detalj slike: KRK Art dizajn

GRAD KOJI JE BIO MOJ

KrkArt

Taj grad

je jednom imao ošišane parkove  

i to na kratko

vojnički.

Samo su stabla stršila

bez krošnji

bez lišća.

I ptice, i komarci

su tad napustili

taj grad

čudno podšišan

bez krovova na kućama.

Umjesto prozora

na kućama su zjapili otvori

iz kojih je dahtao

palež

trulež

i dah ljudske gluposti.

Na cesti je ležala crknuta svinja

druga ju je jela.

Nisu samo ljudi kanibali.

U dvorištu bolnice

bili su parkirani smeća kontejneri

prepuni odsječenih ljudskih udova.

Crnile su se rupe očnih duplji

na glavama ljudskih leševa

razasutih po ulicama

ošišanog grada.

Na groblju

su izašli leševi

iz raskomadanih kovčega

uz pomoć artiljerijskih granata.

To ni vampiri

nisu uspjeli da prežive.

Poneki živi

i ja među njima

šetali su tuda

nekim svojim poslom. 

Tražio sam nešto,

ono što sam uništio

prisustvom svojim

u ogledalu obmane.

Vratiše se komarci.

Vratiše se ptice.

Ozeleniše glave parkova.

Ali to više nije grad

koji je bio moj.

Bio je taj grad

zelen i pre toga,

pre ludila i mržnje.

Sjećam se

nisam pitao devojke iz kog su plemena,

kojoj crkvi pripadaju,

koje im je boje koža.

Samo sjaj iz očiju

miris kose

i požudne usne

su mene očaravale.

Sve su se one zajedno

šepurile doterane

na gradskom šetalištu

kraj Vuke i Dunava.

Znale su te klupe

pored mog šetališta

za bolje dane,

za parove zaljubljene.

Gdje muškarac voli ženu

po sjaju u očima,

mirisu kose

i čežnji ljubavi uzvraćene

sa njenih usana.

Nema više moga grada

ni mladosti

ni poljubaca

u ruševini mog sjećanja,

u očaju

mladog starca.

KrkArt

 

PRIJATELjIMA... NEKADAŠNjIM

Vičem i galamim iz srca svog.

Izbacujem istinu na neplodno tlo.

Nekom dosadnom mržnjom

moji me prijatelji zaobilaze.

“tmurno je nebo svo”

Zovem telefonom kao zamišljen pas.

Slušam poruke pomalo besmislene.

Nisam otuđen jer nemam od čega.

Ne gledaju me više oči snene.

Opaljena kosa kremenom sreće

ne pada više na moje oči.

Klonulo mi čelo svevidećeg oka,

lavlja duša preko mene kroči.

Tinja nešto silno u mom srcu,

kao nebo, kao oblak, viša sila

želja zaborava, da isčezne

gorak osmijeh, čemer, moja gorska vila.

ČUDNOVATI KLjUNAŠ GRADA MOG

KrkArt

Ove su godine

prvi put viđeni

čudnovati kljunaši

grada mog.

Vidio sam plave,

vidio sam zelene

i grakću ko jedan

u jatu svom.

Moj je grad

podijeljen u zone

plave i zelene

gdje oni rone

u pivu slasti

i jutarnjoj kafi

bez imalo želje

da ukrste boje.

Dunav teče

prkoseći svima.

Ne prima boju

ni trave, ni dima.

Čudnovati kljunaš

čudnovata rijeka

čudnovato nebo

čudnovatog vijeka.

Možda će jednom

u mom gradu

postati perje

opet šareno.

Da kljucamo zajedno

svoju nepravdu

ipak je samo

želja pjesnika.

VUKOVARSKOJ ĆIRILICI

KrkArt

Survavaju se stijene okolnih planina

u glavi izmoždenog ludaka.

Kolabrira mjesec u tmini zgužvanih oblaka,

kapitulacija pregaženog psa.

To je stvarnost ovih dana, razdrljena;

u desnici čekić

u ustima pravda

lažima iskazana.

Još nam krv zemlja upila nije,

zemlja zaborava.

Volim te grade moj

i bez pisma

i bez čekića.

Nije Dunav a ni Vuka

ničija prćija.

PODELITE OVAJ TEKST NA: