PAVLOVIĆEVA GROMADA

Gromada, roman Ranka Pavlovića - Prometej, Novi Sad, fondacija Branka Ćopića - 2017

 

 Ilija Šaula

 

Uzeti u ruke pripovjedačku gromadu koju je autor Ranko Pavlović objavio u formi romana, pravi je izazov za čitaoca. Roman nosi naslov „Gromada“ pomalo neobično, kao što će nam se pokazati neobičnim i kad započnemo čitanje. Pokušavamo da dopremo do likova, isto kao i do mjesta radnje. Nakon pročitanih nekoliko stranica uviđamo da ćemo  se družiti sa bezimenim likovima u bezimenom gradu u kancelariji jednog partijskog sekretara. Veličina i snaga ovog romana jeste upravo u bezimenosti likova i grada jer se takva slika mogla vidjeti u svim našim gradovima i mjestima, kao i prepoznati u likovima ljudi koji su bili vjerni totalitarnom režimu koji je vladao na prostoru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Asocijacija je vrlo snažna za sve nas koji smo rođeni i koji smo živjeli pod tim režimom. Ali, isto tako svaki onaj građanin svijeta koji je živio u režimskom sistemu gdje je dominirao kult velikog vođe ako pročita ovaj roman doživjeće ga na svoj način, jer će prepoznati jednoobrazno razmišljanje velikih vođa, kao i poslušne mase ponesene strahopoštovanjem.

Autor vješto dotiče sve sfere diktature, razobličava je. Ne svrstavajući se ni na jednu stranu, već nam vijerno prikazuje, oslikava ništavne vrednosti koje takav režim donosi. Mnoge prilike opisuje kroz odnose sa  samoljubljem, podmitljivošću, korupcijom,  političkom bahatosti i društvenom nezrelosti.

Ovaj roman je pouzdana čitanka koja tretira kult ličnosti u kojoj se ističe bogatstvo jezika, sa jasnom artikulacijom i stvarnim motivima gradskih partijskih  sekretara u želji da  opčine velikog vođu i na taj način učvrste svoju poziciju.  Svaki društveni sloj ima svoje vrednosne ljestvice, koje su nosioci sistemskih pravila ali i onih elemenata koji nagrizaju sistem i čine ga prividno povoljnijim i zanimljivijim. Nepobjedivi su mito, korupcija, podilaženja i ostale interesne sfere lažnog simbolizma. Onaj ko nema nikog da je neko, stvara ga! Pavlović sjajno prikazuje kako u tim prilikama rukovodioci kanališu energiju namenjenu za radne zadatke. Sve je podređeno strahu od velikog vođe, nebrojeni primjeri u knjizi o tome govore. Kroz prizmu sagledavanja prilika u društvu upoznajemo i duh naroda u kojem stoluje strah od postavljanja pitanja i eventualnih prohtjeva, narod se trudi da mu svejedno bude dobro i prihvata da zlo proizlazi iz njih samih, a ne iz nekog drugog izvora o kojem ne smiju ni razmišljati. Ako se nešto smije reći to jedino može da bude u skladu sa režimom, a o ličnim problemima i potrebama se razgovara kod kuće. Čovjekovo znanje je osnovni elemenat razvoja svakog društva, zatim kapital, odnosno novac koji se doživljava najvažnijom sporednom stavri u društvu, ali u rukama vladajuće klase. Susrećemo se i sa modelom kako humanost postaje elemenat samoizgradnje, jer stvoriti književnika od nekog lokalnog piskarala, podržati njegovo stvaralaštvo je stvaranje javne podrške sebi samom, jer taj će prenositi ideju sistema i prohtjeve rukovodioca direktno na narod.

Pavlović likom Vajara prodire do najsloženijih struktura društva u kojima se prelamaju alternativni stavovi koji mogu da dovedu do promjena, koje čak ne idu u prilog režimu. Vajar odlično poznaje odnose u društvu, društvene formule, oslikavanje svakog segmenta društva,  prilagođavanje kultu ličnosti kao i oslobađanje od istog. Ni malo slučajan lik, vajar, koji vrlo uspešno sinhronizuje između svoje umjetnosti, sistema i vladajućih moćnika, a uporedo pozanje prilike i u drugim sistemima u svjetskoj politici. Pavlović nam kroz vajarevu visprenost, prirodnu inteligenciju i slobodu govora, dočarava način kako se u svjesnom građaninu budi smisao za promjene i otkazivanje neposlušnosti velikm vođama, ali i svjesno povlačenje kad se oseti da bi to istrčavanje misli moglo da pridonese posljedice vlastitoj sigurnosti.

Ranko Pavlović je kroz likove sekretara, aktiviste  i vajara uspio i njihove različite ideje dovesti u smisaon odnos, a to je moguće uz odlično poznavanje prilika u društvu iz tog perioda  i korištenjeu jezika u populističkoj formi tog vremena.

Te tri prilike koje u najvećem dijelu tumače ovaj roman, a izrasle u mašti autora, pokazuju u svojim međusobnim misaonim sudaranjima koliko je prostora u ljudima i među ljudima, za napredovanje. Partijski sekretar svojim idejama, da udovolji vrhovnoj vlasti, mašta o svom uspjehu na hijerarhijskoj ljestvici i dramatizuje (ne)važna dešavanja da je prosto za očekivati da će doći do neuspjeha.

Pretjerano obožavanje vođe, do razmjera vlastitog zanemarivanja, da napusti put u stvaranju porodičnog gnjezda i ostane zarobljen u ideji i volji velikog vođe.

Može se pomisliti da u nekim dijelovima ima i pretjerivanja kao što je ideja oko sječenja ruke „gromadi“, ali ako to uzmemo kao simboliku, onda to shvatamo kao vrhunac ludosti režimskih sekretara koji su u stanju gaziti i preko mrtvih drugova samo da bi dograbili što više vlasti i ostali vijerni vladavini velikog vođe.

Pavlovića poznajemo kao pisca koji u svojim radovima umije dodati psihološku notu, tako i ovdje u pojedinim dijelovima romana osjećamo kao da čitamo psiho dramu prožetu neizvjesnim trenucima, dok se dešavanja mogu sagledati kao da se dešavaju bez razloga, odnosno samo sa jednim ciljem, udobrovoljenju vođe, u uvom slučaju, Zameniku.

      Za roman Gromada se slobodno može reći da je zaista pripovjedačka gromada, dramatizovan, scenski uokviren, tehnički izvodiv u pozorištu i dovoljno inspirativan da bi se ostvario kao zanimljivo dramsko djelo.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: