detalj slike: lična arhiva, Katarina Sarič, obrada fotostudio KRKart

KORA

Kad protegne se ispod kore

ona

kojoj sinovi utrobu pocijepaše

i mine strah od

žene

majke

života

 

Ja sakupiću rubove naborane haljine

i sašiti

novo srce za svečanu priliku

da paše

kao saliveno uz ovo lice i sliku

oboljelu od anemije

- vazduha treba

 

Izliveno rudarsko okno

pretopljeno je

u posljednji ciklus alhemije

presušen je

plač iz kolijevke

 

Kad izbaci more

posljednje kosti pitomih fosila

ja sjedjeću na obali

prebirajući krše

u pozi djevojčice s razglednice

u kliše

zaglavljene

i obavezno snene

u bijelom

i s jednom šiškom preko čela

prebačenom naizgled ovlašno

poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja

 

A zapravo ću željeti da vrisnem odušno

i pocijepam taj ram

- vazduha mi treba

Ispod Heraklovih stuba

grčkih tragičara koji slave oceubistvo, silovanje

majke

zemlje

žene

pravdajući ga neznanjem

umro mi je sram

i niko nije došao na sahranu

otišao je u spam

 

Kad ustane i protegne se ona

prašnjava

silovana

pocijepana

pogrebena

zemlja

majka

žena

u posljednjem kriku

epske završnice

koja ostaje bez daha

 

Kad odu i otac i brat i drug

ja vratiću se na ono naše mjesto

otkopati nam davno urezana imena iz betona

prenijeti u Afriku

ih

ja postaću prsten vremena

stih

što zatvara krug

daleko od zemlje naših predaka

 

LUTKA OD KRPE

 

Dan u kojem Crnjanski preko Nađe ulazi u moj život

kao dijete naopako rođeno

forcepsom

odrezao je moje posljednje napore da se uklopim u propisom

utvrđene standard

 

(Nađa je ruska plemkinja na imaginarnom tronu)

Ona živi od šivenja krpenih lutki

u Londonu

u vrijeme koje bezglavo žuri

hukti

Ona

milina

divljina jedna koja prodire u civilizaciju

neobuzdanost koja ne poznaje matricu

krpi njene zagađene genocidne otvore

gordo ćuti i trpi

 

Dan u kojem se rađam kroz Nađu

dan je u kojem puštam štakore

niz kanalizaciju

spaljujem papirnate brodiće

pljujem na Evropu

- a zapravo je dan mog biološkog rođenja obilježen pucnjavom i sadnjom jednog vitog bora

rukom mog pijanog oca

osvetnika tom životu skotu

 

(Govorili su mi mnogo kasnije da se nijednoj Crnogorki nije kao meni obradovalo)

 

I da sam dobila kraljevsko ime

da ne mine

sjećanje na dozu odgovornosti

 

Uvijek mora neko da prkosi

 

ali bilo je to mnogo prije mogućnosti izbora

progona i prorokovanja

 

Nikad u svom selu nemoj da budeš ovca

paljenica žrtva

 

Dan u kojem farbam kosu i sašivam proreze na dupljama

dan je u kojem lutka krpena

postajem

pravim se mrtva

 

Neko nas iznad uvijek posmatra

 

dajem

djevojčicama da je oblače

dobacujem je dječacima da se poigraju

 

Neki nas događaji zarežu za čitav život

 

Dan u kojem počinjem da vezem plaštenicu za ćivot

dan je đavolom dan

za vještice na metli

došljake koji su posjekli

bor sa ćoška naše ulice

(smetao je prilazu novoiznikle petospratnice)

 

Nikad više nisam pokazala svoje pravo lice

Nikad više nisam pustila prirodnu boju kose

niti korak kroz onaj posječen ćošak

pojela sam sav mrak

kad zaustila sam riječ o poštenju

Neki nas događaji pokose

 

u jednom trenu

a za život cijeli

ilustrator: Stefan Keller

PODELITE OVAJ TEKST NA: