detalj slike: Ilinoja KRK Art

KIARA KATAPANO – IZBOR IZ ZBIRKE ALIMONO

I

Sudeći po tome kako stvari klize grebenom života

Uskoro ću morati da se suočim sa tasom ravnoteže

Daleko izvan osjećaja mjere.

Na samrti bih voljela da mi čitaju Elitisa:

Nema tog Hristosa boljeg od Marije Nefeli da mi pomiluje čelo

Prije nego što me tama obavije posljednjim dahom.

Odvedi me do Oxopetre i položi na strmu liticu

Kao otvorenu školjku kamenicu

Radije da me vazduh rasprši nego crvi odvuku tamo dolje duboko

Pusti da priroda postane moja sjenka i potajno me oslobodi

Čak i ako sam možda makar za jedan jedini dan saznala da je konkretnost zlo.

Trebali bismo samo razmijeniti mišljenja poput odjeće noćne

Umjesto da i dalje očekujemo jedni od drugih odobravanje

Zabijamo zube u svježe iščupano voće.

Ne postoji religija koja ne podrazumijeva

Tajno silovanje

U skrivenim odajama vjere. 

Oči sam sklopila kao u čudu.

Bio je januar, a prolaz se otvara već u ljeto:

Moja je greška što silim sve u neko vrijeme

I onda živim jadno, u ritmu proklete igle.

U tišini čovjek sakuplja divlje biljke sa bijele stijene,

I pjesnik im daje imena:

I u intervalu između činjenja i vječnosti riječi

Živi hiljadu i još hiljadu puta nanovo,

Dok samo zlato ikona ne prikaže tvoj lik

Od Boga naslikan,

Na drvenoj ploči krsta.

Hajde da završimo s tim sada. Napustiću strah i raskršća

I tamo ću lake ruke prihvatiti teret Sfinge

I pitanja koja važe nakon što je sve otkriveno.

Teba ostaje zatvorena u kugi neznanja, nema pečata dovoljno konačnog

Da obori zidove i osvoji izgladnjeli grad.

Živi smo sasvim slučajno: svjetlosna božanstva rijetka u jednačinama

Ili položena na pliš i ljubičasto na najudaljenija daleka neba,

Zauvijek nosićeš naše ime.

Tražimo razumijevanje

Da ne bi bili odgovorni sebi.

II

Oprosti mi, mlado varvarsko stvorenje, ako sam i dalje uznemirena

Kada izgovorim tvoje ime: oprosti nama ljudima zbog našeg bijelog očajanja.

Igraj na gorkom jeziku slova M E D E A

Bezuspješnom prikradanju bola.

Tvoja sjenka na mojoj glavi

Je kao progutana školjka koja se lomi u kljunu pelikana.

Napustiti ove obale i vraćati im se uvijek kao stranac

Kvari tvoju prirodu ništa manje nego prirodu sove

Koja trenutno pliva u svjetlosti nad našim glavama.

Medea, najtanji glas, iskrivljen kao blijedi obraz na ramenu ljubavnika

Izgubljenom,

I na dječijem nježnom mesu,

I oni su otplovili kao brodovi bez kormilara.

Za to kako se stvari pokreću u životnoj brazdi

Za to kako su smještene unutra, vječno –

Ni u jednoj religiji nećeš naći lijek.

Tvoje tijelo je oltar koji si tražio, da bi robovi bili oslobođeni

Tvoja čula su bila opterećena velovima sumnje.

Svi bogovi pjesnika su nas slušali,

Slušali nas i ispunjavali, a ipak

Umorno pipamo u istoj tami:

Ti i ja, Medea, u pratnji Aleksandrove falange

Srcu su nanijeli kao zemlju posle oluje.

Ne uspijevamo da shvatimo razlog za dane dubokog očajanja.

VI

“A onda sam ušao u svoju praznu kuću.”

Uliks se vraća poslije sto godina.

Dolazi ponovo u u svoju praznu kuću gdje su svi mrtvi:

Telemah je mrtav, štuko beskrajnih putovanja u potrazi za ocem,

Penelopa mrtva, visi sa drveta razboja –  krsta čekanja;

Udvarači su mrtvi i niko se ne sjeća tiranije ili mirisa ropstva.

Vjerni Eumaeus je takođe mrtav; i Argo, koji više neće vidjeti svog gospodara.

Sto godina, a on je svjež, energičan kao i uvijek: niko ga ne čeka, niko,

Njega koji je naučio da ukroti smrt.

Sobe su od vjetra: svjetlost mu raskopčava kapke.

Iza koraka ušuškanih drevnim noćima, našim sjećanjem;

Iza cvilećih statua oštećenih kao djeca u ratu,

Tamo je naša kuća. Moja mladost...

Nisam sam pod svodom: pored mene sumorni trgovci robljem

Pesnicama hvataju pera drhtavih (ptica) pastirica,

A njihovi dlanovi češu moja živa vrata do srca.

Moje odaje.

Djetinjasta gluvoća sasijeca mlijeko u Artemisovim bradavicama;

Doba koje vrijedi čitav život, nerazumijevanja oštar kosijer.

Eto, vidim Mariju Nefeli kako se javila, pahulja od koje zavisi ravnoteža svijeta.

Ovo je sudbina koju sam povukao u krilo zajedno sa koncem i iglom

Da bi jednog dana neko mogao da mi odsječe svo znanje.

Tako Marija Nefeli otvara krila (ptice) pastirice na nogama.

On govori sjenci. More je korodiralo u njemu.

Ne postoji sudbina koja može boraviti u nepomičnom gestu vremena

Kao u ovom mom domu.

Ovo sklonište: ne nosi čak ni sjećanja na rat.

Ah, da budem besmrtan! Dok sve što volimo nestaje

Kuća, kao zatvoren kapak, drhti.

U odsustvu, koje tame?

Neko je zapalio svijeće u praznim sobama.

On čeka najmanje otvaranje, cvjetanje

Posle toliko lutanja.

Ovdje su čovjekovi iskonski korijeni, tako kaže Marija Nefeli:

Prvi korijen je so.

Drugi ga prate, i kao čvrsti prsti hvataju

Zemljino uskrsnuće.

(sa engleskog prepjevale Katarina Sarić, sa italijanskog Aleksandra Lekić)

Donosimo i video prilog u kojem možemo slušati Kiariinu poeziju u izvođenju autorke na maternjem, italijanskom jeziku. 
Klikom na sliku otvoriće vam se video. 

Киара Катапано (Chiara Catapano)

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: