detalj slike: KRK Art dizajn

USUD SATIRIČARA

ili

ZAŠTO NAM NISU POTREBNI JUBILEJI DA BISMO ČITALI

RADOJA DOMANOVIĆA

(1873-1908)

 

prof. dr Goran Maksimović

Satiričar kazuje i onda kad humorista zaćuti! Humoristi se zato oprašta gotovo sve, a satiričaru se sve pamti i uzima za zlo! Po spremnostidasesuočavasa istinom, da je kritički razobličava i ismijava, sudbina satiričara je uzvišenija od svih drugih umjetničkih sudbina. Rijetki suprozni piscikoji su tako dosljedno proživjeli sudbinu satiričara i pri tome tako dobro osjetili epohu u kojoj su živjeli i stvarali, a još su rjeđi oni koji su na tako magistralan način sve to pretočili u umjetnost riječi, kao što je to bio Radoje Domanović (Ovsište, 1873-Beograd, 1908). U srpsku književnost ulazio je na neprimjetan način, jednovremeno pričama iz palanačkog i seoskog života. Najprije 1893. godine pripovijetkom iz malovaroškog života "Rođendan" (u novosadskom časopisu Javor), a zatim i pripovijetkom iz seoskog života "Na mesečini" (napisana u Jarušicama 1893. godine, a objavljena u sarajevskoj Bosanskoj vili  dvije godine kasnije). Iako je napisao više priča iz varoškog i seoskog života, po tematici veoma bliskih sličnim ostvarenjima J. Veselinovića, M. Glišića ili S. Rankovića, najpotpuniji prozni izraz ostvario je u humorističko-satiričkim djelima, koja je naročito intenzivno pisao od 1898. do 1903. godine: "Demon", "Ukidanje strasti", "Ne razumem", "Pozorište u palanci", "Danga", "Ozbiljne naučne stvari", "Vođa", "Kraljević Marko po drugi put među Srbima", "Stradija", "Razmišljanje jednog običnog srpskog vola", "Mrtvo more".

Domanovićeva satira baštini iskustva nacionalne tradicije (M. Maksimović, J. Sterija Popović, K. Trifković, I. Ognjanović Abukazem, M. Glišić), kao što slijedi i vrijednosti evropske humorističko-satiričke literature (Stern, Svift, Gribojedov, Gogolj, Saltikov-Ščedrin), ali njenoj presudnoj umjetničkoj snazi, naglašenom angažmanu i popularnosti, snažno je doprinijela i potpuno izobličena politička stvarnost Srbije iz posljednjih godina vladavine dinastije Obrenović. Bile su to godine kakve istinski satiričar može samo poželjeti. Doba potpunog srozavanja demokratije, nametanja "ličnog režima" i neprikosnovene vlasti dvora, samovoljnog raspuštanja skupština, smjenjivanja vlada, te donošenja represivnih zakona i gušenja osnovnih ljudskih sloboda. Bilo je to i doba u kojem su "beskičmenjaštvo i servilnost u odnosu na predstavnike vlasti pretili da se uzdignu do opšte usvojenih normi građanskog ponašanja" (M. Pantić). Nasuprot takvog neveselog i gotovo nestvarnog, ćiftinskog novog doba u Domanovićevoj umjetničko viziji nametala se u još idealnijem sjaju afirmacija prošlosti i onih vrijednosti na kojima je kao potomak po majci čuvenog ustaničkog junaka Pavla Cukića vaspitavan u detinjstvu (etika Gorskog vijenca, kult epskih pjesama, uzvišeni ideali nacionalne slobode i herojstva iz srpskih ustanaka na početku 19. vijeka).

Posebno dragocjenu ulogu u nastajanju i snaženju Domanovićevog satiričkog angažmana odigrala je skadarlijska književna i intelektualna boemija, a pogotovo njen naglašeni i nepomirljivi opozicioni, antirežimski kritički stav i "atmosfera u kojoj se živa i duhovita usmena reč više cenila nego najveće umetničko remek-delo, u kojoj su improvizaciju isticali daleko iznad svakog estetskog merila i kritičarske norme" (D. Vučenov). Domanović postaje stalni njen privrženik i akter od jeseni 1898. godine, od trenutka kada je nakon profesorskih službovanja u Pirotu, Vranju i Leskovcu (1895-98), izgubio državnu službu i vratio se u Beograd. Upravo tad se zbližava sa već afirmisanim književnicima, najsjajnijim zvijezdama toga društva: Jankom Veselinovićem i Milovanom Glišićem, koji su ga iz milošte nazivali "sinovcem", sa gospodstvenim i ćudljivim majstorom smijeha Stevanom Sremcem, sa lirskim pjesnikom Miloradom Mitrovićem, sa neprikosnovenim komičarem i najpopularnijim beogradskim glumcem toga vremena Čiča-Ilijom Stanojevićem, sa pjesnikom i humoristom Dragomirom Brzakom, sa nezamjenjivim kozerom i usmenim pripovjedačem Žarkom J. Ilićem, najmlađim bratom rano preminulog Vojislava Ilića i slično. U takvom ambijentu, Domanović vrlo brzo postaje jedan od najznačajnijih satiričara iz redova nepotkupljive demokratske orijentacije: "Dok je Sremac bio konzervativni satiričar ondašnje političke desnice, Domanović je bio satiričar demokratske levice. I jedan i drugi, sa suprotnih tačaka gledišta, i sa suprotnim političkim težnjama, slikali su ružne ili smešne strane političkog i javnog života u Srbiji" (J. Skerlić).

U žanrovskom pogledu moguće je izdvojiti dva dominantna tipa Domanovićevog smijeha. Prvi tip predstavlja vedri i zabavni smijeh humorističkih priča ("Sima penzioner", "Pozorište u palanci"), dok drugi tip predstavlja opori satirički podsmijeh koji su manifestuje u četiri tipološka oblika: u obliku anegdotsko-satiričnih priča ("Demon", "Policijska mudrost", "Mitropolitov mačor", "Nigde spasa", "Ne razumem"), u obliku groteskno-fantastičnih priča ("Razmišljanje jednog običnog srpskog vola", "Moderni ustanak", "San jednog ministra", "Kraljević Marko po drugi put među Srbima"), u obliku alegorično-satiričnih priča ("Ukidanje strasti", "Danga", "Vođa", "Stradija", "Mrtvo more"), te u obliku parodično-satiričnih priča ("Ozbiljne, naučne stvari", "Hajduk Stanko po kritičarskom receptu g. Momčila Ivanića"). Domanovićev smijeh iskazuje se na dva preovlađujuća umjetnička načina: kroz postupak komičnog preuveličavanja (karikaturalno, hiperboličko, groteskno), te kroz postupak komične inverzije (izokretanja očiglednih istina). Karikatura i hiperbola dolaze do izražaja u humorističkim i anegdotsko-satiričnim pričama, a groteska i komična inverzija u groteskno-fantastičnim, alegoričnim i parodičnim pričama, a ostvarene su dominacijom figura prenesenog značenja (aluzija, alegorija, ironija, eufemizam, persiflaža, sarkazam, paradoks, parodija).

U humorističkim pričama, Domanović sa uspjehom oblikuje različite teme i sudbine. Izdvajamo karakter džangrizavog penzionisanog činovnika ("Sima penzioner"), kao i tematizaciju tragikomičnog iskustva mladog provincijskog profesora koji je sa entuzijazmom pristupio osnivanju pozorišta u palanci ("Pozorište u palanci"), te sudbinu prostodušnog seljaka koji je poželio da pokloni jagnje kralju za krsnu slavu ("Poklon kralju"). U anegdotsko-satiričnim pričama, Domanović ismijava neuke policijske doušnike ("Demon"), korumpirane sreske kapetane ("Policijska mudrost"), netrpeljivost i blaziranost crkvenih velikodostojnika ("Mitropolitov mačor"), agresivnost i nametljivost urednika brojnih listova ("Nigde spasa"), tromost i nesposobnost vojne administracije ("Ne razumem"), neukost učitelja i slabosti obrazovnog sistema ("Glasam za slepce") i slično. Groteskna fantastika je naročito uspješna u priči "Kraljević Marko po drugi put među Srbima" zbog udvojene satiričke intencije, koja se iskazuje kroz moralnu degradaciju, kroz razobličavanje licemjerja i poltronstva potomaka slavnog epskog junaka, te kroz parodičnu projekciju samog epskog Marka Kraljevića ostvarenu kroz komiku razlika i kontrastiranje starih i novih vremena. Komično preuveličavanje i komično izokretanje očiglednih istina naročito je uspješno ostvareno u alegorično-satiričnim pričama. Podjednako i onda kad je razobličena ropska poslušnost podanika ("Ukidanje strasti"), kad su ismijane političke i moralne anomalije savremenog trenutka ("Stradija"), kad je razobličen kult slijepe odanosti vođama ("Vođa"), kad je ropsko žigosanje predstavljeno kao vrhunski moralni i herojski čin ("Danga") ili kad je ismijan palanački mentalitet, tutorski odnos države prema građanima, kao i opiranje tih građana svim novostima i pokretačkim inicijativama ("Mrtvo more").

Nigdje nije tako upečatljivo došao do izražaja postupak komičnih inverzija (izokretanja očiglednih istina), kao u "Stradiji", prilikom prikazivanja putnikovih iskustava u različitim ministarstvima. Nijedan ministar nije bio zainteresovan za resor koji je vodio, niti je imao kvalifikacije za to. Ministar inostranih dela, koji inače nije znao nijedan strani jezik, niti je smtrao da mu je to potrebno, nekad je izučavao šumarstvo, a sad je rado čitao članke o stočarstvu i namjeravao je da nabavi nekoliko krava i teladi u uvjerenju da će tu ostvariti dobre prihode. Ministar policije je bio strasni jezikoslovac i slao je u unutrašnjost raspise o zaštiti jezika. Ministar privrede bio je helenofil i zagovarao je osnivanje čitaonica i obavezno čitanje knjiga. Ministar finansija bio je strasni istoričar i vodio je oštru polemiku sa ministrom građevina o starim granicama Stradije. Ministar vojni bio je religiozan i bogobojažljiv čovjek, koji je uprkos upadima Anuta na jugu zemlje, najviše brinuo da temperatura u kasarnama bude stalno 16 stepeni. Ministar prosvete je bio strasni gimnastičar, a bio je tako naprasit da se potukao sa poglavarom crkve zbog neke opklade na konjskoj trci. Ministar pravde bio je odsutan jer je u inostranstvu proučavao način na koji su radile škole za gluvonijemu djecu. On je to radio iz čiste ljubavi, jer ministar prosvete nije želio da ima posla sa "kojekakvim gluvaćima" i sl.

Domanovićevo majstorstvo satiričkog pripovijedanja dolazi do izražaja i u raznovrsnim oblicima alegorijske fikcije. U priči "Danga" alegorijsko je motivisano tehnikom sna u kojem narator predočava čudesna snovidovna saznanja iz neke daleke i nepoznate zemlje. U pričama "Ukidanje strasti" i "Stradija" alegorična značenja motivisana su tehnikom kvazidokumentarnog pripovijedanja tako što narator zauzima ulogu priređivača pronađenog rukopisa koji opisuje iskustva sa putovanja kroz neobičnu zemlju veoma sličnu zemlji iz koje je potekao njegov otac. U priči "Vođa" alegorično je motivisano kroz postupak komične antiutopije i satiričku parafrazu lažnog mesijanizma i mita o traganju za srećnom, utopijskom zemljom. Nasuprot tome, u parodično-satiričnim pričama "Ozbiljne, naučne stvari" i "Hajduk Stanko po kritičarskom receptu g. Momčila Ivanića", pripovijedni postupak poprima oblike satiričkog pseudoeseja u kojem se Domanović obračunava sa lažnim naučnicima i neznalicama među profesorima Velike škole, sa neukim književnim kritičarima i uopšte sa javnim životom koji je bio utemeljen na malograđanskim mjerilima i pravilima ponašanja.    

Kao nastavljač značajne tradicije književne satire kod Srba, Domanović je uspio da stvori tip alegorično-satiričnih i groteskno-fantastičnih priča do tada nepoznat u srpskoj umjetničkoj prozi (B. Popović). Što je još značajnije, a što ga svrstava u red velikih majstora satirične literature uopšte, uspio je da njegova najbolja satirička ostvarenja istovremeno budu "utuk trenutnim političkim okolnostima" i da "zadovolje principe djela univerzalne vrijednosti (etika, karakteri/tipovi/uloge)"(D. Ivanić).

Poslije Majskog prevrata i dinastičke smjene 1903. godine, Domanović se nakon jednogodišnje stipendije u Minhenu, ubrzo po povratku u Srbiju suočio sa tragičnom istinom da "radikalska demokratija" i uopšte nova vlast predvođena Karađorđevićima nije mnogo bolja od prethodnika. Zbog toga je i pokrenuo satirički list Stradija (izašla ukupno 34 broja u toku 1904. i 1905. godine), u kojem je oštro kritikovao sve segmente političkog života i morala savremenika. Zbog toga se je kao radikalski disident bio neuspješno pojavio na izborima kao nezavisni kandidat na beogradskoj okružnoj listi 1905. godine, zajedno sa pjesnikom i prijateljem Miloradom Mitrovićem i političarem Aleksom Žujovićem. Zbog toga je 1906. godine pokrenuo list Novi pokret. Posljednje godine kratkog i burnog života, Domanović je proveo već teško bolestan od grudobolje, a istovremeno potpuno razočaran i ogorčen političkom stanjem srpskog društva. Tada je i nastao jedan od njegovih najpoznatijih aforizama: "Kao što ima ljudi kojima je zanat da žive od udvaranja kruni, isto tako ima ljudi kojima je zanat udvaranje Demokratiji". Umro je 17. agusta 1908. godine u potpunom siromaštvu i usamljenosti, a pošto ga je smrt zatekla na neukaznom zvanju šefa korektora Državne štamparije Domanovićevoj porodici nije čak ostalo ni pravo na penziju. U nekrologu napisanom povodom piščeve smrti J. Skerlić je lijepo zaključio: "Radoje Domanović je bio dete Šumadije, tipski Srbijanac, sa svim manama i vrlinama koje tip ima".

Domanović je kao rijetko koji satiričar čitavog svog kratkog književnog i životnog vijeka bio istrajan i nepotkupljivi demokrata. Spoznao je tajnu o prividnoj, a tako veličanstvenoj i primamljivoj moći umjetnika u nastojanju da promijeni ili bar ismije izobličenu stvarnost, ali je upoznao i gorku istinu da je vladarska opsesija za apsolutnom vlašću bezgranična, baš kao što je bezgranična i ljudska glupost, podaništvo i servilnost. Koliko god ga je bila zapljusnula opojna plima književne slave, toliko su ga istrajno pratile i tegobe razornog i nesmanjenog siromaštva, potajnog ili otvorenog prezira i mržnje.

Danas često čujemo konstataciju da je Domanović "naš savremenik", te da je više od stotinu godina prije nas prepoznao, kao neki književni vidovnjak, naš savremeni trenutak, sa svim gorkim političkim strastima, sebičnostima i zabludama. Možda je to tačno i možda njegovo djelo zaista posjeduje takvu anticipatorsku snagu. Međutim, možda je tačno i to da je Domanović ipak samo pisao o grotesknim strastima svoga vremena, a da je svaka analogija sa savremenim trenutkom posljedica našeg anahronizma i kolektivne nesposobnosti da prevaziđemo domanovićevsko doba. Možda zato i nije Domanović naš, nego smo mi ostali njegovi savremenici, nesposobni da prevaziđemo za čitav jedan vijek trajanja sve one mane o kojima je Domanović pisao sa toliko razornog podsmijeha.

Zato nam danas nisu potrebni nikakvi jubileji da bismo se podsjetili na ovoga pisca ili čitali njegovo magistralno djelo. Svaki dan su pisac i njegovo djelo među nama, kao dio naše lijepe ili ružne svakodnevnice, kao pomiješani dio naše prošlosti i sadašnjosti, a možda kao i opomena na sve ono što nas očekuje u neveseloj našoj budućnosti. Domanović je izrastao u klasika srpske književnosti čija su djela postala neprevaziđeni književni uzor i potvrda da je jedno burno doba, prepleteno nacionalnim uzletima i padovima, moglo biti podjednako snažan umjetnički podsticaj, kao što je i književnost svojim bogatim značenjima, duhovitim persiflažama i razornom ironijom, imala snage da uspostavi komunikaciju sa stvarnošću i da utiče na njene promjene.

      

Goran Maksimović

 

 

 

FRAGMENTI IZ DOMANOVIĆEVOG DJELA:

 

Mi smo Srbi, hvala milostivome bogu, svršili sva svoja posla, pa sad možemo, 'nako tek u dokolici, zevati do mile volje, dremati, leškariti i spavati, pa kad nam se i to dosadi, možemo, šale radi, naviriti, da vidimo šta se radi po drugim nesrećnim zemljama. Kažu – bože nas spasi svake bede i napasti i daleko im lepa kuća! – kako ima zemalja gde se ljudi jednako krve i kavže oko nekakvih prava, oko nekakve slobode i lične bezbednosti. Koža se naježi čoveku kad pomisli na takve nesrećnike što još nisu raspravili svoje domaće stvari, a mi stigli čak da uređujemo Kinu i japan. Svakim danom idemo sve dalje od svoje zemlje, i ako potraje ovako, naši će novinari početi donositi dopise s Marsa, Merkura, ili, u krajnjem slučaju, s Meseca.

 

(Ukidanje strasti)

 

 

- Nemoj biti prostodušan, molim te, brate; nije to sve tako kao što se govori. To se tako govori da je stil lepši, kitnjastiji! Vidi se da ni retoriku ne znaš. Starinski si čovek, brate slatki, pa ne znaš mnoge stvari! Nauka je, dragi moj, daleko doterala. Govorim, razume se; ali ti treba da znaš da, po pravilima retorike, govornik treba da ima lep, kitnjast stil, da ume da oduševi slušaoce, da pomene i krv i nož i handžar i ropske lance i borbu! Sve je to samo lepote stila radi, a niko ne misli ozbiljno, kao to ti, da treba odmah zasukati rukave, pa dede, udri se istinski. Tako isto i u pesmi se baci fraza: 'Ustani, Marko...' itd., ali to je lepote radi... Ne razumeš, brate; glupo si uradio, vidi se da si prost čovek, starog kova! Primaš još reči u bukvalnom značenju, a ne znaš da literarni stil nastaje tek pojavom tropa i figura!

 

(Kraljević Marko po drugi put među Srbima)

 

 

- A sada, braćo, dozvolite da sa ovoga mesta progovorim nekoliko reči o ovom važnom događaju. Nije lako pretrpeti muke i bolove koji nas očekuju; nije lako izdržati da se vrelim gvožđem stavi žig na čelo. Jest, to su muke, koje ne može svaki podneti. Neka kukavice drhte i blede od straha, ali mi ni za trenutak ne smemo zaboraviti da smo potomci vrlih predaka, da kroz naše žile teče plemenita, junačka krv naših đedova, onih div-vitezova što ni zubom ne škripnuše umirući za slobodu i za dobro nas, njihovih potomaka. Ništavne su ove muke prema onim mukama, pa zar da se mi pokažemo trulim i kukavičkim kolenom sada, u svakom dobru i izobilju? Svaki pravi rodoljub, svaki koji želi da se pleme ne obruka pred svetom, podneće bol junački i muški.

 

(Danga)

 

Jedan mi reče da ga je njegov ministar odlikovao za retke zasluge i požrtvovanja prema Otadžbini, jer je rukovao mnogim državnim novcem punu godinu dana, a u kasi je, pri pregledu, nađeno samo dve hiljade dinara manje nego što treba da bude. Pravo je, govorilo se, jer je mogao sve upropastiti, ali mu plemenitost i rodoljublje nije dalo da to učini.

Jedan je odlikovan što je mesec dana bio čuvar nekih državnih magacina i magacin nije izgoreo.

Jedan je, opet, odlikovan što je prvi primetio i konstatovao da se reč knjiga vrlo interesantno svršuje na a, a počinje sa k.

Jedna kuvarica je odlikovana što je za pet godina službe u bogatoj kući ukrala samo nekoliko srebrnih i zlatnih stvari.

Jedan je, opet, odlikovan što se posle učinjenog velikog deficita nije ubio, po glupom dotadašnjem šablonu, već je drsko uzviknuo pred sudom:

- Ja sam nazore i ideje svoje u delo priveo, takvi su moji pogledi na svet, a vi mi sudite. Evo me! (Tu se lupio u grudi i koraknuo jedan korak napred). Taj je, mislim, dobio orden za građansku kuraž. (I pravo je!)

Jedan čiča dobio je orden što je ostario i što nije umro.

Jedan je odlikovan što se obogatio za nepuno pola godine liferujući državi loše žito i još vazda drugih stvari

Jedan bogati naslednik odlikovan je što nije upropastio očevinu i što je priložio na dobrotvorne celji pet dinara...

 

(Stradija)

 

 

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali, kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

- Hoćemo li se krenuti? – pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađžu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta, mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krete za njim i viknu nekoliko puta: 'Živeo!' Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođ se izmače malo i lupi dva-triput štapom po plotu.

- Šta ćemo? – pitaju.

On ćuti.

- Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.

- Eno vrata, eno vrata! – viču deca i pokazuju vrata, koja su ostala na protivnoj strani.

- Pssst, mir, deco!

- Budite bog s nama, šta se čini! – krste se neke žene.

- Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot, kao da ga nije ni bilo.

Prođoše.

 

(Vođa)

 

Setim se jednog poznanika, Srbina, a mi ih imamo takvih dosta.

Čovek dosta imućan, živi od prihoda; jede, pije, zadovoljan i ne trpi nikog što radi, a on sam ništa ne radi.

Punačak, troma hoda, ide ulicom, a lice napravi zlovoljno, kiselo. Ljuti se na sve što samo liči ma na kakav bilo posao i rad.

Prođe pored bakalnice. Zastane, klima glavom s prezrenjem, pa jetko izgovori:

- Bakalin!... Trice! To mi je bakalin, kao da ga ne znam! Naređao tri-četiri tanjirića, pa se načinio trgovac! Izede me svaka muka!

Prođe, recimo, pored gvožđara i zastane. Gleda sa istim preziranjem i doda jetko, pakosno:

- I on gvožđar! Obesio tri-četiri lančića o zid, pa se načinio trgovac... Koješta!... Izedoše me kojekakve budale!

Tako prođe po celom mestu i pred svakom radnjom, pa ma kakva bila i ma čija, zastane i progunđa ljutito:

- Koješta, i taj nešto radi, kao da ga ne znam?!...

Pričajte mu o čemu hoćete i o kome god hoćete što nešto radi i preduzima, on će svakog naružiti i omalovažiti.

- Poznaješ li Miku?

- Poznajem! – veli s dosadom, kiselo.

- Diže fabriku?

- Budala! On i fabrika!... E, to će tek biti fabrika. Koješta!

- Marko pokreće list – kažete mu.

- Marko pokreće list!?... Budala! Kao da ga ne znam!... Koješta! Marko i list! O, što me ljute kojekakvi ludaci.

Niko za njega ne vredi. Svakog, ako bi samo i pomislio da kakav posao preduzme, odmah proglasi za budalu.

Šteta te još više takvih nemamo, ali postepeno napredujemo, i neće dugo proći, a u izgledu je da stignemo ovu idealnu zemljicu u kojoj sam proveo neko vreme.

 

(Mrtvo more)

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: