About usAuthorsPoetryProseReviewsTalksKultura sećanjaKolumnaBesede






















Featured

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Reviews


DOBRO NAORUŽANA SLOVA DUŠICE IVANOVIĆ

Dragiša Tošić

Dragiša Tošić, London, Ontario


O poetskoj zbirci Dušice Ivanović Razoružana slova, Beograd, 2019.
Izdavači: ARTE, Beograd i Književna radionica Kordun


Bio sam zatečen i obradovan sugestivnošću poetskog kazivanja, izgrađenim stilom i izbrušenim jezikom koji istrajava od prvog do posljednjeg stiha, a posebno neobičnom prožetošću lepezom nazigled nespojivih književnih, ali i drugih umjetničkih formi i izraza. Znao sam, naravno, da sam u rukama imao poetsku zbirku, ali sam u isto vrijeme imao utisak kao da sam upravo pročitao jedno obimnije i uzbudljivo poglavlje nekog autobiografskog romana, da sam bez pardona čitao nečiji izgubljen intimni dnevnik, da sam čitao putopise u čijoj prvoj polovini su bili prizori slikani dušom, a u drugoj polovini - svijet doživljen očima, mirisima, kožom ili kosom, da sam odgledao neku monodramu sa sretnim završetkom, da sam, čak, prisustvovao i nekom koncertu ozbiljne muzike u čijem je prvom dijelu preovladavala košmarna muzika Riharda Vagnera, drugi dio počinjao jedva čujnim taktovima Ravelovog Bolera koji će se ubrzo razviti u razigran i ekstatičan krešendo, a koncert se otprilike završio Bumbarovim letom Nikolaja Rimskog Korsakova, na šta me podsjetilo Dušicino beogradsko poglavlje i njeno zujanje ulicama i kejovima voljenog grada.


Razoružana slova su, dakle, poetsko kazivanje sa vješto utkanom narativnom potkom koja čitaoca drži u stanju dramske napetosti i iščekivanja događaja.


Ova zbirka, kao dobar film, počinje dramatičnom prizorom koji pažnju gledaoca okuju debelim grivnama, da bi na kraju upaljena svjetla predstavaljalaneočekivano buđenje i povratak u zaboravljenu stvarnost.


Dozirane hronološki, slike detaljne retrospektive jednog višegodišnjeg putovnja, vjerovatno od vremena posljednje Dušicine zbirke pa do danas, donose realan osjećaj postojanja fabule u poetskom kazivanju, koja je u svom klimaksu od samog početka, a taj klimaks se manje-više održava do kraja knjige; tek se raspoloženja mijenjaju, od uskovitlanih olovnih kumulonimbusa koji nose nevrijeme i slute na sudnji dan, do prvog, stidljivog tračka svjetlosti za kojim će iskočiti sunce, s istom radošću dočekano od pjesnikinje, ali i od čitaoca.


Slike, prizori, razmišljanja i tumačenja u Razoružanim slovima čitaocu se tako neprimijetno uvlače u podsvijest da se i sam ubrzo nađe ulozi glavnog lirskog junaka i zajedno sa pjesnikinjom (kao kroz sopstvena) prolazi kroz sva njena iskušenja i potonje radosti, što naglašava koliko je poezija u ovojzbirci životna i sugestivna, nenametljiva a razoružavajuća, tako da uspijeva naprečac da zarobi čitaočevu pažnju i istom prečicom stigne do njegovog apsolutnog povjerenja i poistovjećenja.


Dušica je u svoje knjige mimo nespornog književnog talenta i literarne vještine, utkala i svoju dušu. Roman Zovem se Astikja čak ima alternativni naslov – Učenje duše, a u poetskoj zbirci Razoružana slova Dušica nam je, bez ustezanja, straha i kompleksa, otkopčala svoje i srce i svoju dušu, na čijim nježnim komorama i stjenkama su hronološki, dnevnički zapisi velikih iskušenja, ali i potonjeg zasluženog blagoslova.


U prvoj polovini zbirke, pjesnikinja prolazi kroz period razmimoilaženja i gubitka, preispitujući sebe u bezbroj situacija, prolazeći kroz sumnje, neželjena saznanja, iščekivanja, nadanja, davanja, maštanja, praštanja, pomirenje sa stvarnošću i ravnodušnost, ne stideći se da prizna slabost i neracionalnost koje idu uz ljubav, strast i požudu, ne stideći se rana i svoje spremnosti na praštanje, ne plašeći se da prizna gubitak sa kojim nadanje, doduše, nije otišlo "pod ruku”, da bi na kraju, podijelila sa nama i svoju letargičnu pomirenost sa gubitkom i isprazan osjećaj apsolutne pustoši i besmisla…


Razoružana slova su Dušicini Ex Ponto, Nemiri i Lirika, kroz koje, na svoj način, tumači prizore iz sopstvenog života, tumači svoja iskušenja, pokušava da razumije sopstvenu dušu i pronađe snagu da se naoruža vjerom za nova poglavlja.


Dušica pjeva i o neukorijenjenosti u tuđem svijetu (pjesma Rasejani), o svom krstu (pjesma Hodočašće), o ženi koja je darovala svoje srce pa zaboravila da ništa na svijetu nije nepresušno, pa ni ljubav njena.
Dušica lirske slike gradi strpljivo, planski i efektno, ponekad nudeći neočekivan, ali atraktivan obrt, ponegdje uredi da poneki distih ili tercina zazvuči kao aforizam ili oksimoron, u kojem naizgled nespojivo balansira u savršenom smislu i ravnoteži:


...Zaslepljen istinom
Još samo možeš da progledaš...


ili:


...Sve je rečeno.
Šta bi još mogao da mi odćutiš
u toj tišini?...


Posebno su dirljiva njena dva obraćanja majci, po jednom - u vrijeme stradanja i u vrijeme radovanja, prvi put očajnički tragajući za utjehom i ohrabrenjem, a dugi put - nošena željom da sa majkom podijeli svoju radost i da je rastereti njene bezgranične i vanvremenski materinski brige.


Još je dirljivije kako Dušica, odgovorna pred krupnim riječima, slika majčin lik i kakvo joj ime time daje:


...Tvoja haljina bela jednostavna
Ne dotiče pod
Ali ti stopala pokriva...


Ako ste pokušali odgonetnuti tajnu naslova ove zbirke, a da niste projedrili između njenih korica, računajte da ste se uzalud trudili. Zbirka Razoružana slova će vam, ustvari, otkriti suprotno od prve asocijacije, otkriće vam prebogat arsenal raznovrsnih i dobro naoružanih slova, ponudiće vam pitku simboliku i atraktivne metafore, daće vam na uvid uglačan i dosljedan stil, izbrušen jezik koji riječi drži pod vojničkom disciplinom, a poetskom doživljaju i mislima prepušta i slobodu i prostor.


Razoružana slova u ovoj zbirci su, u stvari, metafora tišine koja okuje ljude što su se razišli,a još uvijek su nemoćni da odu.


To je tišina kojom su okovani ljudi koji su još tu, a uspjeli da odu dovoljno daleko, odakle je povratak i nemoguć i besmislen.


Razoružana slova su sve i jedino što ostaje iza dvoje ljudi iz različitih galaksija, koji su, koliko juče, bili jedno tijelo i jedna duša.


O tim razoružanim slovima, ili pokopanim riječima, Dušica pjeva:


...Šta čekaš dok ih ćutke posmatraš
Šta želim dok grobove njihove oplakujem...


U tom kontekstu (samo u tom kontekstu!), razoružana slova su najveći čovjekov poraz, njegova zla kob i njegova tragedija.


Na kraju, nakon Dušicine emotivne ispovijesti u Razoružanim slovima, povjerovao sam da bi svijet bio mnogo ljepši kada bi ljudi, nekim čudom, mogli da čitaju stihove koji tek treba da budu napisani.


PRIMIRJE


Zakopali smo sekire u dvorištu
Između naše dve kuće
Zakopali smo blago o kome nemamo pojma
Ni ti ni ja
Ne znamo šta se krije u zemlji
Koja pridržava oštrice
U travi koja se podsmeva
Nekad smo imali reči
Od plemenitih metala iskovane
U sudarima su skakutale varnice
Između sjajnih ivica
Prštale na sve strane sveta
Sad smo razoružali slova
Pokopali ih u zemlju
Između naših praznih kuća
Šta čekaš dok ih ćutke posmatraš
Šta želim dok grobove njihove oplakujem
Ni ti ni ja
Ne znamo šta se krije u zemlji
Koja pridržava oštrice
Ni šta je u travi što nam se podsmeva


SHARE THIS PAGE ON:






2026 © Literary workshop "Kordun"