Jabukovo stablo

 

Ovo je priča o djevojčici Emi i njezinu jabukovu stablu.

Emin otac naslijedio je voćnjak. S  vremenom je zasadio i mlada stabla. Znao je kako jednoga dana stare voćke više neće moći davati sočne i crvene plodove. Tada će ih, umorne od rađanja, zamijeniti mlade. One će mu donositi zdrave plodove koje će njegova djevojčica Ema uslast jesti.

I Ema se divila ljepoti očeva voćnjaka. Posebno je pratila rast jabukova stabla koje je bilo zasađeno u blizini njihove kuće. Zimi, dok je Ema boravila u toploj sobi, brinula je o svojoj jabuci. Kroz prozor je gledala njezine gole grane kako se pod težinom snijega savijaju. U proljeće, kada bi jabuka odjenula raskošnu zelenu haljinu, Ema je ozarena lica promatrala lišće kako se rađa i na kiši raste. S dolaskom jeseni bila je tužna gledajući kako lišće žuti.

Mislila je:

–        Mora da je mojoj jabuci teško kada joj i posljednji požutjeli list opadne…

Još od rođenja Ema je često bila bolesna. Kada je napunila pet godina, osjetila je kako je na nogama sve slabija. Trpjela je bolove i hodala s velikim naporom. Slabašna tijela, blijeda u licu i uz pomoć kolica, dosta je vremena provodila u svojoj sobi. Izbjegavala je družiti se s drugom djecom. Mislila je kako je zbog bolesti drugačija od njih.

Emin otac je, vidjevši svoju djevojčicu kako tužno gleda u pravcu voćnjaka, proširio stazu do stabla njoj najdraže jabuke. Kada je stigla jesen, Ema se, u bratovoj pratnji, našla ispod krošnje jabuke. Od sreće je poskakivala u kolicima. U tom času, odnekud se pojavio pas. Emin brat se prestrašio i trkom pobjegao. Ostavio ju je samu. I Ema se silno uplašila. Drhteći od straha, počela je plakati. Kada je stablo ugledalo djevojčicu u kolicima, smjesta ju je zaštitnički obgrlilo svojim granama. Osjetivši toplinu zagrljaja, djevojčica se smirila.

Potom je zapuhao jak vjetar. Emina kolica počela su se kretati bez kontrole. Uvidjevši opasnost po djevojčicu, stablo je, ispred Eminih kolica, bacilo jednu svoju veću suhu granu, kako bi se zaustavila. Brat je shvatio da je pogriješio i dotrčao natrag do Eme moleći je za oprost.

Od toga dana Ema je još i više voljela jabuku koja joj je pomogla u nevolji. Bratu je, kao mlađa sestra, sve oprostila.

Ema je pošla u školu. Puno vremena je provodila u učenju, ali je povremeno obilazila svoju jabuku. Jednoga dana je pozvala brata te prijateljicu Elviru da im se pridruži:

–        Što ako se moj brat opet prepadne psa i pobjegne?! – pomislila je.

Za svoj rođendan Ema je pozvala prijatelje i prijateljice iz škole. Majka im je ispod jabukova stabla pripremila pun stol sendviča, slatkiša i sokova. Djeca su se gostila, zbijala šale i uglas smijala. Emina jabuka je bila sretna čuvši dječji smijeh. Njezina djevojčica sada se doimala zdrava i rumena u licu. Slušajući i gledajući veselu skupinu djece, prisjetila se djevojčice koja je jednom sjedila bespomoćna u kolicima. Nakon dugo vremena, jabuka je pustila kapljice suza radosnica niz lišće.

A onda je stigla jesen. Jabukovo stablo joj se prvi put radovalo.

– Neka mi lišće žuti, neka i opadne. Nisam sama ja, a ni moja djevojčica Ema koja me već dugo vremena voli – pomislilo je jabukovo stablo.

PODELITE OVAJ TEKST NA: