O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


MA GDE ŽIVELI, MI SMO DEO SUDBINE SVOG NARODA

LIČNO ISKUSTVO I DOŽIVLjAJ SVETA U NAMA I OKO NAS MORA DA UTIČE NA UMETNOST


FEBRUAR 28 2020



U životu svakog čoveka postoje razne faze, prolazi se kroz teške periode ili one koji pogoduju intelektualnom rastu i razvoju.


Dušica Ivanović, pesnikinja, prozaistkinja i lektorka, imala je priliku da živi u raznim zemljama i da se nadahnjuje drugačijom kulturom i iskustvima koja su bila plodonosna za njeno stvralaštvo. No, ipak, Srbija ostaje glavna tačka oslonca, inspiracija i izazov.


Nedavno ste na više mesta u Srbiji promovisali svoje dve nove knjige. Šta je zajedničko svim tim promocijama, a šta je bilo različito i po čemu ćete ih pamtiti?


Susret knjige i autora sa budućim čitaocima je ne samo ono što je zajedničko ovim događajima, nego i ono što je najvažnije u životu svake knjige. Dok nastaje, dok živi u ideji, a kasnije u rukopisu koji tu ideju otelotvoruje, knjiga je slična plodu u majčinoj utrobi, plodu koji se voli, neguje, transformiše, koji je jedno sa majkom, odnosno piscem. Knjiga menja svog autora bar isto onoliko koliko autor učestvuje u građenju književnog dela. Kada se taj proces završi, dolazi do onog najuzbudljivijeg momenta: knjiga počinje da živi svoj sopstveni život. I dalje nad njom bdim, s ljubavlju je pokazujem i delim sa svetom, ali ona tada već uspostavlja svoje lične, najintimnije odnose sa svakim od čitalaca.


Tri promocije u Srbiji izazvale su u meni tri sasvim različita doživljaja, iako su na njima predstavljene iste knjige, roman Zovem se Astikja (Učenje duše) i Razoružana slova, poetska zbirka. Ambijent je bio drugačiji. Dok je promocija u Matici iseljenika predstavljala prvi susret knjige i čitalaca, među kojima je bilo i članova porodice, prijatelja i poznavalaca mog prethodnog stvaralaštva, predstavljanje na Beogradskom sajmu knjiga je, pored namernih posetilaca, okupilo i one slučajne, nenamerne prolaznike, koji su se u šetnji halom zaustavili da čuju njima nepoznatog autora. Sajamska atmosfera je posebna, na čudan način prijatna, iako gužva i buka ne dozvoljavaju da se svaka reč čuje, jer, ona je javna, otvorena, i nigde se kao na tom vašaru ne osećam više delom književne zajednice, kapljicom u moru izdavača, autora, knjiga...


U mom rodnom gradu, iz koga sam otišla sa petnaest godina, u Biblioteci Vukovog zavičaja u Loznici, uspomene na prve pročitane i napisane stihove, na osnovnu školu i nastavnicu srpskog jezika, susret sa nekim bivšim klincima - to je bio poseban doživljaj, posebno zato što je odziv bio značajan.


Sve tri promocije su imale jedan zajednički kvalitet - o knjigama su govorili izuzetni književnici, oni koji su zaslužni što su ugledale svet upravo takve kakve su: glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće ARTE Miodrag Jakšić, i recenzenti Milica Jeftimijević Lilić i Gordana Vlajić. Na sajamskoj promociji je, na moju radost, gost bila Katarina Kostić iz Toronta.


Zbirka pesama Razoružana slova je prevashodno lirska, Vi ste pesnik koji peva iz srca. Ipak, osećajnost nije jedina njena karakteristika. Koje ideje izlažete u sedam ciklusa koji čine njenu strukturu?


Lirska poezija je tematski neograničena, jer se njom izražava, ne samo pesnikov doživljaj života i sveta, nego i doživljaj sebe u tom svetu. Kompoziciju čini sedam ciklusa, ali to nisu tipični tematski ciklusi, već neka vrsta lirskih poglavlja jedne intimne priče, u kojoj ljubav jeste prevashodno osećanje i inspiracija, ali ne samo ljubav prema muškarcu, nego i prema zavičaju, posebno voljenom gradu, prema majci, Bogu, prirodi - dakle, svemu što pobuđuje najnežnija i najdublja osećanja. Ljubav je u ovoj zbrici, kao i u mom životu, egzistencijalna potreba. Sve su moje knjige poezije, a do sada ih ima četiri, negde između zemlje i neba, jer je naš svakidašnji život, onaj spoljni, jednako kao i unutrašnji, večita dinamika između stvarnog i sanjanog, između zemaljskog i neprolaznog.


Šta, zapravo, skriva naslov, je li to poziv na pokopavanje ratnih sekira?


U ovoj zbirci i ovim naslovom skrećem pažnju na dva aspekta. Prvi je u emotivnim ljudskim odnosima, gde su konflikti nezaoblazni, jer smo mi, ljudska bića, savršeno nesavršeni. Reči trošimo nemilice, posebno ih bez kontrole rasipamo u trenucima besa, tuge, razočarenja, očaja, dakle - kad nama ovladaju negativna osećanja. Samo razoružavanjem reči možemo postići ili vratiti mir, jedino stanje u kome iz nas progovara naša duša, a ne naš sebični ego. Samo tada smo otvoreni da čujemo još nekog osim sebe, da razumemo i da prihvatimo rešenje koje se onda samo nameće. Drugi aspekt se odnosi na pesnika i njegovu snagu. Pesniku su reči, odnosno slova sredstvo, jedini alat. Moć poezije je ogromna. Ona može pomiriti i pojedince i veće zajednice.
Razoružana slova su metafora i jednog i drugog. Pozivaju na ćutanje, na nerasipanje reči, na slušanje i pomirenje.


Tema ljubavi je neiscrpna, kako je iskazati u poeziji koja se vekovima bavi njome, a ne ponavljati već rečeno?


Lako. Jer, nema dva ista čoveka, ni dva ista osećanja ljubavi. Ponavanje već rečenog, opšta mesta, uobičajene rime i ofucana poređenja i metafore u poeziji nisu odlika nedostatka u osećanjima, nego u pesničkom, pisanom izražavanju. Bujne slike i emocije koje se ne mogu u svom bogatstvu preneti u pesmu, znak su da onaj ko želi da bude pesnik mora još da uči, da obogaćuje svoje znanje pre svega čitanjem dobre, već priznate poezije na srpskom jeziku.


Za mene je svaka pesma koju odlučim da objavim unikatna, kao što je svako osećanje koje je pobudilo pesmu jedinstveno. Ali, da bi se došlo do dobre poetske zbirke, neophodno je biti veoma samokritičan i spreman da čuješ i poslušaš mišljenje i savet iskusnijih pesnika. Tako je od oko dve stotine pesama nastala knjiga Razoružana slova, za koju sam strogim odabirom odvojila tek nešto više od pedeset.


Šta Vas pokreće na stvaranje, svesno htenje, potreba za samopotvrđivanjem ili nešto nepoznato u Vama?


Pisanje je moje moranje, potreba koju slušam i kojoj se povinujem. Nije uvek bilo tako. Pišem od malih nogu, ali se sve do pre deceniju i po nisam pisanju posvećivala. Nekada vam život nametne situaciju, nekad sami birate, nekad ste lenji i prema svom talentu neodgovorni, nekad ne čitate na ispravan način svoja osećanja i svoje potrebe. U jednom periodu, koji je bio prekretnica u mnogo više oblasti nego što je pisanje, kod mene su sve te prepreke, spoljne i unutrašnje, pale i otvorili su se kreativni ventili, a u isto vreme snažna potreba da po prvi put napisano ponudim čitaocima. Za mene je to, kad gledam sa ove vremenske distance, dokaz da u umetnosti zaista ne treba žuriti, ni sebi postavljati rokove i ambiciozne zahteve, da treba osetiti, pa tek onda delati, jer to je put ka onom jedinom pravom uspehu: biti srećan i ispunjen, zadovoljan sobom, siguran da si svetu dao ono najbolje od sebe.


Napisali ste roman o učenju duše, Zovem se Astikja. Šta duša uči i kakva su joj iskustva u Vašoj knjizi?


Duša uči da čuva iskrenu veru, a vera pomaže da se očuva čista duša. Astikja raste kroz učenje prihvatanja i neopiranja, usavršava se kroz iskušenja tela i duha, brusi svoju veru u teško podnošljivim ljudskim uslovima. Ali, duša je jača od tela, ona kroz iskustva saznaje svoj put i tako se uspinje. Učenje, ili put duše, isto je u bilo kojoj epohi, na bilo kom meridijanu, u ma kojem uzrastu. Likovi ovog romana nisu određeni tim kriterijumima, mada su naznake vremena i geografskog položaja tu. Roman se ne bavi religijom, ali će se neka verovanja, tradicija i religijske odlike prepoznati. Oni, međutim, nisu presudni. Tu su da bi pokazali da smo jednaki ma gde da smo se rodili, ma kakva nam bila boja kože i kultura naroda kome pripadamo.


Koliko dugo ste pisali knjigu i koliki je udeo iskustva a koliki obrazovanja, onoga što ste saznali o duši kroz literaturu i nauku?


Roman Zovem se Astikja je nastajao dugo, oko dve godine. Pravila sam kraće i duže pauze, pa mu se vraćala, menjala ga. Naslov sam promenila bar pet puta, imena junaka takođe. Ali, početna ideja, s kojom sam krenula u pisanje, nije se mnogo menjala tokom tog procesa. Trudila sam se da šest milenijuma dugu priču upakujem u što bolju formu, imala sam, kao i kod prethodnog romana (Prolog za Dimitrija), potrebu da budem inovativna, i mislim da sam uspela. Komponovati obimom malu knjigu tako da ima svoju dramaturgiju i tako da se čita lako, da bude pitka, a pritom se bavi ozbiljnom temom - to je bio izazov i zadovoljstvo.


Posebno se pažljivo bavim, pored kompozicije, stilskom i jezičkom stranom knjige, bilo da se radi o romanu, pripovetkama ili pesmama. U to, svakako, spadaju sintaksa i odabir reči. Ne dozvoljavam ponavljanje, ne širim priču, minimumom reči se trudim da kažem naumljeno, ali tako da ne izgubi na umetničkoj vrednosti.


Lično iskustvo i doživljaj sveta u nama i oko nas mora da utiče na umetnost, ali taj uticaj nije uvek direktan. Često se radi samo o prenošenju naših uverenja, verovanja, ili poruke preko umetničkog dela. Ovaj roman nije autobiografski, ali neosporno ima upliva nekih mojih intimnih iskustava ili saznanja. Moje interesovanje za čitanje literature koja se bavi spiritualnošću, mitologijom i religijom, svakako je uticalo na građenje nekih likova i njihovih priča, ali je bilo potrebno i dodatno izučavanje tema iz oblasti istorije, etnologije, kulturne antropologije. Taj deo pisanja je za mene bio sasvim nov i veoma privlačan.


Biti tu i tamo, pozitivno i negativno u toj bipolarnoj poziciji?


Svoj život ovde i tamo, u Beogradu i Torontu, ne osećam kao bipolarnost. Postojalo je vreme kad izbor nije bio lak, ali je bio neophodan. U Kanadi sam se prilagodila i snašla, najviše zahvaljujući veoma lepom i toplom prijemu imigranata u tu zemlju. Nikad se nisam osećala kao stranac, iako se moj izgovor engleskog ne može sakriti. Kanađani su veoma ljubazni i nikad vam to neće ni pomenuti, a još manje zameriti.


Nisam radila svoj posao, jer, kao profesor srpskog jezika i književnosti i lektor za srpski jezik, to nisam ni očekivala. Naučila sam neke nove stvari, imala dobar posao, stekla mnogo prijatelja, prevashodno naših ljudi, ali i Kanađana, ovde sam započela ozbiljno bavljenje književnošću. Ovde sam upoznala svog supruga Zorana, dobila po prvi put od svog životnog partnera veliku podršku za pisanje. U Kanadi sam srećna i ispunjena već 22 godine. Za to vreme sam stalno bila u kontaktu sa svojima, sa Beogradom, sa Srbijom. Nikada potpuno nisam otišla, iako mi je kuća bila u Torontu, jer su svi moji najdraži ostali u Srbiji. Pre dve godine sam otišla u prevremenu penziju i tada je bilo jasno da sam na pragu još jedne velike promene.


Sada je vreme za Beograd, u koji se s radošću vraćamo za oko godinu dana. U poslednje vreme sam dolazila nekoliko puta godišnje, povezala se sa književnicima, dobila svog izdavača, obnovila neka davna drugarstva i prijateljstva... Vreme je za novo poglavlje i neće mi biti žao, kao što mi nije bilo žao ni kad sam iz Beograda otišla. Pratim svoje srce i prihvatam ono što možda nisam odabrala, ali je realnost i moja i moje generacije.


Šta je ono što Vas najviše približava sebi?


Čovek se od sebe udalji kad dozvoli da mu ambicije, sujeta, strast, potreba za uspehom, prestižnom pozicijom, titulom, nagradom oduzmu ono od čega ga je Bog sačinio. Udalji se i kad zaslepljen osećanjima prema drugom prestane sebe da voli, kad se odrekne svojih snova, svojih unutrašnjih, najdubljih potreba.


To se i meni, kao i svim ljudima, uverena sam, dešavalo više puta. Od sebe sam se najviše udaljila dok sam u prvom braku živela tuđi, a ne svoj život. I to iskustvo, i zrele godine, koje umeju da sagledaju sebe bez ulepšavanja, dovele su me tu gde sam sada. Prvi put kad sam shvatila da nemam potrebu da bilo koga impresioniram, da na bilo koga ostavim dobar utisak, prvi put kad sam bez zadrške mogla i sebi i drugima da kažem da sam u nečemu veoma dobra, kad sam shvatila da imam šta da dam svetu i da ne mora moje ime da stoji ispod nečega što nije moja zasluga, nego dar od Boga - znala sam da sam stigla tamo gde pripadam!



PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"