detalj slike: KRK Art dizajn

OD  ČEGA  BJEŽIMO ILI DOMAŠTAVANjE  MOGUĆEG

(Ramiz Hadžibegović: Skupljeno od zaborava: eseji, Čigoja štampa, Beograd, 2021)

piše: Jovanka Vukanović

Život posljednjih decenija drži svoj vrtoglavo brzi tempo. U rasponu od desetak godina, mnogi njegovi razvojni segmenti, sa primjesama naučne fantastike, postaju jedva prepoznatljivi. Mnogo toga brže nego ranije biva gurnuto pod okrilje istorije koja će, upravo zbog takve brzine, za one koji budu dolazili imati nejasni, varljivi status. Vrijeme koje opisuje Ramiz Hadžibegović u svojoj najnovijoj knjizi „Skupljeno od zaborava“ možda je posljednja etapa tog prošlog vremena koje je imalo koliko-toliko sporiji  hod, konstantu događanja sa dubljim pečatima i trajniji i jasniji eho svega što se unutar njega dešavalo. Život je tako u svoj svojoj strukturnoj raznolikosti zadržao svoju boju, miris, određenu logiku i reprezentativne simbole, unikatne detalje, tempo i kompoziciono jedinstvo, ostajući sa navedenim znamenjem dovoljno samosvojan, originalan i specifičan. Upravo ti segmenti koji su imali svoje zakonomjernosti i djelotvorni, dovršeni razvojni sistem tema su Hadžibegovićevih eseja. Slične cjeline naše tradicijske baštine autor je istim postupkom  i sa ciljem obradio i u svojoj prethodnoj knjizi „Blisko kraju“, da bi u najnovijoj „Skupljeno od zaborava“ nastavio jednakim  tempom i dosljednošću, kako stilom tako i kompetencijom esejističkog poniranja u srž svakog od 22 temata, koliko ih je sadržano u knjizi.

U pogovoru autor napominje da su njegovi eseji, pored ostalog, i „hronika jedne nostalgije i kolektivne memorije“. Sagledavajući je u ovom kontekstu, možemo reći da se pojam nostalgije rađa iz čovjekove sasvim prirodne potrebe da se pojačanom emotivnošću i još uvijek živim, sačuvanim  prvotnim iskustvom „vrati“ u koordinate  prošlog vremena, manje ili više distantnog, djelimično već „odvojenog na stranu“. Kad takvu temporalnu poziciju povežemo sa pojmom memorija, onda autorova ideja postaje više nego jasna: Sve što je u prethodnom bližem ili daljem vremenu predstavljalo kulturološko-sociološki, et(n)ičko-tradicijski obrazac jednog kolektiviteta, narodne zajednice, u krajnjem – naroda, počivalo je na kolektivnom pamćenju i njegovanju te iste prakse. Ali, isto tako, ono zahtijeva i pamćenje nas današnjih koje je vremenska diskrepanca ozbiljno udaljila od rečenog vrednosnog sistema.

Uslovljenost ova dva pojma – nostalgije i memorije – mnogo je izazovnija i jača nego što nam je sugeriše naša svakodnevna životna praksa. Kad govorimo o nostalgiji, govorimo o vremenu i vrijednostima koji su dobar zalog da ih nanovo prizivamo i proživljavamo njihovu ljepotu, draž i životnost što su se godinama kristalisali u trajni oblik svjedočenja, znamenja i značenja. Kao takvi, svi ti segmenti, po svim parametrima prosuđivanja, imaju tendenciju da, u određenoj sadržajnoj i formalnoj konsekvenciji, i dalje žive, da su dio naše savremene putanje, ma koliko god ta putanja, sama po sebi, bila kontradiktorna i prebrzim razvojnim tempom i dalje neusaglašena.

Ako je prva knjiga, koja počiva na istoj istraživačkoj trasi, kako je kritika ocijenila, “s razlogom napisana”, onda joj treba ne samo vjerovati, već se nad njenom porukom i dobro zamisliti. Svojom drugom knjigom “Skupljeno od zaborava” autor, uz to što nastavlja bdijenje nad svijetom kojeg ona razgrće, redefiniše i aktuelizuje, nastoji i da kroz sinergiju čitalačke odgovornosti i osvješćenja probudi naš uspavani kritički nerv koji bi na valjan način mogao da pokrene stvari sa mrtve tačke. U najkraćem, poruka autorova sadržana je u jednom više nego aktuelnom   postulatu – o neophodnosti očuvanja kontinuiteta sada već prošlih životnih modaliteta i njihovog mogućeg inkorporiranja u strukturu današnjeg trenutka. Uostalom, i da hoćemo, ne možemo pobjeći od sebe samih, iz razloga što konstantu našeg duhovnog bića ne čine samo konglomerati tekućih dešavanja, već i onih kroz prizmu saznajnih, pročitanih i zapamćenih iskustava, pohranjenih u istorijsku riznicu fakata i artefakata. A kako nijedno društvo ne opstojava samo na filozofiji "ad hok" življenja, čija bi ga autarhičnost ubrzo dovela do samoizolacije i autodestrukcije, osiguranje njegove razvojne perspektive moguće je jedino kroz interaktivno sadejstvo njegove istorije i njegove budućnosti. Bez sumnje, odabir iz prošlosti traži kritičko iščitavanje od kojeg će zavisiti i naša potreba i način kako da naš običajni, prošli, patrijarhalno-zavičajni model života, kao vrednosnu kariku, utkamo u sopstveni.

                  BOKS: Model od mana i vrijednosti  (naslov)

Da je esejistički prilaz životu, kakav njeguje Hadžibegović, na zavidnoj vrednosnoj ljestvici, potvrđuje i to što su moguće sadejstvo prošlog i sadašnjeg, i njihova (in)kompatibilnost veoma suptilno izmjereni i sugestivno ilustrovani, sa osloncem na, sa kulturološkog i naučnog aspekta, valjanu lektiru, ali i autorovo sopstveno, još uvijek živo, veoma intenzivno i ničim natrunjeno sjećanje. To samo govori da, koliko god autor osjećao potrebu da se reafirmišu vrijednosti i senzibilitet prošlih vremena, ni u kom slučaju ne znači i pretenziju da, kako u pogovoru i sam kaže, “ponovo živi sve što je nekada živelo”. Uostalom, svako vrijeme, pa i ovo o kojem govori Hadžibegović, sačinjava strukturni model od mana i vrijednosti, trajnosti i prolaznosti, individualnih i kolektivnih projekcija i sudbonosnih zamajaca. U tom kontekstu kreću se 22 eseja, koliko ih je sadržano u knjizi. Interpretativni obrazac  u znaku je već ranije apsolviranih u prvoj knjizi “Blisko kraju”, s tim što je u nekim perceptivnim smjernicama sada još produbljeniji, dokumentovaniji i teorijski sistematičniji.

Teme koje su okupirale autorovu pažnju kreću se kroz različite snopove senzibilnosti, običajnih pravila, etičkih paradigmi, tj. kroz veoma raznoliku egzistencijalističku mapu – od metafizičkih pretpostavki, preko nasušnih porodičnih, do vjerskih, socio-kulturoloških, pa i modnih trendova (esej “Farmerice”, na primjer). Sami naslovi: Hleb, Domaćin, Vodenice, Miraz, Veresija, Dobošar, Seoske igre, Katun, Berbernice, i drugi svojom značenjskom simbolikom već su dovoljno precizno usmjerili čitalačku znatiželju. O svakoj fenomenološkoj jedinici autor je progovorio na način što ju je analizirao izvan golog, faktografskog istorijskog pečata, i pored toga što je on jednim dijelom u njoj već sadržan. Ali, akcenat je prvenstveno stavljen na njenu širu pojmovnu kontekstualnost u kojoj ona zaživljava i opstaje kao čvrsti topos narodne filozofije, etike, vaspitanja, dnevno-životnih pravila, umjetnosti… U stvari, svaki od pomenutih temata imao je ulogu svojevrsnog komunikacijskog stožera, dijaloškog uobličavanja stvarnosti, u njenoj primarnoj, doslovnoj formi, jednako koliko i svih duhovnih i emotivnih aspiracija kojima je naš čovjek, na ovim balkanskim prostorima, bio itekako sklon. Jer, sve ono što mu goli život nije pružao, a nije mnogo toga, on je nadomještao maštom, stvaralačkom fantazijom, mudrošću, misaonom usredsređenošću…”Gde nema života po volji, ostaje da se izmišlja”, napisaće Hadžibegović u jednom od svojih eseja. Odsustvo materijalnog blagostanja pokretalo je kod našeg čovjeka njegovu uspavanu svijest, budilo odgovornost i njoj saobrazni aktivizam. Poruku Hadžibegovićevih eseja otkrivamo u davno potvrđenoj istini da se veličina čovjekovog duha ne ogleda samo u prepoznavanju nužnog kao jedine logike opstanka, već i u domaštavanju mogućeg. U tom kontekstu, i pojmove imati i nemati prati izvjesni značenjski relativizam. Otuda je veoma važno i neophodno analizirati socio-ekonomsku sliku društva, tj. stepen njegovog razvoja i napretka ne samo kroz statistički filter (stepen rasta proizvodnje, poreska osnovica, kreditna zaduženost, socijalna davanja…) već i kroz mnogo senzibilnije parametre – osjećaj zadovoljstva i punoće života, emotivne stabilnosti, duševnog mira i tzv. unutarnje ostvarenosti. Krenuvši tim tragom, autor će, pišući o hljebu, kao esenciji i metafori života, upozoriti: “Nekad je bilo malo hleba, a mnogo bliskosti. Danas hleba ima u izobilju, ali nigde prisnosti, topline i iskrenog prijateljstva.” Isto tako, slika porodičnog života, simbolički transponovana u liku domaćina, našla se “na brisanom prostoru, kao i samo selo, u kojem su danas i seljaci zaboravili šta je domaćin”, reći će Hadžibegović, i dodati: “Domaćini su bili makar pedalj iznad života”. U eliptični skrojenoj rečenici, uostalom, kao što su i ostale u knjizi, da je “svako vreme zlo na svoj način, a domaćin-čovek može biti čovek u svakom,” govori o tome koliko je čovjeku, u ovom slučaju, domaćinu, potrebno odricanja, mudrosti, strpljenja i vjere da bi se uspostavila ona tako željena i često potencirana etička paradigma kao supstrat najviših ljudskih vrijednosti.

Ljepotu i smisao tradicionalnog života, čiji se eho sve brže kruni, autor oživljava kroz jedan vid institucionalnog pojmovnika, otkrivajući time i njegovu širu socio-kulturološku prijemčivost, ali i atraktivnost u odnosu na konkretni milje. Najprimjereniji modeli takve postavke su “priče” o vodenici, koje, kako kaže autor, “svjedoče o našim precima bolje nego mnogi zapisi”; o katunima, u čijim se kolibama, uz slobodan dim, odvija cjelokupni svakodnevni život; ili o berbernicama koje su, pored svoje osnovne namjene, posjedovale i scensku magiju, jednu vrstu pozornice, nudeći mušterijama drugačiju predstavu o životu, otvarajući im tako puteve za bijeg od jave kojom su okruženi. Berbernice su bile “privilegovana tekovina i vrednost onih koji su znali pričati i slušati, učiti i pitati”, napisaće autor. Zapravo, svaka esejistička cjelina, bilo da je riječ o ašikovanju, porodičnom posijelu, radijskim pozdravima i čestitkama i drugima, prolazeći kroz auru piščeve riječi, osigurala je sebi puni i estetski i pojmovni značaj. Ne radi se ovdje samo o brižljivo odabranim tematskim blokovima koji su, zapravo, iskonska paradigma ovdašnjih prostora, već i o otvorenom, dokumentarno-kritičkom pristupu, o jakom, preciznom interpretativnom glosarijumu, što djelu daje snagu problemske i metodičke dovršenosti. Recenzent knjige, prof dr Ratko Božović otuda s velikim pravom ističe da “imati takvu moć pamćenja i takvu analitičnost u odnosu na tradiciju, kao što je ima autor ove knjige, navodi na pomisao da je on, uslovno govoreći, stigao do vlastite definicije tradicionalnih vrijednosti”. Imajući u vidu da je, pored sada već objavljene dvije, najavljena i treća knjiga kao dio buduće trilogije o našoj tradiciji i njenim vrijednostima koje sve brže izumiru, jasno je da se radi o takvoj vrsti štiva koje je, u posljednjem trenutku,  svojom kompetencijom već duboko zaoralo istraživačku brazdu u ovoj oblasti. Jer, ne radi se više o vremenu, kao fenomenu trajanja u široko rastegljivoj formi od, na primjer, jedne godine, jednog petogodišta ili decenije, već o mjesecima, čak i o danima! A tome su doprinijele dvije civilizacijske datosti svojim međusobnim udaljavanjem: sve beskrupuloznija digitalizacija i tehnologizacija današnjeg društva, pod čijom se autokratijom gubi svaki nagovještaj emocije i individualiteta, i sve tanje prisustvo našeg bogatog tradicijskog nasljeđa i naše sve blijeđe pamćenje njegovih vrijednosti. Ako je prošlost jedna dimenzija sadašnjosti, kako naglašava i sam autor, aksiom koji je, uostalom, čovječanstvu omogućio kontinuitet njegovog civilizacijskog trajanja, onda je svaki napor da tekuće vrijeme ne ostane bez svoje prošlosti, ne samo vrijedan pažnje, već je neminovan i sudbonosno neophodan. U suprotnom, eseji Ramiza Hadžibegovića poprimiće, i pored  lucidne, emotivne i suptilne meditativne analitike, glas vapijućeg u pustinji.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: