O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


UMETNOST I ŽIVOT RUKU PODRUKU


Intervju: Patricio Guzman, čileanski reditelj
Revolucionarni potencijal postoji svugde, jer živimo u teškom vremenu surovog kapitalizma, a zahvaljujući društvenim mrežama o tome se sada mnogo više zna nego nekada
Autor: Dubravka Lakić

U Čileu, kada izlazi, sunce mora prvo da se popne na brda, na zidove i vrhove pre nego što stigne do poslednjeg kamena Kordiljera. U mojoj zemlji Kordiljeri su svuda, ali je za čileanske državljane to nepoznata teritorija. Pošto sam otišao na čileanski sever, da bih snimio „Nostalgiju za svetlošću”, i na jug, za „Dugme od sedefa”, osetio sam se spremnim da snimim čileansku kičmu – Kordiljere, da istražim te misterije, moćna otkrića čileanske prošlosti i sadašnje istorije.
Ovako o svom najnovijem dugometražnom dokumentarnom filmu „Kordiljeri snova”, viđenom nedavno u Kanu (specijalna projekcija), gde mu pripala i nagrada „Zlatno oko”, govori legendarni čileanski autor Patricio Guzman, koji je posle nasilnog svrgavanja Aljendea od strane vojne hunte i tokom krvave diktature generala Pinočea živeo u egzilu: u Madridu, Francuskoj, na Kubi, dok se nije skrasio u Parizu.
Autor višestruko nagrađivanih filmova kakvi su, između ostalih: „Tortura, druga forma dijaloga” (1968), trilogija „Bitka za Čile” (1975–1979), „U ime Boga” (1987), „Čile, tvrdoglavo sećanje” (1997), „Salvador Aljende” (2004), s novim filmskim delom zaokružuje svoju poslednju trilogiju koja sada u svom sastavu ima „Nostalgiju za svetlošću”, „Dugme od sedefa” i „Kordiljere snova”.
U ekskluzivnom razgovoru za „Politiku” danas sedamdesetsedmogodišnji Guzman govori o još jednom ličnom, političko-filozofskom putovanju kroz istoriju i pejzaž Čilea, životu i stvaralaštvu u egzilu i planinskom lancu koji je postao glavni filmski junak...
U filmu kažete da u vreme vaše mladosti Kordiljeri nisu izgledali previše revolucionarno, koliko je revolucionarna današnja mladost Čilea, pa i Francuske u kojoj živite?
Revolucionarni potencijal postoji svugde, jer živimo u teškom vremenu surovog kapitalizma, a zahvaljujući uticajima društvenih mreža o tome se sada mnogo više zna nego nekada. U Čileu postoji taj još uvek skriveni revolucionarni potencijal. Ipak, ne samo u Čileu, čini se da mi sada živimo u vremenu tišine. Ne znam zašto je tako, ali još ćutimo, a vreme prolazi i prolazi, ništa se ne dešava i sve je dramatičnije i teže.
Za ovaj film ste rekli da ste ga radili kako biste pronašli čileansku dušu? Našli ste je?
Moj Čile je već duže veoma tiha zemlja, ne znamo šta bi se moglo događati i nije nam jasna slika budućnosti. Moja zemlja deluje kao da je polusmrznuta. Usamljenost je možda najbolja reč koja opisuje čileansku dušu. Mi smo veoma izolovani i veoma tihi. Mi kao da nismo na tlu Latinske Amerike.
Kako se vi povodom toga osećate?
Svaki put kada odem u Čile vratim se s više pitanja nego odgovora. To je enigmatična zemlja.
Da li ta čileanska tišina i usamljenost može možda da se objasni i ne tako davnom čileanskom prošlošću s kojom još nije usledilo ono istinsko suočavanje?
Da, tačno. Kako ljudi još nisu potpuno svesni šta se dogodilo i događalo u Čileu, oko tog perioda vlada tišina. O tome se ne govori, nema suočavanja, gura se ustranu i kao da se to zaboravlja. Zbog toga se čini da Čileanci žive artificijelnim životom. To je zemlja koja lebdi u vazduhu.
Za taj vazduh u Santjagu u filmu ste rekli da više nije isti?
U metaforičkom smislu vazduh u Santjagu je veoma loš. S moje, intimne tačke gledišta to je ipak najlepši vazduh na svetu. Znate kakav je to osećaj? Kao kada zatvorite vrata jer je napolju hladno, a unutra vam je divno i toplo.
Kordiljeri s jedne strane mogu veoma dobro da štite Čile, a s druge strane oni su i nepregledan zid koji izoluje zemlju od drugih?
Zbog tog masivnog lanca Anda Čile je poput ostrva. Čak osamdeset odsto čileanske teritorije zauzima taj ogromni planinski zid. Da, on nas štiti i to veoma dobro, ali nas istovremeno izoluje od suseda, uticaja, od druženja, solidarisanja, zajedničkog osnaživanja. Istovremeno, on kod ljudi stvara osećaj neke vrste zatočeništva. Jednostavno, ponekad poželiš da slomiš taj zid i izađeš napolje. Ili da ugradiš u njega velika vrata pa da možeš da izlaziš i ulaziš.
Planinski masiv kao filmski junak i kao svedok svega što se u Čileu događalo?
Te planine visoke hiljadama metara okružuju čileanski život i sam grad Santjago i dobar su lajtmotiv da se govori o tome šta se dešava u Čileu, jer te nepregledne stene svedoče o svemu od postanka. Bilo bi sjajno kada bih mogao da razgovaram s Kordiljerima, ali pošto je to nemoguće onda sam pokušao da „pročitam” kako to naši životi izgledaju odozgo. Nema ništa što bolje od toga definiše Santjago.
Dokumentarci su tu da sačuvaju istoriju, da svedoče o njoj. Vi i vaši filmovi ste dobri svedoci?
Ne znam da li smo dobri, ali smo istiniti. Ja volim prošlost i veoma sam dobar u razmišljanju o prošlosti. Volim temeljna istraživanja, volim i likove iz prošlosti. Volim istoriju, čak i onu lošu koja se stalno ponavlja, a volim je jer smatram da je iznova i iznova treba istraživati dok god ne dobijemo prave odgovore. Može da se kaže da je to moja lična stvar i moje umetničko opredeljenje. Isto može da se kaže da sam fasciniran i geografskim istraživanjem, takođe i astronomijom, pa sve to zajedno tvori univerzum mojih filmova u kojima su uvek u centru ljudska bića.
Koliko i kako vam je filmsko stvaralaštvo pomoglo da se nosite sa svom grubošću Pinočeove diktature i životom u egzilu?
Umetnost i život idu ruku podruku, i to mi je pomoglo da nastavim. U egzilu sam proveo više od pola života i volim sva ta mesta u kojima sam živeo, ali srce onoga ko sam i šta sam ukorenjeno je u Čileu. Jedina dobra stvar egzila je to što na Čile mogu da gledam iz neke bolje i složenije perspektive.
Ovo je još jedan vaš poetičan film, svi vaši dokumentarni filmovi su zapravo veoma bliski poeziji?
Ne znam kako bih najbolje mogao da vam odgovorim na ovo pitanje. Kada počinjem da mislim o temi filma približavam se jeziku poezije. Ne znam zašto. Poezija me je oduvek privlačila i uvek joj dolazim kada mislim o filmu koji ću tek da snimam. Postoji dvostruki smisao u poeziji i u filmu.



Izvor: Politika


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"