detalj slike: KRK Art dizajn

 

VLAŠKO  ZVIJERE

Teren je bio brežuljkast, blago valovit, prošaran  livadama i pretežno hrastovim šumarcima, sa ponekom  obrađenom njivom i kmetovskom kućom, ali i mnogim opustjelim kućerinama prognanika.

Od Zvjeruše do Lisine, od Lisine do Klisine, pa preko Razboja do Pričelja i Koviljače, kao da su iz zemlje iznicali i izranjali novi i novi bregovi, kraja im se ne nazire. Grmeč je već odavno izgledao na dohvatu, a još uvijek ostade nedokučiv. I konji su zapjenili. U purpurnom podgrmečkom predvečerju sve je oznojeno i usahlo od žeđi, željno daha i predaha. Na nekoliko su potoka naišli i pregazili ih, jer se vrući konji ne napajaju.

Sporo su se bližili i Grmeč i veče, kao da stoje, a jahači su toliko umorni da već misle samo o odmoru. O izlasku iz ovog sedla, negdje pored logorske vatre, na neki ogrtač... Da pod glavu stave sedlo, utonu u plimu snova. Da bar nakratko pobjegnu od svega što Turci donesoše, bijesnog, prokletog, od pelima gorčeg.

Ali stvarnost je neumitna. Ona je uvijek tu, takva kakva je, da li je tražiš ili ne. Možda se samo beznačajno malo može uticati na nju. Sada je takva da se ova dva putnika osjećaju kao zvjerski progonjeni po svojoj đedovini, ili po ovom opustošenom kraju podgrmečkom. Napadnuti, pa oklevetani. Cijelog dana progonjeni, u noć mrklu otjerani... A kad i mrak sve prekrije, ništa se neće nazirati ni raspoznavati, nit′ progonitelji niti progonjeni.

Da bi bolje osmotrili potjeru, progonjeni se popeše do samog vrha jednog istaknutog uzvišenja. U blizini se ništa nije vidjelo. Mnogi šumarci su prošarani livadama i da je potjera bila u pokretu, već bi se pojavila na nekoj čistini.

Stojan dohvati durbin. Na sjevernom horizontu se jasno vidio hrastov šumarak u kojem su konjima obavili kopita.

    - Vrijedilo je ovako učiniti! Eno ih još uvijek obilaze šumarak i pokušavaju otkriti tragove. Da li će se sjetiti one visoke naorane međe, povrh koje se udaljismo iz šume. Po njoj je najmanja trava i vrh joj je neravan tako da se njene neravnine ništa ne razlikuju od utonuća obavijenih kopita naših konja. Ako ne zastanu i ne razmisle, neće nam otkriti traga. Morali bi se valjda sjetiti da ako im trag nije pred očima, onda mora da je u mislima.

I Ivan htjede da osmotri...

    - vidim ih i ja. Eno već drugi put obilaze šumarak, a ne pregledaju međe između njiva. Očekuju vidan trag na otvorenom terenu i na umu im je samo da ga moraju ugledati. Eno ih! Eno ih grupišu se na zapadnoj ivici šumarka, kao da se žele nešto dogovoriti. Da, da tako sam i mislio. Eno ih vraćaju se natrag, odakle su i došli! Izgleda kao da odustaju od daljnje potjere.

Stojan ponovo uze durbin i prozbori:

    - Sutra do podne mogu opet biti na tragu i za našim petama.

    - Da, ovaj njihov potez svakako ima smisla. Bliži se noć, njih je samo petorica i nisu opremljeni za duže putovanje.

    - Tako je. Vratiće se, posavjetovaće se sa svojima, opremiće se sa svime potrebnim za duže putovanje i sastaviti grupu od najmanje dvanaest ljudi. Ujutro će sa sobom povesti još dva glasnika, doći onamo na mjesto povratka i kružiti oko šumarka u velikim krugovima. Ako ni tada ništa ne nađu, znaju da nemamo krila i da nismo  odletjeli, negdje u okolini trag nam se mora pojaviti. Ako smo krenuli istočno, raspitivaće se na obalama Sane, a ako smo krenuli južno, raspitivaće se pod obroncima Grmeča za dva kaurina, na sivcu i vrancu. Kada otkriju trag, jednog će glasnika poslati nazad da javi svojima u kojem su pravcu otišli, a drugog ostaviti za potrebe nekakve nove vijesti...

    - Onda bismo se i mi mogli malo odmoriti.

    - Dobro bi bilo da se što više približimo planini, jer ne znamo sutrašnje vremenske prilike i daljnje mogućnosti prikrivanja tragova. U svakom slučaju, uz planinu je bolji zaklon i manje naselja, pa samim tim i manje će nas ljudi sretati, a Turci će se sutra na sve strane raspitivati.

I tako krenuše dalje u potragu za pogodnijim mjestom  predaha i odmora.

Sjene su neprimijetno iščezle, rumen na zapadu se gasila i utanjala u sumrak. Zrikavci su se začuli i, nekako neosjetno, sve se orosilo. Smiraj dana je nastupio, a putnici bijahu još u potrazi za odmorištem. Tek kada ugledaše jedno uzvišeno golo brdo, pojahaše na njegov vrh i tu se zaustaviše. Odavde je vidik pucao na sve strane i nije zgoreg obezbediti sebi što bolju poziciju osmatranja za vrijeme odmora.

Konje nisu rasedlali već su ih onako osedlane, skinuvši im bičve, samo međusobno svezali i pustili da pasu.

Dugo su ćutali dok Stojan progovori:

    - Ako nam uđu u trag, moglo bi biti trke. Ovdje, na bosanskoj strani Krajine, gdje je turska vlast, u svim većim naseljima oni imaju jatake i konjice. Mogu često mijenjati i ljude i konje, dok nas gone, a mi smo jedni te isti, iscrpljeni i umorni. Mislim da trebamo upriličiti jedan dobar odmor, kojeg ne bi valjalo činiti ovdje. Ne bi bilo dobro da nas već ujutro neko primijeti i odmah za petama trag osjeti, stoga predlažem glavni odmor u planini. Čim se ovdje malo odmorimo, najbolje je da odmah zađemo u Grmeč, u visok jelik i tu odmorimo. Odatle dalje, gotovo neprekidna šuma će nas skrivati skoro sve do Srnetice, gdje imamo jataka. Odmorimo se malo i put pod noge! Odavde do jelika, na onim obroncima poviše polja, dijeli nas možda svega tri-četiri kilometra. Tu moramo, na smjenu, dobro odspavati, jer odatle nam odmora neće biti do Klekovače.

    - Do sada ne stigoh ni da te priupitam kako si današnji dvoboj uspio završiti u dva poteza? Kako si se uopšte odlučio zastati, kada su nam gonioci za petama?

    - Čudni su putevi sudbine... Nikad ne znaš šta će te u sljedećem trenutku snaći. Tada je potrebno spoznati situaciju, sračunati mogućnosti i iznaći najbolje rješenje. Za to je potreban unutrašnji mir, a  u takvom trenutku to postići, od svega je najteže. Opet, za to ti je najbolja pomoć predviđanje. Neposredno prije njegovog povika, razmišljao sam da je moguće da me provokacijom izazove i kako tada postupiti.

    - Čudno.

    - On je prilazio već nadohvat ruke, a nije se dao otkriti njegov način napada. U desnoj ruci je držao sablju, a konjem je upravljao lijevom. I kada je, na desetak metara, konja usmjerio blago nadesno, odnosno pored moje lijeve strane, shvatio sam da je varka. Htio je da me zbuni, da zastanem i razmišljam kako će desnom rukom preko samog sebe da me dohvati, a onda bi lijevom rukom, s mirom mogao da iza pasa trgne pušku i opali. Još iz djetinjstva se sjećam detalja koje je Ilija Miljković posebno naglašavao da ih nikad ne zaboravim:

„Kada već do zadnjeg trenutka ne znaš namjeru napadača, izazovi ga da je pokaže. Promjenom smjera  ćeš ga izazvati da je pokaže, ili ga zbuniti i dobiti na vremenu“.

Krenuo sam u taj pokret upravo kada je posegao za puškom i to mi je spasilo život, ali je zbunilo njega i nije se stigao dovoljno izmaći. Ja više ne znam da li sam dešnjak ili ljevak. Koliko sam samo sa Ilijom morao uvježbavati da bih postigao podjednak učinak sa obje ruke.

Ma koliko je Ivan poznavao ovog čovjeka, u ovom trenutku je imao osjećaj divljenja prema njemu. Ipak je on jedinstven i neponovljiv po mnogo čemu. Njegov način razmišljanja, njegova unutrašnja snaga, koja ga  nosi ili iz njega u pojedinim trenucima prosto izbija, zrači. Sve je to izazivalo poštovanje i divljenje.

Osjeti se još ponosnijim na toga čovjeka i da mu je još više naklonjen, ali ništa ne prozbori.

                                         ♦♦♦

U međuvremenu su se i Turci iz potjere nadali svome predahu. Prođoše pored mjesta današnjeg nesretnog događaja i pvim kućama džemata stigoše u suton, upravo kada se i naziraše prve sjene mjesečine.

Više im nije bilo ni do razgovora.

    - Kako sada da Omeru kažemo da smo i trag izgubili?  - upita se jedan, dok su ostali ćutali.

 

Oko Alibegove kuće mnogo se svijeta okupilo. Nađoše i Omera, a on, kao da ih je prozreo, samo upita:

    - Kakve su vijesti? Da li treba da tugujem i očajavam još više?

    - Ona vlaška zvjerad kao da su u zemlju propali, ili krila dobili. I tragove smo izgubili. U jedan šumarak, usred Ali-begove nahije, tragovi su ušli, ali nisu izašli. Svaku stopu smo pretražili u šumarku i oko njega. Padala je noć, nestajalo je dnevne svjetlosti. Vratili smo se da se posavjetujemo šta nam valja činiti.

Omer ih je dugo gledao, a onda prozbori:

    - Predlažem da se dobro opremimo zairom i da prvim znakom svitanja nastavimo potragu. Ako mislite drugačije, spreman sam krenuti sam. To ću i učiniti. Mislim da sam dovoljno rekao.

Još su trenutak stajali, a onda uvidješe da je sa pripremom najbolje početi odmah. Tako i podijeliše zadatke i rastrčaše se da ih što prije i izvrše.

                                         ♦♦♦

Niko nočas odmoriti neće. Obasjani mjesečinom i bjegunci su zalazili u Grmeč. Penjali su se nekakvim rudinama, velikim pašnjakom podno šume. Iz škrte trave tek ponegdje izviriuje kržljava smreka, kao puka suprotnost visokoj brini bujne jelove šume, koja sve zamrači naginjući se nad padinom.

U daljini se čuje lavež pasa. Jedva primijetno se gdjgdje  tek nazire škiljavo svjetlo lampe lojanice. Kao na ogrlici nanizan niz kuća proteže se suprotnom ivicom polja, koje ne bijaše odveć široko, ali se južnim pravcem izdužilo u nedogled. Krivudajući između prošaranih bregova, podvlačeći se ispod svjetlucave mjesečine i mračnog jelika, polje je zamicalo u istočnim obroncima Grmeča, tamo negdje kod Jelašinovaca. 

Kako putnici u šumu zađoše i u pomrčinu zaroniše. Oči im više ništa nisu značile. Mogli su samo da ih nadlakticom pokriju i oslone se na bolji vid konja. Na sve strane, pomrčinom se razlijegao opojan miris smole. Tek gdjegdje pokoji svjetliji zrak uspijevao je da se probije i obasja meki topli dušek opalih iglica. Kada zađoše dublje, kao da i u kuću uđoše. Bijaše nekako toplije i od pogleda zaštićenije. Potražiše neko pogodnije mjesto gdje bi se na miru mogli malo sviti, utopliti, odmoriti.

Na ivici jednog proplanka izbiše na zaravan i izvor.

Konje vezaše jednog za drugog i ostaviše da pasu. U  maloj uvali, pored izvora, naložiše vatru tako da se niotkud nije vidjela, a zvijeri su je mogle osjetiti izdaleka. Konačno i na meku podlogu jelovih iglica prostriješe ponjavu i namjestiše uzglavlje od sedla. Ispod gustih grana i opojna mirisa jelovine, na smjenu će sebi dozvoliti malo sna.

U prvoj smjeni stražario je Ivan, jer je Stojan imao teži dan. A on, iako se ponoć bližila, dugo nije mogao da zaspi. Stalno mu je pogled bježao na vrhove triju jelika što u grupi stajahu nasred proplanka, poniže izvora. Iznad ova tri visoka vrha, katkad obasjana sjajnom mjesečinom a katkad potamnjela, boriše se mjesec i oblaci. Redali su se u neprekidnom nizu, dolazili, odlazili, plovili u daljinu, tamo kuda ih je vjetar nosio. Povremeno se i povjetarac spuštao sa visova, zaplitao se među tri osamljene jele i, uz jedva primjetan šum, razlijegao opojan miris crnogorice.

Dok je pogled i nehotice lutao po okolnim detaljima, kao da je vremena za odmor napretek, misli su stalno  nadolazile nove i nove:

- Kakav li je ovaj dan današnji?

Koliko ih dosad ovakvih bijaše? Kraja im nema. Gdje li se sve neće danjivati i noćivati? Nakon ovolikog nemira, kako da se čovjek smiri, zaspi, okrijepi?

Pitanja su se rojila kao i uvijek kada nema sna, a Ivan koji je tu na korak sjedio, primijeti:

    - Skoro će ponoć, a ti još ne spavaš?

    - Koliko bi i ovaj odmor bio ljepši, da smo na ovakvo mjesto došli s namjerom, a ne s moranjem. Dođosmo kao divljač progonjeni...

    - Tako je kada zvijer ogladni, svi životi su ugroženi. Samo je preživljavanje na umu. Ljepote se niko i ne sjeti.

    - Koliko se i čovjek razlikuje od progonjene divljači? Bespućem se vječito lomata gonjen da se samo suprostavlja, ili izmiče. Gdje je logika? Kao u onoj staroj poštapalici...

                  I srna je kao lopov crna,

                  štono svoga vuju zamotava,

                  pa ga vija, previja i smara,

                  dok on sebi ručak stvara...

Po zvjerskom pravilu i zakonu, veći je krivac srna kada bježi, nego vuk kada čini pokolj. Ista su pravila i u okupaciji: - veći je krivac branitelj, kada brani svoju familiju, dom i domovinu, nego napadač kada sve  uništava i ubija. Srni i branitelju nije ostavljeno nikakvo pravo, jer da jeste, nebi ni bili napadnuti. Ostaje im samo ono krajnje pravilo opstanka – biti, ili ne biti. Ko život ne odbrani, neće ga ni imati.

Ovdje okupatori počiniše strašna zvjerstva, a sve to pripisuju nama.

    - Iako ima mjesta za sve ljude, surovo se progone, pljačkaju, uništavaju.... Da taj razum nije možda tragičniji od osjećaja, jer se može usmjeriti i kud′ ne treba?...

Upravo na to upućuju oni stari stihovi:

                  Prokletstvom su mnogi ovijeni,

                  džaba im je razum nerazumni,

                  te se dijele mržnjom svakojakom

                  svim i svačim, Bogom i đavolom,

                  sukobi im važniji od svega,

                  jedini se međusobno jedu,

                  kadli grade, kadli razgrađuju,

                  priroda se samo podsmijava...

    - U vrijeme primirja i ne znamo kako bi bilo lijepo doći i konačiti na ovakvom mjestu. Tada se i ne sjetimo takvog nečega. Svi se rastrčimo da pokrpimo ono što je ratom porušeno. I upravo kada to privedemo kraju i počnemo nešto raditi korisno, kućiti, nastupa sljedeći rat. Tako je od davnina, Kroz generacije i vijekove. Tome kraja nema. To je krajiški usud. To je balkanski usud.

Pogledaj samo, koliko snage danas potrošismo. U šta? Oni da ubiju, a mi da preživimo. Šta misliš da je svu tu snagu upraviti na nešto razumnije, korisnije?

    - Od ovdašnjeg mira kao da je i Bog digao ruke,  okrenuo se i otišao...

    - Ako je već to tako, da bar nije sav razum pokupio i odnio sa sobom. Danas bi ovdje mnogo toga izgledalo razumnije i bolje, moj Ivane.

    - I meni izgleda tako.

    - Laku noć!

PODELITE OVAJ TEKST NA: