkada čine životinje u prirodi, da povećam svoj obim, nakostriješim se ili narogušim ili smislim još neki od toliko primitivnih načina da uplašim protivnika. Zato mu se obratih vrlo direktno i nepristojno:
- Dobro si mi stao, šta čovjek zna ko je ko na cesti. Mogu biti lopov, ubica...
- Nisi ti, ja sam ubica...
Rekao je to sasvim tiho, ali uvjerljivo, sa odsustvom bilo kakve prijetnje, što me dodatno onespokoji. Tek sad vidjeh da nije vezan... Prvi put me pogledao. Ne znam, u mraku nisam mogao jasno vidjeti, ali učini mi se da su mu oči zamućene i krvave. Kapci su mu bili natekli - bio je ili drogiran ili nenaspavan. Nekako odbih pogled, ne obarajući oči. Čekala nas je oštra krivina... Jurili smo u noć suviše brzo, suviše opasno, sad obojica razrogačeni i još manje jedan drugom otkriveni. Tijela su nam se u okukama dodirivala dok smo se puni nepoznatog prosto rušili niz planinu uskom i strmom cestom. Primjetio sam da nije bazdio, iako je bio zapušten i to me, iako nije moralo značiti ništa, ipak malo obradova. Kako ovaj vozi, višestruki je ubica, ubiće i mene i sebe - mislio sam i sad mi je ono višečasovno batrganje po planini djelovalo kao rekreaciona šetnja. Noć je takva - puna grabežljivog i lošeg - i mjesec koji samo izgleda mlad i skriven, zapravo je opak, budi zlo u ljudima, neobjašnjivim privlačnim silama razvlači mora i okeane i sumanuto upravlja ovim kolima. I mene je spopao, mjesečarim, u meni je noćas more neodgovorenih pitanja, plima osjećanja i oseka razuma. Uzbuđen, ali odjednom i ja kuražan, ćutio sam. Ako ne govorim, neka i onaj misli šta ja imam na umu.
- Ubio sam sinoć zeta - sestrinog muža...
E, onda je ovaj očajnik i sigurno bježi čim ovako vozi, a ja sam mu usputan i nepotreban teret. Nisam se smatrao taocem.
- Zašto?
- Nisam mu dao dvije hiljade maraka...
- Bio si mu dužan?
- Ne, zet je bio kockar, tražio je moje pare.
- Što ga ubi pobogu, mogao si reći da nemaš!
- Ma i nemam, već sam mu davao para, ali nikad kraja tome.
Sad smo, obojica, odjednom srušili ograde i kao u kakvom trileru ušli u suv i brz dijalog.
- Kako ga ubi?
- Nisam mu dao novac, eto tako, a ubio se sam. Žurim. Moram pomoći sestri oko sahrane. Povešću i tu djecu sebi da ih maknem iz užasa...
- Pa kako jadan završi?
- E, to nas je najviše pogodilo! Ubio se pištoljem za stoku. Ostavio je pismo ženi i djeci, zamolio ih za oproštaj i napisao da je živio kao stoka pa da zato i hoće da umre kao stoka...
Rušili smo se razrogačeni i ućutani niz posljednje obronke planine, planine straha i bola. Grad se nazirao i svjetla su bila pogledu nadohvat. Nisam osjetio veliko olakšanje. Razmišljao sam o onoj tankoj sivoj knjizi psihologije, napisanoj od grupe autora. Tim nesretnim ljudima je preostala samo ona jedna trećina - da im bude jedno cijelo, cijeli život... Dakle sve je matematika, ili logika - ja sam možda baš onom čovjeku, njegovoj ženi, djeci njegovoj, oteo one dvije trećine sreće!
Izašli smo nekako odjednom, naglo iz šume, nas dvojica mjesečara, ubica (ili saučesnika u samoubistvu) i ja odjednom ugledah već odlazeći mjesec. Nije bio nipošto mlad, ni nevin i mislim da je to čekao samo mene da se svojim dvoličnim licem ukaže, još jednom mi se podrugljivo nasmije i klizne za brdo.
Neobičan je taj moj talenat, mora da sam podvojena ličnost, da imam dva lica kao i onaj mjesec - kad mogu da se tako naprosto rascijepim i uspješno optužim samog sebe...
|
