ČAROBNO DEBLO

Karla će pamtiti posljednje ljeto po velikom požaru koji je poharao šumu i maslinike u blizini njezine kuće. Roditelji su je odmah odvezli baki u susjedno mjesto gdje nije bilo požara. Oni su ostali braniti kuću od velikih crvenih plamenih jezika koji su se, nošeni jakim vjetrom, dizali visoko u nebo, prijeteći ostaviti pustoš iza sebe.

A kada je, uz velike napore vatrogasaca, požar ugašen, Karla se vratila kući. Ubrzo su došli neki ljudi s bučnim pilama. Saznala je kako se oni zovu – drvosječe. Sjekli su stabla i pravili puteljke kroz šumu kako bi mogli, ako ponovno izbije požar, ugasiti ga s manje napora.

Po njihovu odlasku,  Karla je prošetala livadom koja se nalazila u blizini njezine kuće, u pravcu šume. Bio joj je potreban odmor od napornog učenja. Zatekla je dosta posječenih grana i jedno veće deblo kako leži na zemlji. Osjećala je miris paljevine i pepela što ih je požar, u svojoj neobuzdanosti, ostavio za sobom.

Prišla je deblu i odmah primijetila kako je ono po nečemu posebno. Uspela se na nj i, pazeći na ravnotežu, hodala po njemu: gore – dolje, gore – dolje. Osjećala se poletno i radosno dok je skakutala po deblu prekrivenom mahovinom. Sav umor od učenja najednom je nestao.

A deblo, odsječeno od svoga korijenja i bujne krošnje s granama i lišćem koje je ponekad s teretom nosilo, u djevojčici je našlo novi smisao svoga postojanja. I umjesto da tuguje nad svojom sudbinom, cijelo je vrijeme iščekivalo dolazak djevojčice i mislilo:

–        Ako sam odrezano, nisam još mrtvo. Još u meni ima snage i životnog soka. Podijelit ću ga s djevojčicom, neka po meni radosno skakuće.

Jednoga dana Karla se nije mogla sjetiti lekcije iz matematike koju je dobila za zadaću. Uzalud je neko vrijeme razbijala glavu, mislila i mislila, ali se nije mogla sjetiti. A onda je potrčala do debla. Hodala je po njemu kao i obično: gore – dolje, i – gle čuda! Najednom se sjetila!

 U znak zahvalnosti, Karla se sagnula i rukom pomilovala hrapavu koru debla, kada ga već nije mogla s ljubavlju obgrliti svojim ručicama. U njezinim plavim uvojcima koji su dodirivali njegovu koru ostao je miris bora koji je djevojčica dugo osjećala.

 Potom je radosno otrčala kući. Još s ulaza neprekidno je ponavljala:

–        Majko, majko! Sjetila sam se! Deblo mi je pomoglo, pomoglo!

–        Koje deblo? – pitala je majka, ne znajući o čemu to njezina djevojčica govori.

Tada je Karla majci ispričala sve o deblu kojemu je često trčala u susret; kada god je bila tužna, umorna ili imala neki problem. Provela bi kratko vrijeme u igri s njim, preskačući ga i skakućući po njemu, potom bi se radosna vraćala kući.

Prošlo je ljeto. Stigla je zlatna jesen. Djevojčica je i dalje obilazila svoje deblo. Vidjevši ga sada već gotovo suha, kući se vraćala tužna. Shvatila je da ono, odsječeno od svoga korijenja, ne može dugo živjeti.

A onda je stigla i zima. Bilo je jako hladno. Trebalo je dosta drva za ogrjev, ali Karla nije dopuštala svojim roditeljima njezino deblo isjeći i naložiti.

Na njega je napadao visok snijeg. Karla je čekala proljeće da ga sunce otopi. Jednoga dana uputila se prema svome deblu. Dok mu se približavala, srce joj je lupalo od uzbuđenja. A onda  je ugledala čaroliju.

Uz deblo su, svom njegovom dužinom, iznicale visibabe, kao snijeg bijelih latica. Pomislila je:

–        Moje deblo je procvjetalo! Jednoga dana, kada odrastem, rado ću se sjećati svoga procvjetalog – čarobnog debla.

PODELITE OVAJ TEKST NA: