detalj slike: KRK Art dizajn

 

JEDNO MARTINBRODSKO SVITANjE

 

Kolona konjanika sretno stiže na svoje odredište. Milan je sa svojom grupom, obišavši oko šiljatog brda, došao na dogovoreno mjesto i sada je motrio na put. Marko je sa jednim mladićem iz svoje grupe ostao pored puta, sačekujući izvidnicu. Sa ostatkom ljudi, Stojan i Ivan su bili na svome mjestu, spremni da u svakom momentu iziđu na put čineći busiju.

Čekali su. Blag povjetarac povremeno je donosio šum slapova sa Une, a povremeno ga prigušivao.  Plavičasta izmaglica je postajala svjetlija. Zora se osijecala. Donosila je novi dan, pun neizvjesnosti. Zahladnjelo je.

Pramenovi magle iznad Une počeli su da plove i smiču se, pa se između njih ponegdje ukazivala voda. Ljepotica Una, jedna jedina, jedinstvena i neponovljiva, počela je zorom ranom da proviruje i da se ukazuje. Šum je dolazio sa niza stepenastih slapova, pjenušavih i čisto bijelih zavjesa što nježno padaju niz sedrene brane, a iznad njih voda opet mirna i prozirna poput ogledala. A ogledalo boje smaragda ili tirkiza, bistra i jasna, kako samo ovdje mogaše i biti. Ko bi ostao ravnodušan pred ovom ljepotom?

    - Pogledaj ovo, Ivane. Kada si zadnji put tako nešto vidio? Mislim da se takva ljepota još jedino može vidjeti na Zrmanji i Krupi. 

Ivan je ćutao.

Tek kada ga pogleda, Stojan primijeti da Ivan spava. Dok je on obilazio brdo, raspoređivao ljude, utanačivao plan i dok su ostali Markovi ljudi bili zauzeti oko vezanja konja, Ivan je na odabranom mjestu podsjecao stablo, buduću prepreku na putu. Bukovo stablo je bilo debelo skoro kao čovjek u struku i prilično visoko. Sada je podsječeno na dva prsta i privezano jakim užetom za gornje stablo. Pored korijena podsječenog stabla nalazi se poduboka rupa od izvaljenog drugog, većeg stabla, koje je vjerovatno palo pod pritiskom snijega. Sredinu rupe prekrio je šušanj, dubok do koljena. Na ivici rupe, ispod zategnutog užeta, ležao je Ivan, sa prigrljenom puškom, da je pri ruci i da se slučajno ne orosi. Mač ležaše na boku, a slobodna ruka je klonula pored drške kratke puške, za pas zadjevene. U tom šušnju i iverju spavao je mirno, kao u najmekšoj postelji. Nakon takve besane noći i jutarnje žurbe, umor ga je savladao.

Stojan odluči da ga ne budi do akcije. Odloži bisage, koje je otvorio da bi izvadio hranu. Nije želio ni da doručkuje bez Ivana. I tek što ponovo utonu u svoje misli, začu se prigušen šum koraka...

Povišom čobanskom stazom dolazio je Milanov kurir. Vidjelo se da u žurbi nastoji biti što tiši. Bio je to Danilo Majstorović Dane, crnomanjast, mršuljav i okretan momak, najmlađi među Milanovom dvanaestoricom.

    - Stižu Turci! Osmatrajući sa vrha ovog brijega, izdaleka sam primijetio kako im je prethodnica od dva jahača na trista metara ispred njih. Vojnike i kola nisam mogao prebrojiti, ali po slobodnoj procjeni, izgleda mi da je u koloni troje kola i oko trideset jahača... Kreću se lagano i stići će svakog časa. Milana sam već obavijestio.

    - Prenesi Milanu hitno, da smo spremni. Stablo ćemo oboriti kada ga Turci iz kolone mognu vidjeti.

Kurir je žurno otišao, a Stojan je probudio Ivana i po dogovoru bacio kamenčić prema Markovoj grupi, koja je odmah tiho prišla. Ovu je grupu sada, po starom planu, predvodio Mihajlo. Sa njim ih je bilo devetorica, od kojih su dvojica iza brda čuvali konje a dvojica, Marko i još jedan, bili su klopka za tursku prethodnicu.

Ovdje sa Milhajlom, bilo ih je petorica, pa je sa Stojanom i Ivanom, prednja busija brojala ukupno sedam ljudi.

Sada su svi bili spremni, prema utanačenom planu, i nastao je trenutak iščekivanja. U svačijoj glavi motala se neizvjesnost i trema, protkana dozom nervoze koju ovakav trenutak donosi. Ruke su se, same od sebe, znojile, dok ih je dašak lakog povjetarca sušio. Donosio je toplinu u ovo vedro i olistalo, tek granulo majsko jutro. Sve utiša, kao da zna za ovaj tren. I šum tišine u uhu nadjača šum slapova sa Une. Nekako stadoše i ptice sa svojom razdraganom jutarnjom pjesmom. Iznenada nastade tajac u kome je samo nervozna i oznojena ruka grozničavo stezala, kundak puške ili dršku sablje.

Kakav li je ovo dan?..

Tišina ne potraja dugo. Nekoliko ptica iznad puta prhnu uvis. Začu se dodir konjske potkovice o kamen... Izvidnica je već stizala.

Ovih sedam ljudi poviše puta, skrilo se iza dvije velike zavaljene bukve, koje je nekad davno, niz ovu zapadnu strminu izvalio snijeg. Stabla su već istrulila, a bedemi od velikog korijena još su tu.

Kroz dobro olistale grane bukove šume i onaj uski pojas žbunja iznad obale puta, na bjeličastom pješčanom kolovozu pojaviše se dva jahača. Desni jahač je ispred lijevog za jednu konjsku dužinu, a isto toliko su razmaknuti. Jašu pod punom ratnom opremom, svakog momenta spremni djelovati, ako zatreba. Kreću se lagano, istom brzinom kao i zaprege iza njih i neprestano se ogledaju motreći na sve strane. Svaki u desnoj ruci drži dugo i uspravno koplje, dok mu je lijeva na povodcu  i u blizini kubure.

Kako ćutke dođoše, tako i prođoše. Nastaviše prema Markovoj zasjedi, a ovima, što čekaju iza zavaljenih bukava, valjalo se usmjeriti na glavninu kolone.

Iza blage okuke, još se nije pojavila, ali su njeni nadolazeći zvukovi sve jasniji. Ritmična zvonjava praporaca, škripa drvenih točkova i povremeno njištanje konja sve su glasnije odjekivali u šumi preko une. Konačno se i pojaviše. Najprije se pojavi barjak, pa ispod njega konjanici. Zaprege su se jedva primjećivale iza pogusto zbijenih kopalja i kalpaka.

Nešto malo naprijed, ispod obale, jaše jedan krupan crnomanjast čovjek sa bogato ukrašenom opremom i odjećom. Očigledno je na glasu i položaju, a i njegovo držanje i pozicija u koloni upućuje na pomisao da se radi o njihovom zapovjedniku. I ostali imaju oholo držanje i stalno se ogledaju na lijevu i desnu stranu, bez obzira što tu malo šta imaju vidjeti, osim lijevu, gornju visoku pješčanu obalu i iznad nje samo prvo žbunje, a dolje, strmu, kamenitu obalu i kroz kržljavo granje modri i pomamni brzak Une.

Ni ovdje, iz ovog ugla posmatranja, nisu se mogli prebrojati, već samo grubo pretpostaviti da je na pročelju oko dvadeset konjanika. Prema potrebi obezbjeđenja i čuvanja konvoja i na začelju je trebalo biti približno toliko.

Mihajlo je ostao pored užeta što drži podsječenu bukvu. Tu on čeka Stojanov znak. Da bi bio potpuno siguran u tok ovog dijela zadatka, želio ga je lično i obaviti..

Kada prvi konjanici kolone priđoše na pedesetak metara do mjesta buduće prepreke, Stojan se kratko obazra i  pokretom ruke Mihajlu dade znak, ovaj udari po užetu na na zatezi, presječe ga i stablo krenu...

Nakon što je krenulo, kao da na nalegloj kosini podsijecanja malo zastade, začu se zvučno trganje onog nepresječenog dijela stabla, potom kao da malo  poskoči i, uz veliki tresak, surva se veom brzo, najgušćom krošnjom tresnu po sred puta.

Prvi konji nadolazeće kolone, od iznenađenja se propeše i dok ih jahači smirivaše, onaj krupni, vođa puta, visoko podignutom rukom ostalima dade znak da stanu. Već mu je i puška bila u rukama. Svi se iznenađeno uskomešaše i stadoše. 

U tom čudnom trenu, dok se još ne pribraše, začu se kršenje i odjek pada stabla i na začelju kolone. To izazva novo komešanje i konjanici se još jednom u čudu upitno zgledaše...

Nastupi trenutak tišine u kom se čulo samo prigušeno disanje ljudi i konja. Gore iznad obale, u šumi, preko šušnja i suvih grana, zaćuše se koraci kao da se primiče stotinu ljudi...

Po onoj pastirskoj stazi kurir Danko je odrađivao svoj dio zadatka. S panjevima, kamenčićima i svojim kretanjem po šušnju, stvarao je zvukove kao da se kreće mnoštvo ljudi. Nije bilo svejedno onim dolje pod obalom.   

Kako potraja i drugi trenutak tišine, kod zapovjednika  kolone nastupi nelagoda. Sve oči bijahu uprte u njega i on grleno povika:

    -  Evo, mi smo stali, hoćete li nam reći ko to i zbog čega nas ovdje zaustavlja!?

Stojan je i pretpostavljao da će Turci sada reagovati učtivo, jer ovako opkoljenim, ništa drugo neće ići naruku. Odluči da se i sam pokaže i započne razgovor. Istupi ispred oborenog drveta i stade na put.

Čim se iza grane pojavi, prednji jahač iz kolone podiže pušku. Ali prije nego je nanišanio, zapovjednik je uhvati cijev i povuče zemlji, jasno stavljajući do znanja potpuni oprez i bez nepromišljenih poteza.

Kako je zapovjednik reagovao na vrijeme, Stojan se nije morao vraćati u zaklon, samo je progovorio:

    - Ko se puške laća, od puške i strada! Na vašem mjestu ja ne bih ni pomišljao na takvo nešto. Pa zar mislite da sam komedijaš i da pokušavam sam sebi izvesti posljednju predstavu? Ne bi bilo dobro laćati se oružja, jer svaki vaš nepromišljen potez, u trenu bi vas zbrisao sa lica zemlje. Kako vidite, mi vas zaustavismo i ne potežemo oružje jer želimo dogovor.

    -  S kim imamo čast dogovarati?

    - Kada bih namjerio prvi priupitati, onda bih se iz pristojnosti prvi i predstavio...

    -  Koliko vidim, vi ste ovdje prvi započeli i red je da se predstavite i da kažete šta hoćete, ako hoćete, a ako nećete, onda ćete nas natjerati da izgubimo strpljenje i da vas kao obične i bijedne buntovnike uklonimo isto kao i vaše prepreke...

    -  Ovo je samo odgovor na jučerašnje događaje gore kod karaule. Nemam namjeru da se do beskraja pregonim sa vama. Juče ste nam, kao bezbroj puta do sada u ovo dvjesta godina, zlostavljali, silovali i ubijali najmilije. Svojim dolaskom ovdje, već ste izazvali bunu, a sa onim i onakvim kao juče i pogotovo, tako da znate. Juče je regularna vojska ovog srpskog naroda, a ne pobunjenici, kako kažete, došla ovdje i noćas oslobodila ovaj kraj od takvog zuluma i sada smo ovdje da vam to kažemo i pokušamo vas urazumiti da odustanete od ponovnog uspostavljanja karaule. Gore je narod sav u suzama šta ste im učinili i neće trpjeti vaše daljnje prisustvo. Zbog toga smo mi ovdje. Ima nas dovoljno da spriječimo svaki vaš pokušaj prolaska i zato - pamet u glavu. Predlažemo da svi ovdje predate svoje oružje i barut, te da izdvojite četiri nenaoružana čovjeka kako bi kolima otišli gore pokupiti vaše nastradale. Svi ćemo ih ovdje u ovim pozicijama sačekati i vi se tada možete vratiti odakle ste došli.

Usput da kažem da se zovem Stojan Janković i da ćemo vaš odgovor čekati dok tamo preko vode sunčev zrak ne dohvati Unu. Nemate mnogo vremena za premišljanje.

Nakon tih riječi vratio se iza busije.

Sve su Turci slušali sa podsmijehom, dok Stojan ne izgovori ime, a tada svima nekako iščeznu podsmijeh i  počeše se komešati.

Utom, na konju i veoma žurno, pristiže njihov kurir sa začelja i zapovjedniku saopšti da je kolona blokirana i sa začelja, te da je mnoštvo pobunjenika na putu sa naperenim puškama.

Nakon kraćeg razmišljanja, zapovjednik prozbori:

    - Kaži Osmanu da nas je zaustavio neko ko se predstavlja kao Stojan Janković. Moramo pregovarati. Neka sačeka dok mu ne javim ishod pregovora! 

Kurir se brzo vrati na začelje. Ovi iza prednje busije mirno su čekali razvoj situacije, dok su Turci na početku kolone grozničavo pregovarali.

Ostalo je još pola predviđenog vremena, kada se zapovjednik kolone javi:

    -  Ja sam Omer i zapovjednik sam ove kolone. Otkud vam tolika drskost da od regularne vojske i vlasti tražite predaju oružja i poniženje?

    -  Čovječe, zar ti ne vidiš da si u klopci? Nudimo ti razuman ishod i da svi preživimo. Ako vama nije glupo ginuti na tuđem i za tuđe, vjerujte da se mi imamo za šta boriti, ovdje na našem i za naše. Ako ti je važnija vlast od života, onda i razmišljaj tako! Kako hoćeš, ali znaj da ti vrijeme odluke ističe!

I kada je stao slušati šta će sagovornik reći, po pijesku iza leđa začu korake. Obazrevši se i ugleda  Rajka, koji je već u prilasku napominjao:

    -  Ako gore planirate slati četiri razoružana čovjeka, već takva dva imamo u izvidnici, koji su maločas savladani...

    -  Dobro, Rajko, a zbog čega prilaziš ovamo, kada ovo mjesto nije za tebe?

    -  Itekako je za mene i kažite mi šta mogu u ovom času da učinim?

    -  Samo da se što prije sa ovoga mjesta izgubiš, ako boga znaš! Neka ga neko odavde udalji, jer još ništa nije sigurno!

Rajka su pokušali uraziumiti i udaljiti ali, kako je već nosio jednu nabijenu pušku od razoružanog izvidnika, smatrao je sebe veoma potrebnim i važnim vojnikom.  Već je kročio uz obalu, odlazeći poviše u šumu i veoma bučno šušteći kroz stari šušanj...

Sada se zapovjednik ponovo oglasio:

    -  Poslaćemo četvoricu po naše nastradale ljude gore, ako garantujete da im se ništa neće desiti i pristaćemo da se vratimo iz ovih stopa, ali oružje nećemo predati!

    -  Hoćete, hoćete i te kako, jer svaki vaš pokret ovdje pod oružjem za nas znači da moramo zapucati. Ljudima koji odu gore garantujemo bezbijednost, a vama je već isteklo vrijeme za predaju oružja i silite nas da zapucamo. Sada ćete oružje predati i kada vam odobrimo, vratićete se. U povratku ćete vašem novom pojačanju, koje ste jutros tražili, reći da se sa vama vrate, jer opomenute nećemo dvaput opominjati. Biće dočekani vatrom bez opomene. Ja sam svoje razgovore završio, sada je do vas!

Zapovjednik se sve nekako uzdao u dolazak pojačanja, po koje je jutros poslao istog odbjeglog vojnika iz karaule, koji ih je sreo kod Martin Broda i obavjestio. Ali sada, vidjevši da njegov protivnik osjeća to i računa s tim, sigurno neće rizikovati i od gotovoga praviti veresiju...

Vrijeme je isteklo i daljnje kalkulacije bi bile besmislene...

Već je računao i ako sada oružje preda, može sutra ponovo spremiti pohod u ovaj kraj i pokušati ostvariti, sutra ili kasnije, ovo što ne može sada. Ako pucnjava krene, neće biti šanse za popravku stvari i glupo će sve biti izgubljeno. Naredio je predaju oružja.

Nedugo zatim vidjelo se da ljudi na čelu kolone otpasuju sablje i iza pojaseva odlažu kratke puške kremenjače. Sve to stavljaju na neku ponjavu, nasred puta, odakle su dva vojnika između njih uzimali to oružje i u istoj ponjavi donosili do busije. U prvom slučaju donijeli su po pet sablji i predali, u drugom dolasku su donijeli pet kratkih pušaka, dvije duge puške i tri sablje i tako redom.

Ivan i Milhajlo su preuzimali oružje. Iza stabla i okuke predavali su ga drugoj dvojici, koji su odmah sve odnosili iza brda, kod konja.

U pola tog posla, iznenadno se niz obalu spuza Rajko i onako sav zadihan poče da priča:

    - Prebrojao sam trideset tri čovjeka sa kočijašima. Kočijaši za pojasom imaju po kremenjaču i jatagan. Ostali svi imaju po sablju. Uz to sam još nabrojao četrnaest kratkih pušaka kremenjača, devet dugih pušaka i deset kopalja. Koliko sam u onom metežu mogao primijetiti, njihov zapovjednik se malo povukao među ljude i tu zaturio svoje oružje. To su, sa još dvije duge puške, sakrili u srednja kola.

    - Sada idi opet gore i vidi da li će to i iznijeti iz kola, kada im zatražim. - tiho mu reče Ivan i okrenu se prema dvojici Turaka što donose oružje.

Kada oni priđoše, spustiše svoj teret, otresoše ruke, jedan od njih saopšti kako je to sve što imaju oružja kod sebe, nakon čega i ćutljivi Ivan progovori:

    -  Ajde, ajde, ne laži nas ovdje! Trideset tri čovjeka sa kočijašima, trideset sablji, sedamnaest kratkih pušaka, devet dugih pušaka, deset kopalja. Ima toga još u kolima sa onim barutom i olovom... Ovdje vam nedostaju tri sablje, tri kratke puške i dvije duge. Nego, da se mi ne natežemo ovdje, odmah donesite sve ovo što nedostaje od oružja, kao i barut i olovo iz kola!  Jatagane vam nećemo ni tražiti, njih možete zadržati!

Zatim se okrenu i izmače kako bi dao do znanja da je razgovor završen.

Ovoj dvojici nije ništa drugo preostalo nego da odu i nakon kraćeg vremena vratiše se noseći dva manja bureta baruta, jedno malo bure olova, jednu sablju i jednu dugu pušku.

    -  Eto, mi više ništa nemamo, a vi sada možete raditi šta hoćete sa pregledom i sa nama.

    -  Izdvojite dva čovjeka sa praznim kolima i njih ćemo propustiti do gore, kako smo rekli, a vi ovdje čekajte, bez bilo kakvih poteza, dok se ovi ne vrate i dok vam mi ne kažemo.

    -  Rekao si četiri čovjeka, a sada dva?

    - Imate dvojicu iz prethodnice, koji će sa ovom dvojicom činiti grupu od četiri čovjeka. Da li je sada sve potaman?

Tek što njih dvojica odoše, ponovo dođe Rajko i obavjesti da iz srednjih kola Turci nisu predali sve što su skrili. Mihajlo je reagovao komentarišući kako im to ne treba dopustiti, na šta je Stojan odgovorio:

    - Glavninu oružja su predali i sada nam ne mogu ništa. Kada bi nam predali i ovo za koje znamo, opet nisi siguran da li su potpuno razoružani...

Mislim da je sada najvažnije da nikog ne izlažemo  opasnosti i manite se pretresa. Time ćemo dobiti još veće poštovanje od Turaka. Sve to je mnogo značajnije od par komada oružja.

Ubrzo se pojaviše ista dvojica Turaka sa zapregom, koju Stojanovi pregledaše i propustiše. U međuvremenu su potkresali nekoliko većih grana na prepreci i načinili privremeni prolaz.

Za njima odoše Rajko i još jedan iz Mihajlove grupe, kako bi Marku prenijeli posljednje upute. Plan je bio da Marko, sa svojim pomoćnikom, otprati ovu četvoricu Turaka, kako bi bezbjedno obavili što je dogovoreno. Ubrzo putem svi zamakoše iza visokih bukava.

Ne prođe dugo, Rajko se s komšijom vrati i saopšti kako se sve odvijalo prema planu. Sada je nastupilo čekanje. Ostalo je do dva sata čekanja da se zaprega vrati, a onda je sav konvoj trebalo sprovesti i propratiti do Martin Broda.

Do sada niko ne primijeti da je sunce visoko odskočilo, prigrijalo, svi su ožednili. Uvijek to tako biva za vrijeme bitke, ili kada se iščekuje. Mnogima se usta osuše. 

Ništa još nije bilo gotovo i trebalo je sačekati ishod svega. Dogovorili su da na smjenu silaze do obližnjeg vrela, dok su posmatrali kako Turci gase žeđ donoseći vodu u posudama sa Une.

Na obje protivničke strane ljudi su se makar privremeno mogli malo i opustiti i tako su neki iz torbi potegli hranu i nudeći druge, počeli jesti.

Stojan je stazom preko kose otišao da obiđe Milana kako bi utanačili detalje oko povratka kolone i usput izvidi Turke cijelom njenom dužinom.

Ubrzo se vrati i opet nastade iščekivanje. Vrijeme je veoma sporo proticalo, sve dok se kola napokon ne pojaviše. Sa njima stigoše Marko i njegov pomoćnik i ukratko ispričaše kako je taj odlazak protekao.

Sada je koloni trebalo dati znak da krene nazad, ali kola nisu mogla da se okrenu. Na toj dionici put je veoma uzak i dvije zaprege su morale dugo ići natrašlke. To je konje zbunjivalo i umaralo. Sve se veoma sporo odvijalo. Najzad su sve tri zaprege okrenute i kolona je krenula. Sva ova čudna povorka, kretala se sporo i neobično, ali tako kako je situacija nalagala. Kolona Turaka u povratku izgleda slično kao pri dolasku, samo je sada bez oružja, mirna i tiha. Pratnju im čine Mihajlo i Marko sa svojim ljudima, uz koje su Stojan i Ivan. Sada su na svojim konjima i kreću se putem na par kraka iza začelja kolone. Milanovi ljudi sve to prate pješice, strminom, kosom i kozijim stazama, kako bi sa bočne strane što bolje nadzirali.

Sada su po jedan Milanov i Mihajlov čovjek ostali uz konje Milanove grupe, gdje je i zaplijenjeno oružje. Nije im lako, ali su podalje od puta, zavučeni u šumovitu bočnu dolinu, gdje se niotkud ne primijećuju. Zadatak im je da tu čekaju ishod današnje akcije ii dolazak ostalih.

Ostali su relativno mirno propratili kolonu, bez bojazni nailaska njenog pojačanja. Od vremena dojave, pojačanje još uvijek nije moglo stići.

Kolonu ispratiše do Marti Broda. Sada su je promatrali sa ivice šume, ne pokazavši se svi, da Turci ne  primijete kako ih je malo.

I dok su pogledom pratili kako joj začelje u daljini zamiče, Stojan se spremao za odlazak...

    -  Eto, narode, osjećam da vam Ivan i ja više nismo potrebni. Vi sada nadzirite ovaj teren i ne dozvolite Turcima da upadaju. Drago mi je da smo se upoznali, a još mi je draže što vidim da se valjan čovjek uvijek može osloniti na vas. Čuvajte ovu našu nejač i svaku stopu otadžbine nam svete i djedovine Krajine. U potrebi ću vam se obratiti za pomoć, što očekujem i od vas.

Kako je stajao u blizini Rajka, zagrli ga i reče:

    - Rajko, Rajko, divan si ti momak, ali ubuduće ćeš morati malo više da paziš na sebe i slušaš. Ponosan sam na tebe i uvijek ću te se rado sjećati. Tvoje godine još nisu za vojevanje.

   -  A sa koliko godina si ti stupio u uskoke?  Kaži!

Stojanu i nehotice navriješe sjećanja na one davne trenutke, kada je oca molio da mu dozvoli u uskoke. Sjeti se izbjeglištva iz rodnog Žegara koji je ostajao sav u plamenu. Prisjeti se svoga obaziranja, plamena i dima iznad rodne kuće i manastira Krupa, majčinih suza, straha. Želio je još jednom da se obazre, da još jednom vidi rodnu kuću, a mati ga je vukla žurno, u strahu da ih Turci ne sustignu. U suzama se gušio sred dječačke neobuzdane želje za osvetom...

Čvrsto stisnu Rajkovu ruku. I svima ostalim, kao i njemu, poželi zbogom i mnogo sreće do sljedećeg viđenja, a zatim hitro uzjaha.

I Ivan je već bio na konju i dok se onako iz sedla rukovao i opraštao sa ljudima, sivac mu se stalno okretao. Bio je oran za puta i jedva je čekao da krene.

Uputiše se nazad, uzvodno, istim putem kojim su pratili kolonu. Nekoliko puta su se obazirali i svaki put bi vidjeli kako im ti ljudi mašu. Najzad su zamakli iza neke šumovite okuke i izgubili iz vida tu grupu vrijednih težaka ratnika. Tih ljudi, čiji dlanovi bijahu žuljeviti i hrapavi kao hrastova kora, a oni opet, vedrog pogleda i širokog osmijeha. Ostaše na ivici šume i poljane, između dvije tek uzorane i kukuruzom zasijane njive, koje uvijek bijahu šire u znoju i porezu nego u prinosima, ali opet se nekako vole. Vole se jer hraniše sve živo u prošlosti, a vjerovatno će i u budućnosti. I sada hrane svu nejač najdražu, zbog koje se bori i sve ovo radi.

Ostaše na tom putu da se dogovaraju kako se i dalje braniti od zuluma. Kako dalje i dalje, sve dok se ne skonča na ovoj nesretnoj i svetoj zemlji Krajiškoj.

I dok su oni zamicali, Marko je netremice gledao za njima, zadubljen u svoje misli:-„Kakvi momci, kakvi ljudi? Kakvi li su na misli i govoru, a kakvi na oružju! Pored njh si potpuno siguran. Sve to postići i na takav način, to ni usniti nisam mogao. I sve ovo danas, pa da nikom ni dlaka s glave ne zafali. Nikom ništa, do oružje Turcima“.

Da ne bi pred ostalim komšijama izgledao turoban i potišten, pa tako ih još prizivao da mu zaviruju i kopkaju po osjećanjima, prenu se. Život je Marka učio da u svakoj situaciji bude svoj, sa svojim osjećanjem,  stavom, po kojem ne mora baš svako da kopka i čeprka. Jer ako nije svoj, onda je svačiji, a svačiji nije ničiji i takav nikom ne treba, jer vrijednosti svoje nema...

Iznenada je na svoj uobičajeni način prozborio:

    - Ljudi, vidjeste li šta sve njih dvojica postigoše od juče, a vi ni da im se zahvalite!? Opet ste zaboravili!

I dok se ostali nasmiješiše, on je nekako, sav ophrvan brigama i nošen mislima, vraćao se svome unutrašnjem biću: – „Neka se bar nešto milo desi u svoj ovoj gorčini. Kao da nam je i suđeno da živimo od miline do gorčine, koja, evo već od sada nastupa...

Eto, potisli smo Turke i bar za neko vrijeme oslobodili se čitluka i spahija. Pomjerili smo tu nesretnu granicu, što je dušmani postaviše posred moje vjekovne djedovine i domovine. Natjeraše me da je pomjeram.

Šta nas čeka sutra? Da od sutra poreze plaćamo Latinima, jer oni će već od sljedećeg jutra sebi uknjižiti ovaj uspjeh u pomjeranju granice. Prekosutra će doći Milovanovim roditeljima da im zahvale što dadoše sina za odbranu Mletačke Republike, a sledećeg jutra će nam poslati poreznike da platimo porez Veneciji. Marije i njene braće, neće se sjećati niko. Ni Mleci, ni Turci. Taj bol ostaje samo nama.

Otarasišmo se čitluka i kuluka, a zauzvrat dobićemo zabranu da slavimo slavu, da pozovemo rodbinu i komšije na svečani ručak, da poštujemo svoje običaje.

Ostaje nam samo da se nadamo da će i ovo zlo proći i da će osvanuti dan kada će neka nova Marija i njena braća imati pravo na svoju mladost i radost. Dan kada ćemo imati slobodu mišljenja i vjekovnog nam običaja.

Nevolja je što nam je svaki dan ovako. Čim sa istoka popuste, sa zapada navru, i obratno. Tako je stalno i od pamtivijeka u ovoj našoj Krajini. I ako ovako nastavi, ni svatri boga da se udruže u božijoj pomoći, neće nas spasiti od čovječijih nasrtaja i pustoši, neće nam pomoći da preživimo. Kada se zlo raspiri i sudari na ovom našem malom krajiškom prostoru, mi samo možemo da gledamo glavi mjesta. Mi sada samo možemo o isti rog da okačimo motiku i sablju, pa kad′ šta ustreba, da to i potežemo. Sa tim nam je i dalje živjeti, pa dokle, dotle... I onako je to prvo što iz kolijevke ugledamo. Tako je ovdje od pamtivijeka, generacijama. Ostaje vazdan privezano za čovjeka kao sudbina. Preko dana si paor, a po noći uskok.

Bojim se da ova pohlepa i nasrtaji sa istoka i zapada nikad neće ni stati. Kada ti zlato dođe na dlan, više se ne pitaš kako je došlo. Tada ti ne pada na pamet da se pitaš je li stiglo radom, grijehom ili zločinom. Koliko je zbog njega  proliveno suza, znoja, krvi, i čije?

Narod mi moj satiru, čereče, melju. Krajinu mi moju trgaju i dijele, tuđinskim imenima nazivaju.

Granicu možemo pomjerati bilo kuda po Krajini, svejedno je. Da li smo u istočnoj ili zapadnoj, ni u jednoj slobode nema. Obje su okupirane. Nema tu bitne razlike, osim što mi koji živimo ovdje na samoj granici, svakodnevno za nju ginemo.

Što je još gore, ona se svakodnevno pomjera, pa sutradan tu više ni granice, nit′ pomena...

To je ta granica nesretna, što nikad nije ni dojutrila ni dovečerila... Na kojoj se izginuli sinovi još nisu ni ohladili, a ona se već pomjera... Granica između dvije okupacije, između dva prokletstva sa istoka i zapada, gdje mi  narod moj strada, topi se, nestaje...

Gdje je smisao žrtve za tu granicu, kada se stalno pomjera, briše, zaboravlja... Gdje?

Mladost nam po gudurama i čukama gine svakodnevno. Za mrvu časti i dostojanstva ljudskog, za jedan dan života čovjeka slobodnog, a ne roba porobljenog, živote svoje polažu.

Mnogima se ni za grob ne zna.

Sve to trava prekriva. 

Gdje god kročiš, tu je žrtva pala. Svaki korak, svaka stopa ove zemlje krajiške, svetinja je, žrtvom našom natopljena. Po krvi svojoj oremo, grobove preoravamo, iznad kostiju svojih gazimo.

Dajemo sve najsvijetlije i najvrijednije, a sutradan bivamo zaboravljeni...

Odlazimo, nestajemo, zaboravljeni...

PODELITE OVAJ TEKST NA: