O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


PISMO

Mileva Lela Aleksić


PISMO

 

            U dubini škrinje, godinama prikrivana i ušuškavana pepelom zaborava, snevaju moja pisma. I koliko god puta sam ranjena, povređena, izneverena i razočarana, pokušavala da ih otrgnem od najboljeg dela  moje sopstvenosti, da ih potopim u reku zaborava, spuštala sam rušilačku ruku, poražena njihovom lepotom, njihovim nevinim svedočanstvom o jednom smislenom periodu moga života. Pismo ! Trag neprolaznosti ! Pečat istinitosti !

            Pismo, kao izraz najtananijih emocija, koji se stiska u poverljivi dlan i ustreptalo čeka odgovor u letnjem sutonu, ispod rascvetale krošnje jasmina. Ili pismo koje putuje iz daljina, pomalo patinirano od mnogih dlanova kroz koje je prohodilo.

            "Na početku beše slovo"....- tako počinje najsvetije pismo - "Sveto pismo". Ma koje sadržine, ma kojim povodom pisano, pismo ima svevremeni značaj jer je zapis jedne duše, istorijskog trenutka, putopisa, poraza, pobede, ultimatuma, opraštanja, otrežnjenja, rastajanja...

            Slovo ! Kako je moćna snaga slova, moćnija često od bujice izgovorenih reči koje protutnje kao olujna kiša i nestanu u zaboravu. Ali, slovo ! Ono nam neda lagati, neda nam zaboravljati ( Sve i da hoćemo ), stalno nas podseća i mami u neko nestalo vreme, da nas osmehne ili ražalosti. Koliko je slova izbrisala suza, izneverena nada. Pa ipak i takva pisma su kamenčići u mozaicima naših života.

            Neka pisma su divna književna dela, sročena kao putopisi : "Pisma iz Norveške"  ( Isidora Sekulić ) ili "Pisma iz Italije" ( Ljuba Nenadović ). Svi veliki svetski stvaraoci, umetnici, naučnici, pisali su pisma. To su dragocena svedočanstva o životima znamenitih ljudi koji su zadužili čovečanstvo, svojim izumima, umetničkim delima koja su besmrtna. Ajnštajn je pisao pisma svojoj budućoj supruzi-saradnici, Milevi Marić, Branko Radičević - Mini Karadžić, Jesenjin - Isidori Dankan, Doktor Živago - Lari...Da li su Cezar i Marko Antonije pisali pisma Kleopatri ili su ih čuvali na pergamentu sopstvene duše ?

            Pismo je često  najuzvišenija poezija, raskošni repertoar duše, ponekad elegični uzdah, nekada opraštanje od iluzija, izgubljenih nadanja. Zbilja ko nije pisao i dobijao pisma, uskraćen je za poseban duhovni usklik sreće ili patnje. Kakvo je to uzbuđenje kada se prepozna poznati rukopis, kada se najpre pročita kraj pa početak pisma, pa se onda iščitava lagano i tumači u ritmu srca, najčešće kako bi to duša želela.

            Dok sam išla u Osnovnu školu ponekada sam bila "golub pismonoša", donoseći pisma mojim komšijama. Seoski poštar je poveravao meni deo svojih obaveza. Bila su to najčešće, pisma koja su stizala roditeljima od sina koji je bio na odsluženju vojnog roka. Pamtim ozarena lica majki, njihovu ustreptalu radost, kojima su obasipale donosioca radosne vesti. Pismo ! Ponekad sam čitala pismo majkama koje su se izgovarale da im je nečitak rukopis njihovog sina. Skoro uvek početak pisma je bio ovakav : "Dragi moji roditelji, ja sam zdravo i dobro koje i vama želim". A potom su opisivani vojnički dani i iskazivana zahvalnost za primljeni paket iz roditeljskog doma, opisivana su druženja sa vršnjacima drugih vera i narodnosti. Često su se, u takvim okolnostima, odabirali kumovi za buduća venčanja. Bilo je to neko srećnije vreme ili vreme zabluda ! Ko zna.

            Pisma su glasnici poetskim emocija, nadahnuća, tajni koje se skrivaju od sopstvenog srca, svega što se ne sme otkriti u neposrednom susretu, izlivi ljubavi, patnje, čežnje, maštanja. Pismo je često bilo mač koji preseca vezu između dve duše, dva srca, koja su se volela, ali je vreme presudilo da se rastanu zauvek. Takva pisma su umivana suzama, iščitavana opet i opet, ne bi li se pronašla klica nade iz koje će izniknuti obnovljena sreća. Forma pisma je brižljivo birana. Razlikovala su se muška i ženska pisma: po sadržaju, snazi emocija, po željama, iluzijama, nadanjima, očekivanjima. Možda su ženska pisma bila "stidljivija", ali su uvek odavala notu iskrenosti i nedvosmislenu punoću osećanja. Muška pisma su imala drugačiji rukopis, drugačiju kovertu, formu. Ženska pisma su često imala miris parfema, presovani cvetić, ponekad na kraju poljubac, obris usana utisnut na kraju pisma od crvenog karmina. Poseban dar uz pismo, bile su fotografije sa posvetom. To je i posebno radovanje ! Sva nadahnuta, ispisana slova, dobijala su potvrdu, pečat, kroz pogled sa fotografije i osmehnute usne. Koliko su ljubljena, tajna je skrivena i od one koja ih je ljubila.

            Pisala sam i dobijala pisma. Biću iskrena. Dobijala sam pisma iz dalekih gradova, iz drugih država, sa drugih kontinenata. U Osnovnoj školi, nastavnica ruskog jezika, nas je povezala sa vršnjacima iz Rusije, iz Novosibirska. Moja drugarica se zvala Nina. Pisala sam na ruskom jeziku koji sam odlično govorila i pisala. i Sada čuvam čestitke za Novu godinu od moje Nine. Pisma iz Podgorice, iz Splita, iz Celja su nestala u prošlosti. Bila su bezlična, prazna, pusta u odnosu na pisma koja snevaju na dnu škrinje. Kao što nestanu i bivše ljubavi, sudbina je i ljubavnih pisama. Moja sačuvana pisma su izuzetna umetnička dela, lirske književnosti, izlivi snažnih emocija, jedinstvenih, neponovljivih, uverljivih, obećavajućih...Takva pisma su i bedem na životnom putu, kada sudbina ili zla kob, donese nemir, slutnju, kraj...To su okovi koji sputavaju hod, prizemljuju u mestu, u kome je kanula poslednja suza. Godinama sam se opirala željama autora jedne umetničke biografije, da objavim deo svojih pisama. Možda ću se predomisliti u dopunjenom izdanju.

            Odvezujem vrpcu na svežnju nepovrata. Rasuše se pisma i uspomene. Zaiskri suza u oku. Na pismima dodir ruku u kojima sam snevala i bila srećna. Kao umetnička dela, koja vremenom dobijaju na značaju, lepoti i neprolaznosti, postoje i u životima čoveka neprolazne uspomene. Taj rukopis ! Ta gospodstvena forma, oblik snova, umetnost...

            Zatvaram pisma, vezujem ih svilenom vrpcom i sa osmehom spuštam na dno škrinje. Postoje vrednosti koje se ne skrnave imitacijama života. Dobih odgovor, zašto se o bedeme moje duše, odbija svaka nova iluzija ili sreća.




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"