MIDAROV ISPRAĆAJ

 

 

Osvanuo je deveti dan otkako je Midar uz sve seoske počasti ispraćen na vječni počinak u prisustvu seljana. Nije došao onaj ko baš nije mogao zbog neke boleštine ustati na svoje noge. Došlo je i staro i mlado.  Djeca su se naguravala u prve redove da bi ispratila svog Midara, koji je uvijek s njima tjerao komendiju. Sreski bilježnik, koji je bio baš iz Jagorice, održao je govor, pop nije dolazio jer je Midar sam na sebe digao ruku i nije sahranjen u groblju već pod trešnjom na samom ulazu u groblje sa lijeve strane. 

Rekoh, deveti dan, jeste, baš u taj dan gledao sam sunce, izjutra, taman kad se izdizalo nad goru, blještalo mi je i poigravalo u očima, ali nisam odustajao, predosjećao sam da će tog dana biti nekih zanimljivih događaja. Dok su mi misli upijale svjetlost, čuo sam korake koji su pristizali meni sa lijeve strane, ali na njih nisam obraćao pažnju niti odvraćao pogled od sunca. Preča mi je ta jutarnja svjetlost nego slučajni prolaznik koji je zabasao odnekud baš na ovu stranu. Čuh umoran ali glasan pozdrav: Pomaže Bog! Otpozdravih: Bog ti pomogao! i lagano se okrenuh prema došljaku. Žena! Nepoznata, sredovječna, omalena, vatrenih očiju, bez osmijeha. Rekao bih da je prvi put vidim. Podbrađena maramom, vidno zbunjena, ali sa čvrstom namjerom da me nešto priupita.

–  Kojim dobrom, sestro draga? – upitah dok sam još žmirkao osunčanim očima i rukom pokušavao da ih malo zasjenim da bi se što prije navikle na uobičajenu dnevnu svjetlost.  

–  Ne pamtim da sam ovuda prolazila. Ne poznam dobro kraj i ljude. Uputili su me neki iz prijeka da prođem ovuda dolje u selo, u potrazi za sinom. Dobila sam crn glas da se jadan šundrao!

–  A ko ti je sin? – upitah nestrpljivo.

–  Kukavna sam mu ja majka kad sam ga pustila od nemila do nedraga, ali nije vrijedilo držati ga ni pored sebe. Čim je osjetio da se može sam brinuti o sebi, otišao je od mene, napustio me zauvijek. Nikad ga više nisam ni čula ni vidjela. Od drugih ljudi bi rijetko nekad nešto načula o njemu, kao što sam i sad čula da je uistinu otišao zauvijek, dušu Bogu predao. Midar je bilo njegovo ime. Moj majušni Midar koji nikad nije dobio ljubav koja mu je bila namijenjena, a mogla bih reći da u životu mrava nije zgazio. Jeste li čuli što o njemu, da li ste znali mog Midara?  – skrušenim pogledom me molećivo pitala za svoje dijete. 

Sve sam joj rekao, nije u selo ni odlazila. Otišla je do groblja da isplače dušu i vratila se tamo otkud je došla. Midar jeste na pravdi pred Bogom, ali njegovo nedostajanje kao da je poremetilo prirodni tok, kao da su ovuda protutnjali konjanici odnoseći staro znanje razapeto na vrhovima svojih kopalja. Progutala ih je daljina, a ja sam samo čekao noć da na vratima sna sretnem Midara! Rekao je da će i mrtav umjeti da nas voli. Nije to tek tako on poručio, Midar je imao plan, bio sam siguran u to. Nisam mogao ni naslutiti šta on smjera!

 

 

TRN

 

 

Tog jutra sam se nevoljan vratio u pećinu. Nisam ni primijetio da pred ulazom nema vuka, niti sam čuo kliktaj orla. Zmiju nisam ni očekivao, ona nije izlazila sve dok se sunce ne bi podiglo gotovo do polovine neba. Sve čeke i zamke bijahu prazne. Prethodne noći živuljke su se slabo kretale ili su bile opreznije nego obično. Mlad je mjesec! Sav orošen i zadihan od brzog hoda, svalih se na ponjavu kraj ognjišta sa kojeg je još isijavala toplina. Rebra su me boljela i osećao sam trn u stopalu, baš u peti, kao da me dira do same kosti. Kažu, kad je trn u nozi da sluti na oštru zimu. Nisam strijepio, pećina je bila velika i još neistražena. Mogao sam tri zime provesti u njoj. Zimi bih se povlačio dublje, do trista stopa, i spuštao bih se jednim hodnikom u dubinu za šezdeset stopa. Tu sam imao veliku sobu, prostranu i dobro opremljenu. U njoj je uvijek bilo jednako toplo i ljeti i zimi, a odnekud je i svijetlilo. Najviše sam volio kad nahvatam svice pa ih stavim u osušen jelenov mjehur. Trista svitaca bi znalo svijetliti od mijene do prve četvrti. Zmija, orao i vuk nikada nisu ulazili u tu sobu. Nisam ni ja pretjerano boravio u njoj, jer sam bez svojih životinja bio usamljen. 

Nešto me prenulo kraj toplog ognjišta i kao da preleti jedan čitav svijet preko očiju i nestade negdje iza čela, kao da i ja sav odoh sa tim svijetom. Upadoh u bjelinu, providnu, svilenkastu, treperavu, sav bijel, kao brašno, i brada bijela, duga gotovo do zemlje. Na meni ogrtač bijel kao i okolina, kao da ga ni nemam. Negdje sam daleko, negdje gde nikoga ne vidim i mislim da i mene niko ne vidi. Osjećam da imam ruke i prste na njima, ali ih ne vidim. Osjećam da vidim, ali očiju kao da ni nemam. Hodam, ali kao da nije zemlja poda mnom. Gde sam to ja? Nema ni sunca, ni mjesečine, ni traga od pećine. Nema ništa od onoga svijeta kojem pripadam. Pomislih da nisam umro. Ne ide ni to tako lako. I to je proces.  Ne, ne može sve da postane pustinja. Nije ni pustinja prazna. Koliko je pijeska u njoj koji je zatrpao silne izvore, rijeke, jezera. Koliko života buja pod tim pijeskom ispod kojeg samo ponekad ponešto izviri da obraduje nas sluge vjetrova i svjetlosti, koji se tuda provlačimo. Ne liči ni na pustinju. Ovdje se neko skriva koga ne vidim. Ne vidim ni nebo, a kamoli odgovor, ali vidim da postoji svijet bez igdje ičega. Svijet bez neba, zemlje, vode, sunca, ljudi. Šta ću ja ovdje? Kuda da prodrem da bih se vratio u svoju pećinu? Nisam ptica, ali oduvijek sam maštao da letim, kao moj orao, i želio da vidim šta je iza onih brda na kojima nisam nikad bio. 

– Uh! 

Čuh vlastiti uzdah. Odjednom, kao da sva ta bjelina oko mene leti sa mnom i iznosi me u vedrinu, kao u promrzlu noć koju samo mjesečina grije pred cik zore i kupa jutro u srebrnini rađanja svjetlosti. Sad sam gotov, pomislih. U tom času začuh zavijanje vuka, kliktaj orla i psik zmije. Poletjeh još brže. Sve se zaustavi. Bol me trgnu. Kao da me neko vatreno ošamari i viknu: „Natrag!” Otvorio sam oči. Trn, taj crni crv, dobro se ugnijezdio u podnožju moje duše i nije mi dao da odletim. Na mjestu gde se uvukao, otvorila se rana. Crveni se i boli. Ako! I rane su naše! Onima koji ih prave drugima, nema mjesta tamo gdje vode nebeski putevi. Trnu koji mi je nanio ranu i nalazio se u njoj, nije dozvoljeno da prođe kapiju raja, pa nas vratiše u sive predjele svijesti da se oslobađamo i čisti spremamo za vječnost. Ispred mene je bila rijeka koju je trebalo prijeći. Nasuprot toj želji, očekivala me bujica čijoj se matici moralo prepustiti! Izbora nije bilo. 

Čudilo me da se nigdje ne dotakoh Midara, a osjećao sam da njega ima u svemu ovome. 

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: