SRNETICA PODNO KLEKOVAČE

U prvi znak svitanja, Stojan probudi Ivana. Brzo  pospremiše logorište i ukloniše tragove. Dopuniše  čuturice svježom vodom sa izvora i umiše se. Sada su se osjećali prilično svježe. Odmah su, onako bez doručka, pripremili pokret. I konji su se dobro odmorili. Bili su orni za put. Od logora usmjeriše južnim pravcem i preko visoravni pod visokim jelikom, izbiše na proplanke. Odatle udariše nekim tragom davno korištenog i zaboravljenog puta, koji je sa desne strane pratio put prema Sanici.

Kako se sve više razdanjivalo oblaci su se namicali i gomilali. U naletima vjetra, poče nadolaziti i grmljavina. Ubrzo se smrče, a potom ošinu pljusak, silovit i bijesan, kakav može biti samo na ovim planinskim zavlakama, gdje se zrak komeša i temperature sudaraju.

Iz bisaga izvadiše ogrtače za kišu i ogrnuše se. U jednoj uvali naiđoše na gusto razgranatu jelu, skloniše se pod nju. Neko vrijeme stajaše tako ćuteći, jer se od jeke ne bi ni čuli. Kada se sve poče stišavati, Ivan prozbori:

    - Tek sad mi je jasno kako je ova planina dobila ime. Da su ga ne znam koliko tražili, ne bi ga prikladnijeg našli. Koliko je samo jezičke i misaone simbolike ugrađeno u nazive mjesta i predjela gdje naš narod živi.

Juče u Podgrmeču ne provedosmo se kako smo željeli.

    - Bilo je to sve nekako u bijesnom trku, ali smo ga opet vidjeli. Pitom kraj, a pust. Od kada su Turci naš narod i odatle potisnuli prema zapadu, kao da ga više niko nije ni nastanjivao, osim ono malo kmetova i čivčija koji su živjeli po principima nahije i ono malo uspostavljene turske vlasti.

    - Tu gdjegdje kilometrima nema ni jednog stanovnika i ostalo je mnogo pitomog prostora u koji bi se familije  mogle vraćati, samo treba vidjeti kako to izvesti.

    - Mnoge familije odavde, kao i naši preci bjelajski, pretjerane su u Dalmaciju i mislim da bi oni prvi bili voljni da se vrate u stare krajeve.

Razgovor se nastavi i tokom puta kada u šumi, poviše jednog izvora, svratiše da predahnu i doručkuju.

Iza podneva su se već primicali Srnetici. Vrijeme se sasvim razgalilo. Oblaci su se razmakli i bistar majski dan ogrija i ozari vedrinom.

Pazili su da ostanu neprimijećeni bar još ovog dana jahanja i tada će već biti u dovoljnoj prednosti ispred potjere, čak da im i uđu u trag. Ivan je napominjao:

    - Jedino nas vidješe oni čobani koji čuvahu velika stada na pašnjacima pod planinom. A ne bi nas ni oni primijetili, da nisu imali onoliko pasa. Valjda samo onoliko pasa može odbraniti stado od vukova.

    - Sada moramo biti dvostruko oprezniji. 

Prošli su pored središnjeg dijela naselja i kuća poznanika Dražića i Škrbića, ali produžiše prema posljednjoj kući Tankosića. Kuća bijaše na osami izdvojena i podvučena pod Greben Male Klekovače. Najbolje je biti na kraju sela, odakle se u slučaju potrebe, može brzo u planinu, u zaklon i tako progonioca povući iz naselja i odmaći od stanovništva.

Podne je već prošlo kada banuše pred kapiju Stanka Tankosića. Tu mu se dijete igralo. Predstaviše se i poslaše ga po oca. Stanko ubrzo izađe na kapiju kad tamo, na konjima, stari poznanici.

    - Pa. kako bi to bilo da mi ispred kuće prođete a ne svratite? Kako ste? Kojim dobrom?

Davni poznanik, saborac, jatak, prijatelj i drug Jankov i Stojanov, začas pripremi trpezu i ubrzo su sjedili na klupama ukraj dvorišta. Ispod jedne nadstrešnice i konji su sladili se ručkom, rasedlani. Nakon dugotrajnog putovanja, nedostajao je jedan upravo ovakav predah. Debela hladovina, podvučena pod šumu, djelovala je svojom svježinom veoma okrepljujuće.

Kada malo odmoriše, gosti upoznaše Stanka sa prilikama i ovaj je već imao svoje prijedloge:

    - Budući da je moguće da vas i ovuda traže, kako bi bilo da ja ovdje u okolini odmah obavijestim jatake i  jednog odmah uputim u Grahovo, da i oni znaju o čemu se radi i, prema potrebi, postupe isto. Sve to možemo dok vi ovdje malo predahnete i odmorite. A možda bi najbolje bilo da ovdje noćite i dobro se odmorite, a sutrašnje jutro će nam već pokazati šta nam je najbolje činiti. Stoga vas molim da prenoćite ovdje, gdje ćete konačiti u postelji i imati obezbjeđenje oko kuće.

    - Hvala na gostoprimstvu - branio se Stojan - ali ni na kraj pameti mi nije da drugima, ni krivim ni dužnim, dovlačim nevolju. Budući da je moguća pojava potjere za nama, konačenje ili duži boravak u naseljenom mjestu ne dolazi u obzir.

Ovdje smo svratili jer znamo da nas progonioci za sada ne mogu stići, što ne znači da ne bi mogli stići noćas ili sutra ujutro.

Možda i nije loše da obavjestiš svoje jatake i nekoga uputiš u Grahovo, kako bismo zajedno lakše zaustavili Turčina i spriječili ga u osveti, a tako i zaštitili nejač. Za Ali-begova pravila svejedno je ko će nastradati i zbog čega. Najvažnije mu je da smo što slabiji i pogodniji za upravljanje. Iz tih razloga treba po svaku cijenu osujetiti osvetu preko nevinih lica i pokušati zaustaviti Turke. Takođe, iz istih razloga je bitno da se i nas dvojica ne izmičemo prebrzo i, ako se progonioci namjere na naš pravac, da im omogućimo da nas i sustignu. Mi ćemo se vama samo zahvaliti na gostoprimstvu i najkasnije za tri sata krenuti dalje. Mislim da nam je za konačenje najpogodniji gornji vis na grebenu Klekovače, odakle možemo osmatrati dešavanja ispred i iza nas, a prema tome i planirati.

    - Vi, u stvari, želite biti mamac i, ako je ikako moguće, sav ovaj problem pretvoriti u korist, ako se ne varam.

    - Tako je. U svakoj situaciji treba razmisliti kako doći do najboljeg rješenja. I ne samo kada je čista situacija, već kako i iz nevolje izvući korist. Ako na taj način razmišljamo, uvijek ćemo naći prihvatljivo rješenje.

    - Kada malo bolje razmislim, vidim da je tako. Stoga se i ne protivim vašim namjerama. Mogu samo da vam predložim pojačanje za noćas, upravo na vašem konačištu, iz razloga vaše lične bezbjednosti i pomoći u što povoljnijem rješenju vaše zamisli.

Polovinu mlađih ljudi pridodao bih vam gore na konačištu, a ostale ostavio ovdje u selu da za slučaj potrebe zaštite nejač.

Da li i vama odgovara ovaj prijedlog?

    - Pa, ne mogu vam baš sve odbitii, a o detaljima ćemo se u međuvremenu dogovoriti.

Nakon ovog razgovora, već su neke mogućnosti bile rasvijetljene i za nih su počele pripreme.

Ubrzo je i Stankov najstariji sin, dobivši upute kao kurir, znao kod koga će otići za putovanje u Grahovo, a kod koga za okupljanje ljudi po zadacima već prema prethodnom razgovoru.

Gosti su sa Stankom ostali još neko vrijeme u dogovaru oko detalja za predstojeću noć, a predveče se dadoše na Klekovaču.

Kada se počeše dijeliti dan i noć, greben na poseban način oživi. Pred sam suton gore se pope više ljudi i konja, tako da u jednom stjenovitom procjepu nasta tiha gužva i metež u smještanju i raspoređivanju. Tu je već svako znao šta mu je obaveza i šta mu valja činiti.

Stankov zamjenik Petar Jelisavac, ostao je dolje u selu sa četrnaest ljudi, organizovanih da zaštite selo ili u slučaju velike premoći Turaka skrenu pažnju na sebe i pokušaju neprijatelja što više udaljiti i odvratiti od svojih familija, a ovdje je do Stanka uputio dvanaestoricu najsposobnijih. Sve su to bili ljudi vični, kako motici, tako i oružju. Mlađi ljudi, dobro opremljeni konjanici, pogodni za akciju u pokretu, sve sami prekaljeni i odlučni uskoci.

Zanimljivo bijaše vidjeti ih sve do jednog sa brkovima. I oni najmlađi su svoje nausnice, kao znakove muškosti, brižljivo štucovali i nosili. A brkovi im bijahu i znakovi da su već odrasli, da sa svim svojim osobinama mogu među ljude, kako u razgovoru, tako i u djelu. Jer, bogami, živeći ovako buran krajiški život, rano se oni naućiše nositi svoje rane, ožiljke i uspomene.

Gledao ih je Ivan, onako zadubljen u svoje misli, dok je stajao leđima oslonjen o jednu stijenu i grickao travku... Ti mladi momci, u ovom trenutku, na nesvakidašnjem mjestu, nekako su ga se posebno dojmili. Sve su to sami mlađani gorštaci koje cicvara i pura othrani, pa im takvima nije trebalo puno objašnjavati šta im je činiti. Podjednaki, kao u štap zarezani, plijenili su svojim izgledom, pojavom, ljepotom, kao u pjesmi:

              Grebenima gore Klekovače,

              Svijaju se, mlađan ′tić do ′tića,

              To je mladost pusta, srnetička,

              Sve uskoci Stanka Tankosića...

Sada su oni po već uhodanim pravilima smještali konje u jednom procijepu između litica, u zavjetrini, i bili aktivni oko raspoređivanja straže.

Sve se to odvijalo gotovo u tišini, tako da se sa nekoliko desetina koraka ne bi moglo ni osjetiti da su tu..

I konji su bili već naviknuti na ovakve dnevne promjene u svojim životima. Ponekad se znalo reći: „kakav gazda, takav mu i konj“. Možda u svemu tome ima i istine, jer i konji, kao plemenite i pametne životinje, u okviru svoga razuma formirali su se takvi kakvi su, prateći signale onoga ko ih hrani, miluje, mazi. Uvijek su spremni da ga poslušaju, da mu budu vijerni i naklonjeni, upravo onoliko koliko i on njima. Ponekad požele da spuste glavu na njegovo rame, da rever usnom dodirnu. I oni imaju svoje signale, svoje trenutke izliva nježnosti i poštovanja.

Kako su njihovi jahači navikli po danu na motiku, a po noći na šumu i pušku, tako su i konji tokom dana na pašnjacima vrani i razigrani, a evo sada ovdje mirni i poslušni.

U ovom mirnom, tihom, iščekujučem i pomalo napetom predvečerju, samo se čuo tiho i lagano izgovoren, kratak poziv:

    - Gavrilo!.

I Stanko je sve ovo pažljivo posmatrao, a onda je prizvao predvodnika ove grupe. Gavrilo Dražić, mlad i mršav momak, odjeven u poduži pleten pršnjak, kojeg u vitkom struku opasuje širok kožni opasač sa sabljom, jataganom, kuburlijom i još nekoliko vrećica, natrpanih svim i svačim, od baruta i olova, do melema i zavoja, ostavi svoj posao i nakon žustrog koraka priskoči, te stade pažljivo slušati pitanja:

    - Da li su svi ovdje prisutni zdravi, orni i raspoloženi? Da li ste svi stigli opremiti se i ponijeti sa sobom sve potrebno, od naoružanja, olova, baruta, do hrane i zavoja? Da li su svi konji dobro nahranjeni i napojeni?

Gavrilo na sva pitanja potvrdno klimnu glavom, dok je Stanko nastavljao:

    - Pitam, jer moramo biti spremni za sva moguća dešavanja, do akcije u pokretu i kroz bezvodan kraj. Najbolje bi bilo da se pred podne vratimo kućama i da ništa ne činimo. A mnogo toga ne određujemo mi već situacija, koja je gotovo uvijek nepredvidljiva. Kao u inat, najčešće zna biti upravo onakva, kakvu najmanje želimo i očekujemo.

Noć prođe prilično tiho, uz povjetarac i zrikavce, bistra, vedra, planinska, prilično svježa i rosna, ali ne i odveć hladna.

Stražari su se smjenjivali, držeći pod kontrolom čitavu dužinu grebena male Klekovače. A on se opet izdužio toliko da ga nijedan vjetrić ne može zaobići, pa se preko njega svu noć smjenjuju, čas južni, čas sjeverac, donoseći i pronoseći najtananije zvukove...

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: