detalj slike: KRK Art dizajn

MI SMO PLES SVOJIH RODITELjA

Razgovaramo sa Velimirom Savićem, autorom nagrađene zbirke priča

,,Poslednji voz za B…“

Kažu da svaki čovjek tokom života bar jednom sanja ogroman hrast – gorostas. Duboko u sebi vjerujem da se nakon određenog broja godina čovjek prosvijetli. Razvije se um kao što prepotentni, perjem napirlitani glas, šepuri i razmotava važan pergament i sve ti se saopšti, samo što se to u čovjeku rodi tiho, odjednom i bez fanfara. Bez zvuka i pompe, kao kad paun, najljepše dizajnersko djelo prirode, nespojivih boja raširi perje. Meni se to desilo prije godinu dana – ta nagla promjena. Tako, nakon te božije milosti stižemo do knjige priča. U stanju sam samo da podignem pogled i da od bilo čega što vidim napravim epopeju. Ne mogu da obuzdam navale inspiracije. To ti je kao kad zagrliš ženu koja je izgubila pamćenje, a njoj prorade sinapse, sjeti se svega, vrati pamćenje ali izgubi um.

Велимир Савић,

Razgovor vodila: Nevena Milosavljević

Tvoj senzibilitet je poetski i u sve što radiš ti utkaš poeziju. Ako bih te mogla definisati jednom rečju, to bi svakako bila reč – hedonista. Odista, voliš život, voliš lepotu. Da li je lepota tvoja najveća inspiracija?

Očigledno je da me odlično poznaješ. Rekao bih, i razumiješ. Kad si mi poslala ova pitanja, napisala si mi u poruci da se nadaš da će mi se pitanja dopasti, jer si se potrudila. I evo imam i ja trudove, porađam ovaj intervju, rađam jer i ne mogu dati ništa drugo, ne ono što nema u meni, nego ovo što je duh u meni začeo i ovaplotilo se čekajući ovaj dan. Svako čekanje ima svoj dan i čas, trenutak i nadu i zebnju, jer da nije tako čekanjem se ne bi zvalo. Pitanja su me dopala, a dopada mi se i to što me baš ti to pitaš, jer kad je riječ o ljepoti – a i za nju me u ovom razgovoru pitaš, ti si tu žena najviših kompetencija u prečistom značenju te sintagme.

Razmišljam. Zašto bih uopšte davao intervju – ako to javno pravo na sopstveni stav, koji mi pružaš ne bi bio esej, spoznaja sopstva, ili lijepa književnost? U suprotnom to bi bilo gubljenje vremena, kao što obično jeste, protrče riječi kroz čovjeka kao kad ispijete živo jaje. Planirano je da ovaj intervju napravimo „uživo“, na Drinskim književnim susretima u Zvorniku i da ga zabilježimo kamerom; radovao sam se susretu, ali ti nisi mogla doći. Nisi mogla, jer si tih dana pod kišom kuršuma kosovskih „specijalaca“ Rosu spašavala djecu iz vrtića. A sad bih zamolio čitaoce ovog intervjua da zatvore oči i u mozgu premotaju taj film. Neka uključe zvuk, niko nije mutav, neka se čuju rafali i vide dimne bombe. Ne treba suzavac kao stvarni dekor, normalan čovjek će da zasuzi i bez toga. Čitaoci te već dobro poznaju, kosovskometohijsku Moniku, Madonu, junakinju i djevojku, a ovi drugi, što heklaju heklerima po ljudima, su u oklopima, važni samo utoliko što je njihov izgled antipod ljepoti; njihovi umovi su pusti drumovi, oni su androidi, roboti, ispranog mozga, svedeni da tuku i mrze po naredbi i samo nalikuju čovjeku. Hodati na dvije noge ne znači biti uspravan. Jer, zločinac nikad nije uspravan, ma koliko se propinjao, a pognuta majka koja tijelom štiti svoje dijete uspravlja se svetošću tog čina do milosti Bogorodice.

Eto, sad je i ljudima koji me nisu čitali jasno kako određujem ljepotu i kako pišem prozu – u slikama. Ako slikama dodam i muziku i ritam koji tvorim riječima onda se proza pretvara u poeziju.

Šta za tebe predstavlja umetnost?

Muzika je univerzalna poruka, a poezija jeste muzika vrhunskih misli, vis nad ambisom. Prema tome nema veće, a ni više umjetnosti od poezije, jer ona spaja sve umjetnosti. Pjesnik je taj koji vaja pjesmu, gradi i projektuje, on slika slike u vašem mozgu, komponuje muziku, određuje ritam riječi i sve se to na kraju pretvara u jedan veliki mikrofilm koji u koprodukciji režirate, pohranjujete i reprodukujete u sopstvu dajući svemu tome vlastite boje i svoj ukus. Volim igre riječi (uopšte sve igre) na izgled nespojive, najnježnije i najgrublje ako treba spojiću, zato kontrapunktom pojačavam svirepost onoj mustri što hekla heklerom.

Da li je lepota tvoja najveća inspiracija?

Ljepota je za mene kriptonit. Potpuno sam nemoćan da joj se oduprem. Ljepota ima svoja pravila, kao što ih ima i priroda. Stoga ljepota, počinjući kao i ljubav najnježnijim i najmekšim glasom Lj kod Južnih Slovena (pri čemu jezik dirljivo ljubi nepce, jer mu je to i svod i nebo), ima svoju harmoniju, koja se može i matematički – geometrijski i proporcijom da izrazi- pravilima koje je je stvorio grčki vajar Poliklet o idealu proporcija, Fibonači je svojim nizom ili formulama zlatnog presjeka po kojima je zdelan čovjek. Mi smo ples svojih roditelja.

Tačno je, ja ne samo da želim i žudim – ja istinski hoću ljepotu, ona jeste moja namjera, potreba, hrana i inspiracija, moj pokretač i cilj ne samo u ljubavi, pisanju u sportu, nego i u životu. I ljepota kao i energija se ne gube nego vremenom samo mijenjaju svoje oblike. Lijepog čovjeka možeš posuti kiselinom i on će biti – lijep čovjek posut kiselinom. Tako ja to vidim. I pametna misao je ljepota, zbog nje slušamo ljude, čitamo i stvaramo knjige. I umna osoba je živa ljepota, zato fizička ljepota vremenom kod ljudi prelazi u ljepotu spoznaje, mudrosti i svijesti. Leonardov crtež Vitruvijevog čovjeka nas vizuelno, matematički i filozofski uvjerava da čovjek zaista može da bude ono što hoće, da se smjestio između zemlje i neba, jer taj crtež rješava nerješivu kvadraturu kruga. I evo, i ja sam se tako razapeo i raširio i skockao da to dokažem, da ljepotu zagrlim, zakružim, i pribavim. I ovo se mora znati, ljepota može da spasi svijet, ali i da ga uništi. Zar nije virus korone, vidljiv samo pod snažnim elektronskim mikroskopima djelo gotovo savršene ljepote? Zar nisu najljepše pečurke najotrovnije, zar nisu neke od najotrovnijih zmija i najšarenije, zar najljepši cvijet ružu (oprosti Nevena zbog nevena) ni trnje nije odbranilo od slova n koje će je pretvoriti u ružnu – ako ga samo dodam? Ljepota se može definisati i svojom suprotnošću – ružnoćom. Trebalo bi da je lijepo i ono što nije ružno, ali zar veliki mag uma, slavni profesor semiologije u Bolonji, Umberto Eko, nakon „Istorije ljepote“ napravio i „Istoriju ružnoće“ i – baš je lijepa knjiga.

Koliko ti je želja za znanjem i uopšte tvoja svestranost pomogla u životu da spoznaš svoj put?

Razgovarali smo o ljepoti. Hajde da pričamo sad o putovanju kad već pitaš. Moj put vremenom sve više liči na „My Way“ Frenka Sinatre - mada se ni u putu nismo sreli, ja nisam petljao sa mafijašima, a ni sa Avom Gardner. Ipak, izgleda da biva sve po mom, kao u lajt-motivu te pjesme. Moji roditelji djeca su krša, zato sam kršan. Gorštak. To su ljudi koji su odrasli na selu radeći teške poslove. Tamo, ako sam ne proizvedeš hranu – bićeš mrtav. Ali, imaš dovoljno: bogato nebo, velikodušno sunce i škrtu zemlju. Otuda poezija. Nema u Istočnoj Hercegovini muzike, ako nije muzika riječi. Ni instrumenata nema osim frula i dvojnica (koje tamo zovu dvojenice). Nema šargija, zurli ili doboša. Tamo je bogatstvo oskudice – tamo ima da nema. Imaju gusle i to je tamo simfonijski orkestar. I ima pjevanje uglas, ali takvo da se planine tresu od jeke, a da lavova ima, razbježali bi se postiđeni pred takvom snagom. Možda ih zato i nema? Moj ujak se s međedom borio oko njive krtole. To mu tamo dođe kao nacionalni sport – pitanje ponosa. Pritom uopšte nije važna vrijednost krtole ni visina rizika koji se preduzima. Svoje se brani. I grom je ujaka pogodio tih dana i nije mu bila ništa, osim što je ošamućen ispljunuo zemlju. Sad znam zašto tamo kažu „Grom ga ne ubio“! Kad se otac pojavio sa usnom harmonikom, on je tamo bio revolucionar. Izrastao iz takvog duhovnog miljea kad sam čuo Baha, ja sam znao da je taj čovjek, anđeo koga je gorostasni Bog spustio na zemlju onako nježno kako bi se iz šake ispustio Palčić koji će se pretvoriti u diva. Niko nikad nije u mom srcu nadmašio Johanovu muziku. Niko me nije mogao, ali ni morao naučiti da to prepoznam. Bio bih blesa kad ne bih vidio nebesa. Jer, mi smo munjom ošinuti. Moj put je da radim ono što najbolje znam, a to je da čarobnišem riječima. Moram da to radim bez obzira što ne znam koga ću da očaram. Možda sam samo mađioničar koji loše uvježbava trikove, ali šta da radim u ovom putujućem cirkusu? Čime drugo mogu da pridonesem svom nestanku? Čini mi se da je sva moja erudicija podređena tome. Prelazeći svoj put, nemoćan ali i nadmoćan, Bah je dobro znao ko je, ali čovječanstvu je trebalo 100 godina da to prepozna. On je oslijepio, ali šta bi mu se moglo drugo desiti među slijepcima? Skučeni u umu, kad je orguljao mislili su da orgija. Krstili su se kao da je nečastivi – a nisu znali da ih časti. Vivaldija smo čekali isto tako. Njegove slučajno nađene partiture, u koje je lokalni mesar zavijao meso razmotale su srce riđokosog genija. Nemam takav strah. Idem putevima svojih hercegovačkih predaka, tačnije nastavljam taj put.

Koliko su vremenski dugo nastajale ove priče?

Velimir: Nije Šekspir trebao da napiše „Mletačkog trgovca“. Naučili su, lihvari, da mi komadaju srce na svakom koraku. Zašto to čine – kad bi im ga ionako dao? Zato dugo nisam objavio knjigu, još od 2007. godine i moje „Svirepe ceremonije“. Otkinuo sam tad komad srca. Od tada, evo već gotovo 15 godina, praznujem, radim, pišem i uređujem publicistička djela i čini mi se da svoj ezoterični talenat trošim uludo. Kada su oko mene počeli da zbog korone nestaju ljudi, pa i moji kućni prijatelji, shvatio sam (na selu bi rekli doglavio, pretpostavljam da je to skraćenica od došlo mu iz guzice u glavu – jer za to i priznanje sebi i ne treba mudrost), da se vrijeme poigrava s nama, da nas svaki olako utrošeni dan obmanjuje i opominje i da je vrijeme da se izađe iz tame. Zato sad dramim i izlazim na scenu i nadam se da će biti tako u – 2022. godini sa tri knjige; knjigom pjesama, knjigom priča i romanom u kome sam surogat majka književnom htijenju mog oca. Bože daj mi samo zdravlja, kao i do sada–jer smrt je smrt, prezaposlena je, više i ne čeka kao nekad, u zasjedi, i ne zanima je da li si obavio životnu inventuru.

Iz štampe će uskoro izaći tvoja zbirka pesama ,,Zlatousta“ i ti si zaista uložio dosta truda da ta knjiga bude i vizuelno predivna. Kada možemo očekivati da ugleda svetlost dana?

 „Zlatousta“ je samo radni naslov zbirke pjesama. Neće se tako zvati. Naslov koji mi se sam javio je toliko dobar i provokativan da moram da ćutim da mi ga ne ukrade ko. Važno je da knjiga izađe iz štampe, ali još je važnije da je izašla iz mog srca. Kakva je to zbirka? U rad na njoj sam uključio pedesetak ljudi. Ne volim tu riječ, tehnički zvuči, ali to zaista jeste projekat, ti si tu u dvije uloge i o tome više znaš, baš zato to i pitaš. No, ono što ću u ovoj zbirci poezije uraditi nije uradio niko. Ta će knjiga promijeniti mišljenje o knjigama poezije i ustanoviti nove standarde. To znam. I da kažem nešto – ne mora da bude ni kritika ni publika zadovoljna mojim djelom, a ni idejom, važno je da sam zadovoljan ja. Ideja uvijek ide ispred njenog poimanja. Nije to samoljublje, nego samopouzdanost da stvoriš ono što najbolje možeš, a najbolje je da budeš bolji od sebe – jer tako se razvijaš. Ta zbirka je moja flotila uspomena pretvorenih u poeziju, male poruke – brodovi u boci i ko zna kome će to umijeće otploviti. A otploviće i odjedriće jer ću je uz povoljan vjetar odaslati svuda. Cijeli svijet mi je na umu, jer sam svet u naumu. Feničanin i Kartaginjanin sam. Sumerac. Asirac. Sve ostalo vezano za tu knjigu je velika tajna. Kinezi kažu – ako želiš u nekom poslu da uspiješ – nikome to ne reci. Ono što nije tajna, je kako pišem. Poezija mora biti razumljiva, jer ako to nije – a najčešće nije, i to je moda da nije – netom nakon čitanja svi zaborave šta su pročitali. Čemu to – da ne pamtimo ono što se otima od zaborava. Ali, ako sam prije više od dvadeset godina napisao stih „Dan se vuče kao barka burlaka sa Volge“, ja sam čitaoca u dva trena preselio iz svoje tjeskobne sobe na moćnu, mutnu, sporu i neumitnu Volgu, vratio ga u prošlo vrijeme, kad su ljudi vukli brodove i koješta još i to u samo par riječi. Još ako kojim slučajem zna – a nije neophodno, za istoimenu sliku Ilje Rjepina… I da kažem, krstarenje Volgom je elitno i skupo putovanje. Poznavaoci poezije ili jezika će u tom stihu, koji je po formi obična izjavna rečenica i djeluje na izgled mirno, kao ta Volga, naći čak pet pjesničkih figura. Ja ih neću nabrajati, jer u pisanju nisam ni mislio o tome, samo sam iščekivao ženu koju volim, a vrijeme je sporo prolazilo… Nema čak ni inverzije riječi da bi se dobio ritam. Sve je tako jednostavno. No kad ponovo, nakon dvadeset godina naletiš na taj stih, ti se moraš sjetiti te pjesme, čak i onog koji je to pisao, jer to niko nikad neće ponoviti, a ako to i uradi – to je krađa. Kad će zbirka u štampu? Kao i uvijek, kad se osloniš na mnogo ljudi, čekaš da završe svoj dio posla. Oduži se. Znate to – ta imali ste nekad majstore u kući, a građenje knjige, je kao pravljenje kuće. Doduše, za dušu. Malo sam zbog toga nervozan kao mlada porodilja, koja je saznala da joj je produžen termin. Čekam čedo, da ga predam na čitaocima na usvajanje.

Koja je tematika knjige priča, za koju si nagrađen, koji su motivi najčešći i provlače se kroz sadržinu svih priča?

Kažu da svaki čovjek tokom života bar jednom sanja ogroman hrast – gorostas. Duboko u sebi vjerujem da se nakon određenog broja godina čovjek prosvijetli. Razvije se um kao što prepotentni, perjem napirlitani glas, šepuri i razmotava važan pergament i sve ti se saopšti, samo što se to u čovjeku rodi tiho, odjednom i bez fanfara. Bez zvuka i pompe, kao kad paun, najljepše dizajnersko djelo prirode, nespojivih boja raširi perje. Meni se to desilo prije godinu dana – ta nagla promjena. Tako, nakon te božije milosti stižemo do knjige priča. U stanju sam samo da podignem pogled i da od bilo čega što vidim napravim epopeju. Ne mogu da obuzdam navale inspiracije. To ti je kao kad zagrliš ženu koja je izgubila pamćenje, a njoj prorade sinapse, sjeti se svega, vrati pamćenje ali izgubi um.

Andre Žid je rekao da: ,,Umetničko delo cveta samo uz učešće, uz dosluh svih vrlih sastojaka duha.“ Da li se slažeš sa tim da se umetnost i stvara, ali i razume potpuno, ako je duhovno percipiramo?

E sad, to što radim, u prozi to je potpuno nova tehnika – spoj poezije, priča, eseja, kritike i erudicije. Živo je. Život je. To jeste duhovno percipiranje, neposredno uvlačenje čitaoca u vrtoglav tekst, koji ga povlači duboko kao vir, samo da bih ga preobrazio, nakon čega izlazi na drugu stranu svijeta kroz uski procijep kroz koji ga provlačim simultovanim novorođenjem. Turbulencija u avionu, gubitak svijesti, nazovite to kako hoćete. Ja znam da je tako, jer prolazim kroz slična iskustva dok pišem. To čitanje je adrenalinski sport, prolazak kroz crvotočinu kosmosa u druge dimenzije. Tako sam se osjećao dok sam čitao Vodoladzkinovog „Avijatičara“. Zapravo, ja pišem onakve knjige kakve bih volio da čitam. Svaka priča je proživljena i može se filmovati, vizuelne su jako, ali to su znalačke, a ne petparačke priče. Dakle, ne samo da se slažem sa Židovim stavom da umetničko delo cvjeta samo uz učešće, uz dosluh svih vrlih sastojaka duha, nego mislim da je u umjetničkom djelu, a pogotovo u remek-djelu, duša živa i da neprestano obitava. Tu je velika razmjena, otimačina i trgovina. Ja svom čitaocu dajem dušu, da bih uzeo njegovu. Ako ja od strane čitaoca nisam obogaćen ili ako mu je duša gladna nakon mog čitanja – onda treba da prestanem da pišem, jer sam obogaljen, bezdušnik. U suprotnom, umjesto da hranim duše, hranio bih sujetu, a ona je nezasita i proždrljiva.

I tvoja proza je čista poezija. Slediš Bodlerove reči: ,, Uvek budi pesnik, pa i u prozi“ i sam naslov nagrađene zbirke priča zvuči poetski: ,,Poslednji voz za B…“. Možeš li da nam otkriješ simboliku naslova?

Naslov? Posljednji voz za B. je višeznačan naslov zbirke koju sam dao po istoimenoj istinitoj priči koja je u toj kući –knjizi, jedna od stanarki. Mogu samo da kažem da to nije voz za Beograd, ni Budimpeštu ni Beč, a bogami ni za Bratislavu. Tu sam se igrao malo Tolstoja – ako je uopšte moguće gostovati u Jasnoj Poljani. Pripovijesti iz ove knjige su nastajale kroz čitav moj život, a pišem ih brzo. Samo, moje ruke ne mogu da slijede moj mozak, inače bi knjiga bila gotova za dan. U tu zbirku dodaću još jednu novu priču. Prije dvanaest godina sam sasvim slučajno fotografišući morsku obalu uslikao jednog mladića i te su fotografije vremenom postale neprocjenjive. Pisaću o tome. Tajna je to još. Naročito volim priču „Ljubav u doba trešanja“, jer je po svojoj kompoziciji, metodici pisanja i osjećanjima koji u njoj vladaju posebna. Baš zato sam je i stavio prvu, bez straha da će na tom mjestu poraziti ostale, jer su toliko raznorodne. Do te teme i ideje sam sasvim slučajno došao rješavajući jednu fonetičku zagonetku. Nekonvencionalan sam jer ne želim biti konvencionalan. Ne živim život po pravilima, takve su i priče.

Možeš li nam ukratko opisati i sam sadržaj i poruku koju neke od priča nose?

Čest motiv u mojim pričama su ljudi koji su nas zauvijek napustili. To je stoga što ih oživljavam na taj jedini mogući način, ne samo sjećanjem, nego i umjetničkim vaskrsenjem zbog kojeg ne dam da se zaborave. Znao sam jednog Vaskrsija. Donedavno. Divno je nosio teret tog jedinstvenog imena – bio je akademik. „Oteo“ mi je nagradu za najbolju knjigu iz Srpske na Sajmu knjiga u Beogradu. Moja je bila o izborima, njegova o otrovima. Žiri nije shvatio da su izbori zapravo otrovi. Naravno da niste opazili da sam do sad u ovom intervjuu pomenuo 12 ljudi koji nisu živi. Dakle, cijelo tuce mrtvaca, a tekst ne samo da nije morbidan – naprotiv veoma je živ. Da to mi je cilj da pravim životne priče od žitija onih kojih nema. Žitija? Moji su junaci moji sveci, samo što ih ne proglašava crkva. Uzgred kad smo kod dvanaest apostola, da li čitaoci znaju kako su se zvali? Ne vjerujem da ih zna baš mnogo. Hajde da ih i mi „vaskrsnemo“. Petar, Andrej, Jakov, Jovan, Filip, Vartolomej, Toma, Matej, Jakov (Alfejevsin), Tadija, Simon i Juda Iskariotski kojeg je nakon njegove izdaje Hrista u među apostolima zamijenio Matija.Znam da ti Nevena, to znaš, odavno sam te predložio za zvaničnog pjesnika Srpske pravoslavne crkve, svjedok mi je Patrijarh Pavle. Evo ga, dok ti pišem, stoji iznad mene, naslonjen na svoj štap, kao da me blagosilja, odliven u bronzi, rad umjetničke radionice crkvene opštine Leposavićke, tamo kod tebe na Kosmetu, vjerna kopija fantastične statue ispred crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Leposaviću. Uspravan i istovremeno smjerno pognut, kao i svaki božiji čovjek. To je rad, divno umjetničko djelo, akademskog vajara Milenka Balovića iz Raške. Moram to reći jer sam morao dobro da se pomučim da saznam ime tog genijalnog umjetnika, a to jeste nepravda. Hoću da je ispravim. Koliko sam saznao, čovjek je i odličan gitarista. Otuda tolika harmonija u toj statui, ja to prosto osjećam. I poklon je. Za mene – od čovjeka koga do tada nisam upoznao. Trebao mi je da mi pomogne. Umjesto nepodnošljive lakoće lažnih obećanja, ja dobih statuu i uvjerenje.

Erudita si, dobar poznavalac svetske poetike, od klasične antičke, preko svih epoha, i ne samo poezije, u tvom stvaralaštvu sva je umetnost od početka civilizacije do dana današnjeg. Koliko ti je želja za znanjem i uopšte tvoja svestranost pomogla u životu da spoznaš svoj put?

Zašto sam ovo napisao? Ovo prethodno o apostolima. Pametujem? Ne. Kad bih to radio razmišljao bih zašto među apostolima nije bila nijedna žena. No, ja ne želim biti Den Braun. Mogao bih napisati čitav traktat o tome. Jednako bih se mogao bih se zapitati i o ulozi žene u Andrićevom djelu, ako to nisu Anikina vremena ili škrta Gospođica. Više je pisao o franjevcima. Onda da napišem koliko je to drugačije kod Meše. Možda mislim da je lamentiranje nad stvarima koje su prošle, gubljenje vremena. Idemo naprijed. Sve što pišem ima elemente prosvjećenosti i edukacije. Ja sam puno istražujem u životu i očigledno je da to moram da ispoljim. Put kojim idem nisi više samo raskrsnice, to su kružni tokovi. Prije par godina išao sam u sjedište Ferarija u selo Maranelo. Ako bih vam rekao da sam u deset kilometara prošao tridesetak kružnih tokova bez bilo kakvih oznaka i navigacije stigao bez problema ljudi bi rekli da sam instiktivan. Možda, a možda sam bespotrebno kružio pa nabasao. Takav je čovjek, uvijek traga za nečim, uplašen pred pogrešnim odlukama i izborima. Takve su i moje knjige. Slojevite. I za prosječnog i za vrlo obrazovanog čitaoca. Neka se svako ogrće onoliko koliko želi da ga riječi slike i emocije dodirnu, zagrle i griju.

Šta nam još pripremaš?

Velimir: Kakvo divno pitanje – kao da si ušla u poslastičarnicu – Sitničarnicu „ kod srećne ruke“. (volim tu knjigu Gorana Petrovića, pa se igram s naslovom). Šta vam još pripremam? Osim ove tri knjige? Pa nisam Gutenberg! Šalim se. Sa romanom sam tu – na pola rada. Pišem ga zajedno sa ocem. Radnja? Roman je o ocu, kao što znaš, on ima 92 godine, možeš reći vijek. Za to vrijeme, a čovjek je rođen 1930 godine, svašta mu se dešavalo. Ginuli su kraljevi, umirali državnici, čuvao je Tita, bio u logoru, sretao razne ljude, preživio nekoliko ratova, ubistvo majke, preležao tifus, ma šta sve ne. Kompleksno je djelo. Vrlo. Puno reminiscencija, za koje sam, kao i obično, zadužen ja. Ali i interesantan, roman jako čitljiv i sa ljudskog i sa političkog stanovišta. Takođe, takvo djelo tom metodom sadržajem i formom je potpuno originalno. I otac i ja svjedoci smo burnog doba u kojem živimo. Uzdrmaćemo književnu scenu. Potpuno sam i svojim školovanjem i svojim životom i prisustvom u odbranama pred međunarodnim sudovima, kvalifikovan da kažem ovo: Ustaću tom knjigom u odbranu i roda i naroda svoga. Ne pripadam onima koji će nagradu dobiti samo zato što su autošovinisti. Jer uslov da budem autošovinista je da sam šovinista – a ja to nisam. Pritom uopšte nije važna vrijednost ni visina rizika koji se preduzima. Svoje se brani. Napali su nas ozbiljne zvijeri, hoće da nam iskopaju ne samo krtolu, nego i oči. Hoće da nam uzmu vid. Vrana vrani oči ne vadi. Neću da budem među slijepcima, kao tužni car Samuilo. Znam. Biću osporavan i predmet mržnje, zlobe i ljubomore zbog samosvijesti zbog ljubavi koju iskazujem. Proglasićeme i na(r)cistom, to je tako moderno. Takođe, neću u svojim djelima da pišem o "lgbt" populaciji ne bi li mi stigle kakve pare. Daleko im lijepa kuća i neka u njoj rade ono što rade. Ne miješam im se u posao. I već imam ideju za novi roman – biografski, o jednom velikom umjetniku.

Iznenađenje! Za tebe. Ozbiljno – planiram i jednu knjigu naših razgovora. Ona je ovim besjedama već začeta. I ovaj inspirativan intervju mi je pokazao da smo izvrsni sagovornici. Samo da znaš – i ja ću tebi postavljati pitanja. Nadaj se tome. Ne moraš se pripremati, jer je Tvorac od tebe napravio raskošan dvorac – namijenio te da stvaraš velika djela.

Znamo da često putuješ, da li su putovanja posebno inspirativna za pisanje?

Velimir: Iz svakog novog grada ponesem njegove svjetlosti. Ono što je najradosnije je da na putu srećeš ljude. Tako da su i na putovanjima i ljudi i gradovi inspiracija. Neke od priča sam napisao stopirajući i razgovarajući sa vozačima. Svaki čovjek je pun priča, kao kutija tajni, samo ne može da ih svako iskaže na način na koji to rade pisci. Ako ne otkrivaš tajne, nisi interesantan. Čitalac i očekuje da ga vodiš na putovanje. Moraš mu dati neki takav honorar jer mu uzimaš vrijeme, on život troši na tebe. Vi sklapate jedan ugovor o tome, neku obligaciju, koja mada fiktivan ipak postoji, jer postoji saglasnost vaših volja. Jedna od priča iz nove knjige “Naslov ukraden Bernardu“ rodila se nakon impresija iz mog putovanja po Kini. Takođe tu je nastala i pjesma „Li.“ koja će biti u zbirci poezije. Priča „Harange“ iz Haga, objavljena je u knjizi „Seansa“. Tu je i esej „Firentinac“ i mnogo još toga. Urednik sam publikacije „Ovo je Srpska“, pa putujem po planinama i rijekama. Pišem putopise. Vidjećeš, završiću ovaj intervju nad ušćem Beograda, jednim pogledom sa Kalemegdana. Prosto je: ti si cvjećka voliš kale, a ja volim megdan na koji si me pozvala (i Mešinu „Tvrđavu“ što je na turskom kale).

Kako provodiš jesenje dane, da li i u njima nalaziš lepote koje te nadahnjuju?

Jesenji dani… Nadam se da misliš, na godišnje doba, a ne na moj životni period, jer znaš da sam Dorijan Grej. Rođen sam u jesen, na Pokrov presvete Bogorodice. Volim jesen stoga i dobro sam iskoristio ovo ludo vrijeme korone. Rimljani kažu: „Interarmamusissilent“. Moje muze nisu ćutale. Naprotiv. Razbaškarile su se, erotizovale moje pisanje. Rekoh jednom, u ne potpunoj šali – Đovani, spavaš li mirno, misleći na Bokača i „Dekameron“. Puno sam pisao, stvarao, pa i putovao. Mnogo treniram tijelo. To je dom moje duše. Trčim polumaratone, plivam, imam svoju teretanu, malo spavam, manje od pet sati, nerijetko i četiri. Za čitanje i od sna moram da otkidam, svjestan da će mi to skratiti život. Zato pišem u bunilu, a ne stoga što sam bunike ručao. Na tim dugim trčanjima, nekad su i po dvadesetak kilometara, stvaram slike koje poslije osvanu u knjigama. Ne znam zašto je to tako, možda usljed kolanja krvi, ali negdje nakon sedmog kilometra počinjem da intenzivno maštam. Misli mi se kurvaju samo zato da se ne survaju. Jedem voće. Živim, hedonišem, imam sve što mi treba i želja koliko zvijezda na nebu. Čovjek je živ onoliko koliko su žive njegove želje. Odnedavno sam angažovan i fudbalskom savezu na odgovornim poslovima, istragama o namještanjima utakmica kad to zatraže FIFA ili UEFA. Volim društvene mreže, da ih nema pauci bi kao jauci, nebo premrežili, kako kaže ona izreka. Jesen je takvo vrijeme, dobro je za vođenje ljubavi, slušanje Leonarda Koena i pisanje. Može i sve to troje zajedno. Ta nije se džaba Sergej prezivao Jesenjin.

Da nije bilo tog našeg prošlog intervjua Nevena, neveni bi uvenuli, ne bi bilo ni ove dvije knjige, bar ne uskoro. Još se pamte te riječi koje izrekosmo tamo. Vrijedni i dobri naš prijatelj, Dejan Spasojević, koji je taj razgovor naručio ga je i pomno pročitao, znao je da cijeni tu vrijednost – i evo nas tu, na lijepim zadacima. Radujem se.

Volela bih da razgovor završimo citatom i da to bude citat ili neki deo iz tvoje zbirke priča ,,Poslednji voz za B…“. Možda onaj koji bi najlepše predstavio same priče i samog pisca.

Za kraj citat koji si tražila. Onaj u kojem sam ja. Neću ti sasvim udovoljiti. Da razbijemo ovu silnu prozu, evo malo prozraka, nekoliko stihova istrgnutih iz moje pjesme koja će biti u novoj zbirci.

h h h

„Jer, ovo je neko ludo, oktobarsko jutro,

Koje oprašta mi hazard

i dugove i grijehe,

milošću Nazarećanina

dok trampim ljubav prečanina

za košnicu meda

u gradu fascinacije

i prodaje,

tamo –

gdje Sava Dunavu nabujalom

ušće podaje,

bestidno, Pobedniku naočigled

ne mareći za vrijeme,

koje zbog tebe, ovako osion,

prkosno zaustavljam!“

Izvor: AS Info portal 

fotografije: privatna arhiva

PODELITE OVAJ TEKST NA: