Dragiša Tošić, London, Ontario
O poetskoj zbirci Dušice Ivanović Razoružana slova, Beograd, 2019.
Izdavači: ARTE, Beograd i Književna radionica Kordun
Bio sam zatečen i obradovan sugestivnošću poetskog kazivanja, izgrađenim stilom i izbrušenim jezikom koji istrajava od prvog do posljednjeg stiha, a posebno neobičnom prožetošću lepezom nazigled nespojivih književnih, ali i drugih umjetničkih formi i izraza. Znao sam, naravno, da sam u rukama imao poetsku zbirku, ali sam u isto vrijeme imao utisak kao da sam upravo pročitao jedno obimnije i uzbudljivo poglavlje nekog autobiografskog romana, da sam bez pardona čitao nečiji izgubljen intimni dnevnik, da sam čitao putopise u čijoj prvoj polovini su bili prizori slikani dušom, a u drugoj polovini - svijet doživljen očima, mirisima, kožom ili kosom, da sam odgledao neku monodramu sa sretnim završetkom, da sam, čak, prisustvovao i nekom koncertu ozbiljne muzike u čijem je prvom dijelu preovladavala košmarna muzika Riharda Vagnera, drugi dio počinjao jedva čujnim taktovima Ravelovog Bolera koji će se ubrzo razviti u razigran i ekstatičan krešendo, a koncert se otprilike završio Bumbarovim letom Nikolaja Rimskog Korsakova, na šta me podsjetilo Dušicino beogradsko poglavlje i njeno zujanje ulicama i kejovima voljenog grada.
Razoružana slova su, dakle, poetsko kazivanje sa vješto utkanom narativnom potkom koja čitaoca drži u stanju dramske napetosti i iščekivanja događaja.
Ova zbirka, kao dobar film, počinje dramatičnom prizorom koji pažnju gledaoca okuju debelim grivnama, da bi na kraju upaljena svjetla predstavaljalaneočekivano buđenje i povratak u zaboravljenu stvarnost.
Dozirane hronološki, slike detaljne retrospektive jednog višegodišnjeg putovnja, vjerovatno od vremena posljednje Dušicine zbirke pa do danas, donose realan osjećaj postojanja fabule u poetskom kazivanju, koja je u svom klimaksu od samog početka, a taj klimaks se manje-više održava do kraja knjige; tek se raspoloženja mijenjaju, od uskovitlanih olovnih kumulonimbusa koji nose nevrijeme i slute na sudnji dan, do prvog, stidljivog tračka svjetlosti za kojim će iskočiti sunce, s istom radošću dočekano od pjesnikinje, ali i od čitaoca.
Slike, prizori, razmišljanja i tumačenja u Razoružanim slovima čitaocu se tako neprimijetno uvlače u podsvijest da se i sam ubrzo nađe ulozi glavnog lirskog junaka i zajedno sa pjesnikinjom (kao kroz sopstvena) prolazi kroz sva njena iskušenja i potonje radosti, što naglašava koliko je poezija u ovojzbirci životna i sugestivna, nenametljiva a razoružavajuća, tako da uspijeva naprečac da zarobi čitaočevu pažnju i istom prečicom stigne do njegovog apsolutnog povjerenja i poistovjećenja.
Dušica je u svoje knjige mimo nespornog književnog talenta i literarne vještine, utkala i svoju dušu. Roman Zovem se Astikja čak ima alternativni naslov – Učenje duše, a u poetskoj zbirci Razoružana slova Dušica nam je, bez ustezanja, straha i kompleksa, otkopčala svoje i srce i svoju dušu, na čijim nježnim komorama i stjenkama su hronološki, dnevnički zapisi velikih iskušenja, ali i potonjeg zasluženog blagoslova.
U prvoj polovini zbirke, pjesnikinja prolazi kroz period razmimoilaženja i gubitka, preispitujući sebe u bezbroj situacija, prolazeći kroz sumnje, neželjena saznanja, iščekivanja, nadanja, davanja, maštanja, praštanja, pomirenje sa stvarnošću i ravnodušnost, ne stideći se da prizna slabost i neracionalnost koje idu uz ljubav, strast i požudu, ne stideći se rana i svoje spremnosti na praštanje, ne plašeći se da prizna gubitak sa kojim nadanje, doduše, nije otišlo "pod ruku”, da bi na kraju, podijelila sa nama i svoju letargičnu pomirenost sa gubitkom i isprazan osjećaj apsolutne pustoši i besmisla…
Razoružana slova su Dušicini Ex Ponto, Nemiri i Lirika, kroz koje, na svoj način, tumači prizore iz sopstvenog života, tumači svoja iskušenja, pokušava da razumije sopstvenu dušu i pronađe snagu da se naoruža vjerom za nova poglavlja.
Dušica pjeva i o neukorijenjenosti u tuđem svijetu (pjesma Rasejani), o svom krstu (pjesma Hodočašće), o ženi koja je darovala svoje srce pa zaboravila da ništa na svijetu nije nepresušno, pa ni ljubav njena.
Dušica lirske slike gradi strpljivo, planski i efektno, ponekad nudeći neočekivan, ali atraktivan obrt, ponegdje uredi da poneki distih ili tercina zazvuči kao aforizam ili oksimoron, u kojem naizgled nespojivo balansira u savršenom smislu i ravnoteži:
...Zaslepljen istinom
Još samo možeš da progledaš...
ili:
...Sve je rečeno.
Šta bi još mogao da mi odćutiš
u toj tišini?...
Posebno su dirljiva njena dva obraćanja majci, po jednom - u vrijeme stradanja i u vrijeme radovanja, prvi put očajnički tragajući za utjehom i ohrabrenjem, a dugi put - nošena željom da sa majkom podijeli svoju radost i da je rastereti njene bezgranične i vanvremenski materinski brige.
Još je dirljivije kako Dušica, odgovorna pred krupnim riječima, slika majčin lik i kakvo joj ime time daje:
...Tvoja haljina bela jednostavna
Ne dotiče pod
Ali ti stopala pokriva...
Ako ste pokušali odgonetnuti tajnu naslova ove zbirke, a da niste projedrili između njenih korica, računajte da ste se uzalud trudili. Zbirka Razoružana slova će vam, ustvari, otkriti suprotno od prve asocijacije, otkriće vam prebogat arsenal raznovrsnih i dobro naoružanih slova, ponudiće vam pitku simboliku i atraktivne metafore, daće vam na uvid uglačan i dosljedan stil, izbrušen jezik koji riječi drži pod vojničkom disciplinom, a poetskom doživljaju i mislima prepušta i slobodu i prostor.
Razoružana slova u ovoj zbirci su, u stvari, metafora tišine koja okuje ljude što su se razišli,a još uvijek su nemoćni da odu.
To je tišina kojom su okovani ljudi koji su još tu, a uspjeli da odu dovoljno daleko, odakle je povratak i nemoguć i besmislen.
Razoružana slova su sve i jedino što ostaje iza dvoje ljudi iz različitih galaksija, koji su, koliko juče, bili jedno tijelo i jedna duša.
O tim razoružanim slovima, ili pokopanim riječima, Dušica pjeva:
...Šta čekaš dok ih ćutke posmatraš
Šta želim dok grobove njihove oplakujem...
U tom kontekstu (samo u tom kontekstu!), razoružana slova su najveći čovjekov poraz, njegova zla kob i njegova tragedija.
Na kraju, nakon Dušicine emotivne ispovijesti u Razoružanim slovima, povjerovao sam da bi svijet bio mnogo ljepši kada bi ljudi, nekim čudom, mogli da čitaju stihove koji tek treba da budu napisani.
PRIMIRJE
Zakopali smo sekire u dvorištu
Između naše dve kuće
Zakopali smo blago o kome nemamo pojma
Ni ti ni ja
Ne znamo šta se krije u zemlji
Koja pridržava oštrice
U travi koja se podsmeva
Nekad smo imali reči
Od plemenitih metala iskovane
U sudarima su skakutale varnice
Između sjajnih ivica
Prštale na sve strane sveta
Sad smo razoružali slova
Pokopali ih u zemlju
Između naših praznih kuća
Šta čekaš dok ih ćutke posmatraš
Šta želim dok grobove njihove oplakujem
Ni ti ni ja
Ne znamo šta se krije u zemlji
Koja pridržava oštrice
Ni šta je u travi što nam se podsmeva